Boris Traljić: Uzdaje li se MOST ponovno u hrvatsku “pamet”!?

srpanj 6, 2016 maxportal
Share Button

“A što sad? Kako sada dalje?”, ovo su, zadnjih nekoliko tjedana, dva najčešće postavljana pitanja članova MOSTa nezavisnih lista, barem onih koji su na neki način uključeni u upravljačka tijela, vijeća, strukture… u stvari, kako ni nemaju člana koji nije u nekom upravljačkom tijelu, vijeću i/ili strukturi, ovo su pitanja koja postavljaju svi MOSTovci. Možemo im pomoći u odgovoru, a on se krije u analizi razloga za fantastični uzlet MOSTa nezavisnih lista.

BorisTraljic1[1]

Piše: Boris Traljić

Prije svega treba nešto priznati, netko doista vrlo pametan je smislio predizbornu strategiju MOSTa na prošlim parlamentarnim izborima. Ipak, epilog – odnosno trenutna politička situacija koja je, pokazat ćemo, nepovoljna za tu platformu pa makar kao ciljeve njihovog djelovanja pretpostavljali i krajnje ekstremne konspirativne teorije: rušenje ili dovođenje HDZa na vlast, rušenje ili dovođenje SDPa na vlast, anarhija ili vlastoljublje, destabilizacija ili prosperitet Hrvatske – nam govori da je taj vrlo pametan netko ujedno i vrlo glup netko.

Jer niti jedan od potencijalnih ciljeva, ako pretpostavimo da nisu beznačajno infantilni poput rušenja Tomislava Karamarka, sigurno nije ispunjen. A kako su započeli (nastavili) predizbornu kampanju za prijevremene izbore, vjerojatno neće ni biti.

Taj vrlo pametan netko, u stvari, samo vrlo dobro poznaje Hrvate i hrvatsku političku situaciju. Hajdemo raščlaniti što to taj pametan netko zna o nama…

Ova (navikli ste već – atipična, politički nekorektna, neeuropejska, ali, iznad svega, točna) analiza pretpostavlja da se taj netko zapitao je li sve u redu s narodom koji je desetljećima, stoljećima štoviše, bio podjarmljen od Austrije, Mađarske, Italije i Srbije; je li sve u redu s narodom koji se nakon tolikih jarmova krvavo dokopao neovisnosti i suvereniteta, a onda taj suverenitet nakon jedva dva desetljeća dragovoljno podijelio s dvadeset i sedam drugih država? Da, s čak dvadeset i sedam dragi moj čitatelju, od kojih nas bar dvadeset i pet legalnim ozakonjenim metodama Europske unije, te, ah, nadnaravno korektne i uređene zajednice, može podjarmiti, kolonizirati, kupiti… a svih dvadeset i sedam to žele. Što!? Mogu sad i Bugarska i Rumunjska? Pali smo i ispod njih!? Eto

Zapitao se taj MOSTov pametan netko je li sve u redu s narodom koji je nedavno slavno i časno izborio slobodu, a još uvijek je njegov značajan dio mazohistički zaljubljen u jedan od dva neljudska, totalitarna, sadistička režima, u dva zombija koje mazohisti nekako održavaju na životu, u najneslavniji i najnečasniji period, u mrlju na prošlosti tog istog naroda? Da, upravo mazohistički zaljubljen, jer će nemalom broju čitatelja doista zasmetati, ali baš zasmetati prethodna rečenica – krv u obrazima, agresija prema autoru i slično – i već oštre vlastite nepismene facebook olovke za krajnje uvredljiv i povijesno netočan komentar.

Je li sve u redu s narodom toliko indiferentnim prema vlastitoj budućnosti da ignorira, štoviše, za vođe bira defraudante koje je ubacila ili poluubacila neka od onih dvadeset i sedam, plus još najmanje deset zainteresiranih država, najobičnije šibicare, nostalgičare s kraljevskim i carskim ili kajmakčalanskim mentalitetom? Potpuno je nebitno, doista, jesu li to austrijsko-mađarski ili srpsko-ruski vazali… bitno je da su takvima dobro fudrane najjače hrvatske političke stranke HDZ i SDP, odnosno da su, posljedično, sve naše velike afere vezane upravo s navedenim državama.

