Stručnjak o hrvatsko-ruskim odnosima: ‘Naši odnosi su tužna priča o propuštenim prilikama’

srpanj 13, 2018 maxportal
Share Button

U ovo vrijeme kada se Rusija i Hrvatska opet međusobno otkrivaju kroz nogomet i sport, mnogi postavljaju pitanje kakva je perspektiva odnosa tih dviju zemalja koje su kroz povijest prolazile različite faze odnosa. Odnosi Hrvata i Rusa u kontinuitetu traju već 500 godina.



Kada je Hrvatskoj podrška najviše trebala, 1991. godine, Rusija je podršku pružila. U jeseni te iste godine na sastanku u Moskvi, Gorbačov je šokiranom Miloševiću rekao slijedeći riječi „Neovisnost Hrvatske je činjenica i to treba poštivati“. Je li današnja Hrvatska mogla više ekonomski prosperirati u trgovačkoj razmjeni s golemim ruskim privrednim bazenom?

Je li Rusija povratila poziciju globalne velesile? To su neka od pitanja koja smo postavili Denisu Krniću, vrsnom poznavatelju hrvatsko-ruskih odnosa koji je u ruskoj prijestolnici, Moskvi, često boravio.

U ovom razgovoru Krnić je pružio dijametralno suprotnu sliku o ruskoj globalnoj poziciji od one slike koju pruža većina medija.

Je li Rusija ponovo globalna sila?

„Odgovor na to pitanje izistkuje veliki broj upitnika i nedoumica nad politikom koju vodi Vladimir Putin. Od raspada SSSR-a Rusija kontinuirano gubi veliki dio svog geopolitičkog dvorišta. Idemo redom. Ostala je bez utjecaja u zemljama Baltika i većem broju zemalja istočne Europe. Bjelorusija sjedi na dvije stolice i zadnjih godina često solira u odnosima sa Europskom Unijom i SAD-om,pa su odnosi Lukašenka i Putina odnosi dubokog nepovjerenja. Nadalje, Armeniju odnedavno vodi prozapadnjačka vlast koja nije toliko oduševljena s onima u Kremlju.

Kazakhstan je ove godine zakonom eliminirao ćirilicu kao službeno pismo i uveo latinicu. 2008. godine Rusija je zbog tzv. zaštite Južne Osetije i Abhazije na kraju izgubila Gruziju s kojom su je vezala stoljeća bliskih kulturnih i gospodarskih odnosa najbliže vrste. Potom se dogodilo nešto što je teško objasniti, a to je Ukrajina, duboki, meki geopolitički ruski trbuh u kojem su se u manje od 10 godina dogodile dvije tzv. narančaste revolucije! Cijela zapadna polovica Ukrajine, zajedno s Kijevom otgrla se iz ruske političke i gospodarske sfere. Istočni, rusofoni dio ostao je u zamrznutom konfliktu, a kao za nekakvu utjehu vraćen je Krim.

Stotine tisuća Rusa ostalo je u istočnoj Ukrajini, na milost ili nemilost Kijeva, a u biti ostavljeni su u rovu mržnje i budućih sukoba. Kako nadležne ruske službe nisu reagirale na informacije o pripremama za Majdan?

Da zaključim, Rusija gubi u svom najbližem okruženju i ne vidim gdje je tu njezin povratak na tron svjetske velesile. Ne postoji ruska dugoročna strategija izgradnje odnosa s susjedima i ostatkom svijeta. Mogu se samo zapitati-što to rade oni u Kremlju?

Sirija je ipak veliki ruski geopolitički uspjeh?

„U osnovi da, ali Sirija je geografski daleko od Rusije. Tamošnja vojna operacija odvija se uz sam rub ruskih logističkim mogućnosti. Neprijatelj je u Siriji poražen, ali ta napaćena zemlja nije spašena i nije stabilizirana. Rusija s Sirijom ima potpisan sporazum o vojno-tehničkoj suradnji koji podrazumijeva vojnu zaštitu Sirije. Sirija već godinama od Moskve traži da joj Moskva izruči protuzračni sustav S-300. Rusija to odbija. U Siriji se, doduše, već nalaze sustavi verzije S-400, ali ne za zaštitu sirijskog naroda nego za zaštitu ruskih vojnih baza u Tartusu i Hmejmimu.

Dakle, može S-400 za zaštitu svojih vojnika, ali ne može za zaštitu Sirijaca. Nadalje, početkom travnja SAD je izveo raketni napad na mete u Siriji, doduše, napali su već razorene i napuštene objekte, uz prethodno obavještenje Rusiji, ali američka intervencija je bila na teritoriju države koja je pod ruskom vojnom i političkom zaštitom.

Možete li zamisliti da bi Washington dopustio rusku vojnu intervenciju u zemlji pod američkom zaštitom i u kojoj su američki vojnici? Primjerice u Afganistanu ili Iraku?Ili čak Gruziji? Nezamislivo. Bez ikakve dvojbe uzvratili bi i obarali ruske avione i udarali na ruske brodove i podmornice s kojih dolaze rakete.

Zašto sve ovo spominjem? Zato da bi ukazao na slabost koju Rusija pokazuje u odnosima sa Zapadom. Izbjegava se konflikt. Primjera pokazivanja slabosti ima i na drugim točkama svijeta i čemu ta slabost ne uspijevam dokučiti. Ili je riječ o nekakvom diskretnom dogovoru gdje je Amerikancima , primjerice u Siriji, dopuštena demonstracija moći u kojoj, s druge strane, Rusija gubi kredibilitet? Nema spremnosti da se snažnije uzvrati.“

Što onda nedostaje ruskoj politici danas po vama? Što nedostaje ruskoj politici u Hrvatskoj, odnosno hrvatskoj politici prema Rusiji?

