Kad god se u Hrvatskoj kupuje vojna oprema, odmah se povuče ista, dobro izlizana ploča: “Zašto nam to treba?” I ovoga puta, kad je ministar obrane Ivan Anušić odradio nabavu Leoparda 2A8, opet se pojavio zbor improviziranih strateških analitičara koji, između jutarnje kave i popodnevnog skrolanja, zaključuju kako su tenkovi – prevaziđeni.
“Dronovi će ih počistiti kao bowling kugla čunjeve”, govore. Kao da je rat videoigra, a ne tisućljetna ljudska opsesija preživljavanjem.
Slušaš ih pa shvatiš: nisu protiv tenkova zato što razumiju promjene u ratovanju, nego zato što im se dopada ideja jednostavne, instantne istine. A istina je, naravno, kompliciranija. Tenk postoji više od sto godina – od Somme do Bahmuta. I svaki put kad bi ga proglasili fosilom, on bi se vratio, moderniziran, oklopljen, umrežen, i što je najvažnije – koristan.
Ratne igre mijenjaju se kao softver, ali logika preživljavanja ostala je ista: onaj tko kombinira sredstva, pobjeđuje. Onaj tko odbacuje jedno oružje jer misli da je “demode”, završava kao Pac-Man u eri PlayStationa.
Naravno, tenk danas nije sam. Nije to više oklopni nosorog koji tutnji prema neprijatelju uz fanfare topništva. To je pokretna tvrđava uvezana na dronove, radare, elektroniku, bespilotne izviđače, protudronske sustave – cijeli tehnološki orkestar. A Leopard 2A8 je, u tom smislu, Stradivarius među violinama.
Kritičari pak žive u mitskom uvjerenju da se rat vodi isključivo dronovima, kao da je svaka borbena situacija repriza viralnog YouTube videa. To je isto kao da tvrdiš da su automobili beskorisni jer postoje električni romobili. Rat je, nažalost, i dalje trodimenzionalan: trebaš nešto što probija crtu, što štiti, što preživljava udar, što može uzvratiti. A to “nešto” već sto godina zovemo tenkom.
Tu dolazimo do klasične hrvatske boljke: ne želimo prihvatiti da ozbiljne države rade ozbiljne stvari, a jedna od njih je – nažalost ili na sreću – imati vojsku koja nije rekvizitarij iz filma “Koko i duhovi”. Pa kad god se uloži u nešto moderno, odmah se javi kor štedljivih filozofa s argumentacijom u rangu “i što će ti to, neće valjda biti rata?”. Neće, nadamo se. Ali obrana je jedina stvar na kojoj se nada ne smije temeljiti.
Tenk je, dakle, sve ono što njegova kritika nije: rezultat stoljetne evolucije, odgovor na stvarne prijetnje i dio budućnosti koja neće nestati zato što je netko pročitao dva tweeta o dronovima. A ako išta povijest ratovanja uči, onda je to da je prerano otpisivanje tenka – omiljeni sport na Zapadu – do sada koštalo mnogo skuplje nego njegova kupnja.
I zato, dok jedni viču da je Leopard previše moderan, drugi da je previše staromodan, a treći da je previše skup, činjenica ostaje jednostavna i brutalna: države koje si mogu priuštiti ozbiljnu obranu nikad ne pitaju “zašto?”, nego “koliko brzo?”. Mi, čini se, još učimo tu lekciju.
M. Marković/Foto: YT morh