Sve je to pametan netko iz MOSTa shvatio, zaključio da nijedan narod na svijetu ne može biti tako glup pa postavio ovakvu predizbornu, narodno-prosvjetiteljsku strategiju:

• HDZ = SDP = rušitelji Hrvatske = šibicari, ortaci, rodjaci, austrijsko-mađarsko-srpsko-ruski vazali
• Ni pod koju cijenu ni s jednima ni s drugima, makar to i kod javnog bilježnika morali ovjeriti
• Nikako ne iznositi vlastiti svjetonazor pa tako privući i ustaške i komunističke mazohiste
• Najavljivati reforme svega uz populizam, mesijanstvo, hipokriziju, laži, obećanja, laži, laži…

I uspjeli su. Uzdali su se u nas i p(r)obudili “pamet” Hrvata, odnosno “pamet” onih najboljih naših kćeri i sinova koji su im zato dali povjerenje od čak devetnaest mandata! Jer MOSTovi birači, ta krema hrvatskog intelekta je “pametno” procijenila kako će ovih stotinjak mahom mladih i neiskusnih, šaroliko obrazovanih ljudi malomišćanskog mentaliteta riješiti u pola, hajde dobro, u cijelom jednom mandatu sve nagomilane hrvatske probleme, svu tu korupciju podržanu od najjačih svjetskih država, sav taj nagomilani i neučinkoviti hrvatski birokratsko-uhljebnički aparat.

“Pametno” su ti glasači procijenili kako ćemo Lovrinovićevski vratiti monetarni suverenitet, primarnu emisiju i ostale skoro-pa-shvatljive ekonomske pojmove, a u isto vrijeme učvrstiti odnose s EU i razvijati europski sustav vrijednosti. “Pametno” su, kako Hrvati već po navadi misle o sebi, razmišljali: “Kad je tristo pravih Grka skoro pobijedilo Perzijance, što tek može napraviti sto pravih Hrvata ovoj austrijsko-mađarsko-srpsko-ruskoj šibicarskoj nejačadi!

Da. MOST je tipična Hrvatska priča. Oksimoronski postavljena, neizvediva ideja, dobra ili čak odlična u samoj suštini, ali bez kvalitetnog projekta, bez resursa, bez ljudi koji bi je proveli, bez… ukratko – samo odlična ideja.

Otprilike ovako… pametan neki MOSTovac je otkrio zlato na Mjesecu i, doista, ako ga se dokopamo bit ćemo kao Švicarska. I hajdemo. Kojeg vraga onda čekamo? Ho-ruk, i eto “pametni” Hrvati odlučiše MOSTovoj satniji ukazati povjerenje da negdje oko Baćinskih jezera sagrade lansirnu rampu i jednu visokotehnološku raketicu od kojih stotinjak milijardi eura i pola milijuna kilograma – ne zaboravimo, dodatno napunjenu i s Mirom Buljem, jer on je, naoko, najkršniji MOSTovac, onako baš rudarski tip, udarnik, MOSTov Alija Sirotanović – kako bi je, Kennedyevski, do kraja mandata poslali na Mjesec i sigurno vratili. Sa zlatom koje će Bulj iskopati. I s Buljem, naravno, iako nije uvjet…

Ali… ali nažalost ništa od zlata (srećom Bulj je još tu). Štoviše, sve ono što se događalo nakon izbora i MOSTovih devetnaest osvojenih mandata je očekivano. Iako se cijela predizborna strategija ufala u “pamet” Hrvata, i njih je zatekla činjenica koliko smo, u stvari, “pametan” narod. Ambicije su skočile u nebo, mnogi su doista počeli vjerovati u mogućnost realizacije vlastite misije. Ali, kako to već biva, dok su jedni u ideološkom sljepilu već vidjeli Bulja s lopatom na Mjesecu, drugi su se bavili prizemnijim stvarima – političkom trgovinom – a epilog je, naravno, ekspresno urušavanje MOSTa. Skupljeni kakvi jesu, s kolca i konopca, već nakon nekoliko dana su odletjeli HRIDovci i Petrina. Ostalo je petnaest veličanstvenih.