„Moskvi kronično nedostaje meka moć i dugoročna, strpljiva strategija. Nema proaktivnog sprječavanje događaja. Nedostaje investiranja u naklonjenim medijima, udrugama i ustanovama. Rusija nema tzv. nevladine organizacije kakve ima SAD, a koje su dio komponente američke vanjske politike. Nedostaje investiranja u stipendiranju studenata, novinara…

Neka samo naprave copy-paste onoga što rade Amerikanci. Čitav niz hrvatskih novinara, a prije ulaska Hrvatske u NATO, Veleposlanstvo SAD je vodilo na višednevno putovanje u Bruxelles, obilazak sjedišta NATO-a, zapovjedništvo NATO-a za sjever Europe u Brunssumu, institucija EU, itd… Amerikanci kontinuirano našim novinarima organiziraju studijska putovanja po Americi i tamošnjim novinarskim redakcijama. Zašto Rusija to ne radi, pa da hrvatski novinari posjete Moskvu, ministarstva vanjskih poslova, obrane te druge zanimljive državne institucije, ali i novinske redakcije?

Sjećam se mojih početaka u novinarstvu davnih dana. Nije prošlo dugo vremena od mog prvog teksta na temu ratnog zrakoplovstva i NATO-a kad stigoše ponuda iz veleposlanstva SAD-a za putovanje u Bruxelles i u SAD. Ipak da ne bi sve ostalo na kritici, posve je zaboravljeno da je Rusija 1991, kada je to bilo životno potrebno, podržavala hrvatsku želju za neovisnom državom. Za razliku od Zapada nije nam nametnula embargo na uvoz naoružanja za obranu od srpske agresije. Stotine tisuća tona naoružanja i tehnike, posebno zrakoplovne, Hrvatska je dobila uz prešutnu podršku Rusije.

Usred rata hrvatska brodogradilišta primala su ruske narudžbe za izgradnju tankera. Ruske ponude Hrvatskoj za kupnju borbenih zrakoplova, usporedbi s drugim ponudama, bile su najbolje, posebno u odnosu cijene i kvalitete te ponuđenih poslova za hrvatske kompanije. Da se radilo o najboljoj ponudi po svim parametrima službeni je stav struke HRZ-a iz 2011. godine“.

Koji su to bili poslovi vezani uz kupnju ruskih lovaca?

„Za ručkom u Moskvi 2010. jedan od čelnika jedne velike ruske državne kompanije nabrajao mi je moguće poslove u  kupnji transformatora, tramvaja i električnih vlakova našeg “Končara”, izgradnju višenamjenskih oceanskih ribarskih brodova, otvaranje regionalnog remontnog centra za helikoptere iz obitelji Mi-8, izgradnja magistralnog toka ruskog strateškog plinovoda “Južni tok” kroz Hrvatsku, projekt vrijedan 350 milijuna eura…Dakle, konkretni poslovi. Ponudili su tada i astronautsku obuku jednog pilota HRZ-a i njegovo lansiranje u međunarodnu svemirsku stanicu“.

Možemo li kao članica NATO-a kupiti ruske avione?

„Možemo i to na način da u toj nabavci i NATO vidi interes za sebe. Konkretno, mogli smo ponuditi koncept DACT obuke, odnosno „Dissimilar air combat training“ ili vježbe zračne borbe u kojima do izražaja dolaze različite letne i senzorske karakteristike pojedinih tipova aviona, gdje bi upravo Hrvatska bila domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe.

Zamislite samo da desetak zemalja godišnje dolazi u Hrvatsku na DACT obuku. Sve je to moglo rezultirati korištenjem NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Takav jedinstven projekt se mogao iskomunicirati izravno s parterima u SAD-u. Kada govorimo o hrvatskoj politici prema Rusiji, posve smo zaboravili našu tešku ne tako davnu prošlost. Država od svega 4 milijuna stanovnika, s tendencijom daljnjeg pada nataliteta i industrije, uz krajnje nepovoljni geografski oblik države, ne bi smjela dozvoliti bezbrižan luksuz potpunog pristajanja uz politiku jednog bloka. Savezi nisu trajni. Trajni samo hrvatski državni interesi. Svijet, posebno onaj privredni, postoji i izvan granica EU-a.

Znači li to jača gospodarska suradnja s Rusijom?

„Samo želim reći da Hrvatska čini manje od jednog posto ukupnog stanovništva EU tako da je posve deplasirano govoriti o našem političkom ili ekonomskom utjecaju unutar EU ili NATO-a. Ako naše tramvaje, vagone ili brodove možemo prodati na ruskom tržištu, a na zapadnom tržištu ne možemo, onda dileme nema. Hrvati su jedan od nekolicine naroda srednje i istočne Europe koji ima samo pozitivno povijesno naslijeđe odnosa s Rusijom. Kada govorimo o gospodarskim odnosima dviju zemalja, u zadnjih 20-tak godina piše se samo tužna priča propuštenih prilika. Prema Zapadu smo plašljivi, a prema Rusiji neiskreni“.

Marko Marković/foto:privatni arhiv



Komentari
Share Button