Boris Traljić: Kakve veze ima moja kabanica sa smradom Zorana Milanovića?

listopad 30, 2015 maxportal
Share Button

… Međutim, ono što osuđujem i što mi smrdi je ovo što već godinu dana traje u gradu Zagrebu, ovaj šator prljavi. Mislim, on je prljav u svakom pogledu…



Zoran Milanović u emisiji Veto na Jabuci TV, 20. listopada 2015.

Jutros sam odlučio komentirati izjavu premijera Zorana Milanovića u TV emisiji Veto o “smradu prljavog šatora u Savskoj“. Iskreno, već sam ranije bio čvrsto odlučio to preskočiti, jer kad bih zalajao na svaku njegovu izjavljenu glupost, to bi me brzo pretvorilo u poludjelog, bijesnog psa koji samo laje po cijeli dan. A znamo gdje takvi najčešće završe – ispred sačmarice.
(Usput, je li i vama licemjerno ubijanje psa injekcijom zvati uspavljivanje, dok kad ga života, iz istog razloga, lišite npr. sačmaricom kazneno odgovarate? Kuda ide ovaj svijet koji ubojstvo naziva uspavljivanjem? I tko je to uopće istražio ili, možda, iskusio pa ispričao kako mu je lakše i bezbolnije bilo umrijeti od injekcije nego od metka u glavu?)

Vratimo se mi smradu Zorana Milanovića… kako sam već odlučio pisati o njemu, htio sam pogledati je li uvodnu izjavu objavila njegova biografska tiskovina, Jutarnji list, koju sam u jučerašnjem komentaru oštro napao za medijsku blokadu i pristranost. Uzbudilo me to, priznajem… jasno je da želim biti u pravu, ljudski je to, ali nemam pojma odakle se sad stvorila ta vražja i još tolika adolescentska nesigurnost.

Drhtavim prstima sam lupkao po tipkovnici tražeći po portalu Jutarnjeg tekst o ovoj temi, bojeći se da ću ga doista i naći. Vama pametnijima i sigurnijima od mene je sigurno već jasno – nema ga. Odnosno, što je još poraznije za tu tiskovinu, postoji vrlo čitan članak o gostovanju premijera u emisiji Veto, ali u njemu ni riječi o skandaloznoj izjavi… u stvari, iz naslova će vam biti jasno što je bitno Milanovićevim promotorimaMILANOVIĆ Iskreno, ne vidim uopće smisao funkcije predsjednika Republike. Trebalo bi ga birati u Saboru.

Kao što sam rekao na početku… preskočio bih ovu premijerovu izjavu da nisam napravio veliku grešku prije dvadeset i četiri godine. Naime, tad sam se oženio. Ali ne za normalnu ženu, kao većina pametnih muškaraca moje generacije, nego za hiperaktivnu gnjavatoricu koja ne može ni jedno jedino kišno splitsko popodne izdržati u kući. Stvorila se, naime, jučer oko pet popodne prokleta rupica u oblacima, taman dovoljno velika da je ona primijeti (kako i ne bi kad je svake tri minute kroz prozor provjeravala meteorološku situaciju).

– Stala je! Ajmo učinit đir.

Navukao sam šuškavac i za pet minuta smo se spuštali standardnom rutom put mora. Dok sam po tko zna koji put komentirao kako nemam nikakva prava u vlastitoj obitelji i kako ne razumijem kojeg će vraga u Hrvatskoj one puste feminističke organizacije i kakav je to idiotizam s kvotama za Sabor i što bih ja onda trebao tražiti – kvote pa da muških liječnika bude minimalno četrdeset posto i tako nešto, počela je kiša. Taman smo na Firama izbjegavali valove šećući put Baća. Ona je sam mirno stavila kapuljaču svog šuškavca na glavu i pogledala me.

– Navuci više kapuljaču! Ne’š mi sad pokisnit pa kukat kako te boli vrat i da san ja kriva!

Nisam je sâm stavio, ona mi je ljutito i silom navukla na glavu. Osjećao sam se neugodno s kapuljačom. Priznao sam svojoj ispiračici mozga da se “ne dišpetajen” i kako se osjećam, a ona je odmah počela kopati po mom djetinjstvu i tražiti uzrok. Većinu trauma, svjesni ili nesvjesni, vučemo iz nekih događaja u djetinjstvu. I malo po malo, uz njenu pomoć, shvatio sam problem.

Desetak dana nakon velike greške postao sam pripadnik Hrvatske ratne mornarice. U početku smo se organizirali tako da bismo dva sata bili na položaju, a četiri se odmarali i grijali u sklepanim “građevinama”, prvih tjedana čak i u kamionima jer nije bilo ničeg drugog. Najgore je bilo po kiši. Imali smo neke kabanice postavljene toplim, mekim materijalom koje su imale samo jednu manu – bilo ih je premalo. Dovoljno samo za položaj. Dotrčali bismo na smjenu, uzeli tu kabanicu od sretnika koji je otrčao na četiri sata sušenja i grijanja. Kad je bilo mirno, naravno.

Sinoć sam to evocirao sa suprugom. Navlačim natopljenu, tešku, vlažnu kabanicu sa širokom kapuljačom. Mokar sam odmah čim je navučem jer je poslije pustih sati na kiši topli, mekani materijal pun vode. Ali je topao. Grijao ga je onaj sretnik prije mene. I ja ga grijem za idućeg, ne želim da se na meni “ohladi”.

Kiša i jugo gadno uzbune našu hrvatsku, dalmatinsku makiju, sve šušti. Mrkli mrak. Strah. Neizdrživ. Naprežem oči i uši, pokušavam uočiti neki neprirodni pokret ili zvuk. Nečiji. Nekoga tko ovdje ne pripada, koji ovdje nema što tražiti, koji je za mene u tom trenutku poput onog bijesnog psa pred sačmaricom. I bez razmišljanja, bez ikakve grižnje savjesti, bez imalo empatije bih ga ubio. Odnosno “uspavao” ako vam je to licemjerno prihvatljivije.

– Pa je l’ smrdila ta kabanica? – tiho me upita supruga, očito u želji da mi fokus prebaci na nebitne stvari i oslobodi me navale traumatičnih sjećanja.
– Jebi me, stvarno se ne sićam…
– Ma neće ti od malo kiše ništa bit… – nježno mi je skinula kapuljaču.

Jutros sam odlučio komentirati izjavu premijera Zorana Milanovića u TV emisiji Veto o “smradu prljavog šatora u Savskoj“. Al’ jebiga, prošla me volja…

AUTOR: Boris Traljić

Foto:FaH



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button