U Washingtonu još jednom cvjeta stari trik velikih sila: mirovni plan Donalda Trumpa, u 28 točaka, nudi mir — ali samo pod uvjetom da Ukrajina učini ustupke koji su u suštini kapitulacija. Prema tom nacrtu Kijev bi formalno morao priznati ruski suverenitet nad Krimom, Donjeckom i Luhanskom, dok bi se Kherson i Zaporižje “zamrzli” na postojećim linijama razdvajanja.
Istodobno, Ukrajina bi morala ograničiti vojsku na 600.000 vojnika i ustaviti svoju ustavnu aspiraciju – nikad u NATO.
Takav prijedlog, koji bi u teoriji donio prestanak neprijateljstava, u praksi ne znači mir, nego – sramotan mir. On stvara presedan u kojem je napadnuta država kažnjena za svoju obranu i gubitak teritorija, dok agresor – upravo suprotno – nagrađen legitimacijom.
Zelenski je u svom video obraćanju već upozorio na „najteži trenutak u povijesti Ukrajine“, jer je opcija: ili izgubiti dostojanstvo ili podršku ključnog partnera.
Hrvatska lekcija iz ’95
Ako povučemo paralelu s Hrvatskom, jasno se vidi koliko je bilo ključno da je u Domovinskom ratu naša zemlja djelovala odlučno i samostalno. Hrvatska je, suočena s agresijom, nije pristajala na “pravedni mir” koji bi značio ustupke teritorija. Neočekivano brzo, i unatoč embargu na uvoz oružja, formirala ja vojsku i vratila okupirana područja.
Rezultat je suverena država s međunarodno priznatim granicama, a ne nekakav mirovni aranžman temeljen na prinudi. Taj element – odbijanje miru pod neprihvatljivim uvjetima – pokazuje mudrost što smo rat vodili do kraja i izborili svoje.
Povijesni primjeri
No, na globalnoj razini mir često nije pravedan. Povijest obiluje primjerima kako su ratovi završavali mirovnim sporazumima u kojima su poražene države morale platiti visoku cijenu teritorijalnim ustupcima. U Prvom svjetskom ratu Njemačka je izgubila velik dio teritorija kroz Versajski sporazum: Alsace i Lorraine vraćeni su Francuskoj, a istočni dijelovi proslijeđeni novim državama kao što je Poljska.
Taj mir možda je okončao rat, ali nije donio pravednost — mnogi povjesničari naglašavaju da su te odredbe stvorile gorčinu i želju za revanšizmom. Francuska je 1871. godine to skupo platila Pruskoj, predavši Elsas i Lorenu – i kao da nije dovoljno, povijest će im to još nekoliko puta vratiti i oduzeti.
Osmansko Carstvo, stoljetni gospodar Balkana, dvaput je u XX. stoljeću izgubilo sve: prvo Balkanski ratovi 1912. i 1913. rasparali su Europu carstva, a potom Prvi svjetski rat doveo je do Sèvreskog ugovora i trajnog smanjenja turskog utjecaja.
Poljska, koja je stoljećima nestajala i ponovno se rađala, na kraju Prvog i Drugog svjetskog rata bila je prisiljena mijenjati granice kao modni dodatak – istok predan Sovjetima, zapad zauzet njemačkim teritorijem.
Mađarska je, nakon Prvog svjetskog rata, doživjela tragediju kroz Trianon: izgubila je dvije trećine zemlje, gradova, sela i samopouzdanja. Granice koje su preživjele stoljeća pale su pred papirima i olovkama mirovnih ugovora.
I Japan, zemlja koja je stoljećima plovila svojom imperijalnom ambicijom, osjetila je sličnu lekciju 1905. godine. Nakon rusko-japanskog rata, mirovnim ugovorom iz Portsmoutha, Rusija je predala Južnu Sahalinsku, a Japan je naučio da teritorijalni dobitak nije zagarantiran – pobjeda i poraz uvijek se mjere linijama na karti.
Rat i diplomacija
Ratovi prolaze, ali granice ostaju kao podsjetnik da politika uvijek ide rukom u ruku s vojnim porazom. U povijesti vidimo gorku istinu: mirovni ugovori mogu biti nauštrb suvereniteta. Ako Ukrajina prihvati Trumpov plan, ne bi to bio mir u klasičnom smislu, nego kapitulacija pod novim naslovom – s međunarodnom legitimacijom za teritorijalne prekompozicije koje je agresor ostvario silom.
I u tom svjetlu, Hrvatska 1995. ne izgleda samo kao država koja je povratila izgubljeno, nego kao rijedak primjer ostvarene pravde. Franjo Tuđman jednom je rekao: “Ono što vojska ne oslobodi, to diplomacija nikad vratiti neće.“
Danas, dok se Ukrajina suočava s pitanjem toga hoće li se njezina budućnost definirati mirom po prisilnim uvjetima ili daljnjom borbom, upravo taj hrvatski primjer pokazuje koliko je strateški značajno da napadnuta država ne pristane na mirovni aranžman koji znači političko ropstvo i kapitulaciju. Bez pravednog mira nema istinske obnove – i tu je ključna lekcija koju svijet, čini se, ponovno zaboravlja.
M. Marković/Foto: CNN
