Postoje događaji koji se u realnom vremenu dogode jednom, a u javnosti se ponove deset puta – svaki put drukčije. Pad ukrajinskog TU-141 Striž u Zagrebu 10. ožujka 2022. jedan je od njih. Tehnički incident pretvoren je u političku bajku, a činjenice su, kao i obično, proglašene “spekulacijama”. A istina je banalna: znalo se gotovo odmah.
Letjelica koja je pala u park između Studentskog doma Stjepan Radić i Jadranskog mosta nije bila “dron” u popularnom smislu te riječi, nego bespilotni izviđački zrakoplov – metalna letjelica dimenzija gotovo kao MiG-21, brzine oko 900 km/h, koja je pravocrtno krstarila na oko tisuću metara visine.
Ušla je u hrvatski zračni prostor, letjela manje od sedam minuta i pala jer joj je zakazao sustav za meko prizemljenje. Fizika je odradila svoje. Politika je došla kasnije.
Hrvatska je tada bila u mirnodopskom režimu, bez najniže razine borbene pripravnosti. Protuzračna obrana nije bila razmještena, topničko-raketni sustavi nisu bili na položajima, a jedino što formalno može djelovati u miru – dežurni borbeni dvojac MiG-21 – nije bio operativan za noćne borbene zadaće. Posade nisu noću letjele više od desetljeća.
I sad dolazimo do neugodnog pitanja koje se sustavno izbjegavalo: bi li to uopće mogli riješiti – i po danu? Avioni koji bi zadatak odradili “po PS-u” morali su biti u zraku još dok je letjelica bila duboko u zračnom prostoru Mađarske. Ne kad je već ušla u Hrvatsku, nego znatno prije. A i da jesu – slijedi ključno pitanje koje nitko ne voli postaviti: gdje točno to gađati?
Tablica rizika
Jer svako obaranje znači jedno – to mora pasti negdje. Nekome. Na nešto. Kad se takva letjelica “zvekne” u zraku, to više nije kontrolirani pad, nego nekontrolirani kaos krhotina koje se rasprše po terenu ispod. Grad, sela, prometnice – sve postaje kolateralna šteta. U tom smislu, presretanje nije herojski film, nego hladna tablica rizika.
Foto: Vlada.hr
Priča da letjelica “nije viđena” spada u domenu loše satire. Viđena je – i to višestruko. Hrvatski FPS-117 radari dio su sustava NEBO, međusobno umreženi i uključeni u NATO-ov NATINAMDS. Obrada se odvija u realnom vremenu, podaci se kriptiraju i šalju prema CAOC-u Torrejon, a konačna slika dolazi iz zapovjednih struktura NATO-a.
Uz to, letjelicu su vidjeli Austrijanci (iako nisu u NATO-u), Mađari, Rumunji, “predpotopni” radari susjeda, AWACS platforme, SIGINT i ELINT sustavi, kao i vojni sateliti iznad istočne Europe. Radarska “sirova” snimka postoji. Ona se uvijek čuva. Ono što se filtrira ili briše na operaterskim ekranima politička je, a ne tehnička odluka.
Još važnije: nije bilo nikakve dileme oko porijekla. TU-141 Striž konstruiran je i proizveden u Ukrajinskoj SSR, koristile su ga sovjetske postrojbe razmještene u Ukrajini, a nakon raspada SSSR-a ostao je u uporabi ukrajinske vojske, konkretno 321. brigade.
Rusija ga nikada nije naslijedila niti koristila. Ideja da su Rusi, nakon trideset i dvije godine, “ispod kamena” izvukli kompletan sustav za lansiranje samo da bi ga poslali prema Zagrebu – to nije analiza, to je mitologija.
Ni eksplozivna naprava nije bila ono što se u prvim satima plasiralo. Nije se radilo o bombi od 500 kilograma, nego o fragmentima OFAB-100-120 mase oko 100 kg, s oko 42 kg eksploziva, koji je u ovom slučaju bio zamijenjen tvari organskog porijekla koja se u eksploziji potpuno razgradila. Drugim riječima: nije bila bojna misija.
U Ramsteinu se to znalo u manje od minute. NATO-ovo zapovjedništvo zrakoplovnih snaga imalo je više podataka nego svi nacionalni centri zajedno i procijenilo da je nedjelovanje manji rizik od presretanja iznad naseljenog područja. Ista procjena donesena je kasnije i u Poljskoj, Rumunjskoj i drugdje. Hladna matematika, ne emocija: ako ne diraš – šteta je manja.
I tu dolazimo do rečenice koju nitko nije htio izgovoriti naglas: znalo se tko je i odakle lansirao TU-141, i znalo se da to nije Rusija. Zato se nije pucalo. Zato se vagalo. Zato se šutjelo. Zato se cijela stvar svela na “istragu” bez jasnog političkog zaključka. Jer problem nije bio dron.
Problem je bio odgovor na pitanje što učiniti kad saveznik pogriješi, a njegova letjelica padne usred glavnog grada druge države. U tom trenutku, istina je bila skuplja od tišine. A tišina je, kao i uvijek, bila najjeftinija opcija.
M. Marković/Screenshot YT
