ZADAĆNICA LUKE MODRIĆA: ‘Mogu li biti ljudi oni koji su ubili mog dobrog didu….’

studeni 17, 2018 maxportal
Share Button

Luki Modriću četnici su djeda Luku ubili 18. prosinca 1991. godine stotinjak metara od kuća dok je vodio stoku na ispašu. Optužili su ga dojavljuje četničke položaje Hrvatskoj vojsci. Bila su četvorica. Pokosili su ga rafalima.



“Svi smo plakali, a ja nikako nisam mogao shvatiti da moga dragog dobrog djeda više nema. Pitao sam se mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće.”

Maja Grbić bila je učiteljica Luke Modrića u prva četiri razreda Osnovne škole Krune Krstića u Zadru, a danas s ponosom ističe da je sačuvala njegovu zadaćnicu punu emocija.

“Svi smo plakali, a ja nikako nisam mogao shvatiti da moga dragog dobrog djeda više nema. Pitao sam se mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće”, pisao je Luka o svom djedu. Učiteljica im je zadala da opišu neki događaj koji je ostavio dojam na njih, uplašio ih ili rastužio, otkrila je za 24sata.

Luki Modriću četnici su djeda Luku, ni kriva ni dužna,  ubili na praktički na kućnom pragu u 18. prosinca 1991. godine. Tada je mali Luka imao samo šest i pol godina. Pokosili su ga rafalima dok se vraćao sa stokom s ispaše. Bila su četvorica.

Njegova je obitelj morala napustiti svoj voljeni dom i otići i u Zadar, gdje je Luka cijelo djetinjstvo proveo kao prognanik u hotelima, najprije Kolovare, a potom Iž. Tamo su proveli osam godina, a onda se Luka preselio u Zagreb, prvo u sobici na Dinamovu stadionu, s cimerima suigračima, a potom mu je klub dao stan na korištenje, gdje je boravio sa suigračima.

Maja Grbić bila je Modrićeva učiteljica u prva četiri razreda Osnovne škole Krune Krstića u Zadru.

Rukopis je, na ponos učiteljice, nevjerojatno čitljiv i uredan, emocije tako duboke.

“Zadala sam im temu da opišu neki događaj koji je ostavio dojam na njih, uplašio ih ili rastužio… nešto što im izaziva jake emocije. On je pisao o tome kako mu je u ratu ubijen djed – ispričala je za 24 sata Maja Grbić.

“Neki su je napisali u školi kao zadaćnicu, neki kod kuće kao domaći rad. Ali ja sam Lukinu pronašla i sačuvala, nadajući se da ću mu je imati priliku dati ako se vidimo.”

Luka je išao u IIId razred, a na zadaćnici je datum 15. veljače 1995. godine.

“Iako sam još mali doživio sam puno strahova. Strah od rata i granatiranja već pomalo zaboravljam.

Događaj i strah koji nikada neću zaboraviti dogodio se prije četiri godine kada su četnici ubili moga djeda kojega sam puno volio. Svi smo plakali, a ja nikako nisam mogao shvatiti da mog dragog i dobrog djeda više nema.

Pitao sa se mogu li biti ljudi su to učinili i zbog kojih sam morao bježati od kuće, napisao je mali Luka Modrić.

“Luka je u školu krenuo 1992/93. i sjećanja na te prve godine su mračna, ratna…, ali tu je i ta dječja radost, koja nas je nekako držala. Dolazili su na nastavu redovito, održavali smo ponekad sat, ponekad dva ili tri, nekad bi nas granate potjerale, nekad bi škola po nekoliko dana bila zatvorena, a nekad bi nas bilo po 80 u razredu, ali uglavnom smo ispunjavali program. Odradili smo sve što smo morali: čitati, pisati, vježbati…

Nakon što je učestalo granatiranje prestalo 1994., redovito bi se i igrali vani. Nismo često imali dvoranu na raspolaganju, ali igralište smo koristili”, prisjetila se učiteljica Maja.

“Nisu imali normalne uvjete, ali radili su zadaće i učili, funkcioniralo je. Doista je bio uporan i marljiv. Baš ga pamtim kao mirnog i povučenog dječaka. I one njegove velike plave oči… Ali ne pamtim da se ikad smijao, šalio…”, zaključuje učiteljica o Luki.

M. Marković/foto: privatni arhiv

Komentari
Share Button