MOST je, istinabog, tada još uvijek bio u poziciji raditi ono što je najbolje (jedino?) znao – ucjenjivati. Doista, kad u glavi provrtimo događaje tijekom najkraćeg mandata jedne hrvatske vlade uvijek izleti neka slika nekakvog ultimatuma Bože Petrova. Oni su, doduše, riječ ucjena reformirali u pregovor, ali svakom “glupom” Hrvatu, svakoj onoj hrvatskoj “budali” koja ih nije birala, se smučila ona postizborna ucjenjivačka agonija, ona bahatost, patroniziranje i sulude ideje poput tripartitne vlade koju je čak potpisao(!) Zoran Milanović. Još tijekom tih ucjena MOST su praktično napustili Lovrinović, Mišić i Martinović.

Nije njima smetala ucjenjivačka MOSTova politika. Ne. Štoviše, u hrvatskoj politici će za povijest ostati zabilježena bahatost Ivana Lovrinovića u opisu pregovora iz prosinca: “Vidim u Karamarkovim i Milanovićevim pogledima mješavinu bijesa, neke tuge, nelagode i kiselih osmjeha. Zasigurno su se pitali što tu rade, je li istina da moraju biti upravo tu pred tolikim kamerama. Najradije bi oni jedni drugima, a i nama sasuli u face sve što misle ili se bahatili, ali ne mogu jer je prijenos uživo.

Neutemeljeno bahato, naslađivački, nekulturno, primitivno… ukratko jezivo. S više su dostojanstva Amerikanci pisali o potpisivanju kapitulacije Japana u Drugom ratu nego uvaženi gospodin profesor okuražen s ucjenjivačkom snagom od petnaestak mandata.

Ivanu Lovrinoviću je smetala spoznaja da njegove gospodarske akrobacije neće biti prihvaćene, ali ipak je oportuno ostao, sa svoja dva politički bezlična pobočnika, u MOSTu. Kako je s navedenim citatom već p(r)okazao vlastitu političku inteligenciju, tako ne čudi činjenica da je MOST, inteligentno, napustio u najgorem mogućem trenutku, vjerojatno padajući na nekakvo preslagivačko obećanje Tomislava Karamarka. U najgorem mogućem trenutku za sebe, istina, ali i u najboljem mogućem za Hrvatsku jer sigurno nećemo više strahovati od frustracija ovog znanstvenika, ne propitujući pritom njegove gospodarske vizije.

“A što sad? Kako sada dalje?”, je doista teško rješivo pitanje za MOSTovce i zato njima, puno više nego HDZu kako nam nameću mediji, treba vremena do izbora. MOST je na prekretnici. Jedini uspjeh, u skladu s agendom, im je rušenje Tomislava Karamarka što će “pametni” Hrvati sigurno honorirati, odnosno po anketama već jesu. Ali ponestaje im šibicara. Napadanje Zorana Milanovića, s kojim su počeli kampanju je loš put. Ne zato što navedenog gospodina ne bi trebali napadati, nego zato što tako neće pridobiti glasove “glupih” Hrvata.

Ako žele te glasove, glasove većine, glasove nas “glupana”, trebaju se ekipirati, homogenizirati, otkriti svjetonazor koji sada kriju kao zmija noge… Ukratko moraju se pozicionirati na hrvatskoj političkoj sceni, iskoristiti popularnost Tihomira Oreškovića i u prirodnoj postizbornoj koaliciji (usput, moraju se okaniti i proklete “suradnje” i dovesti u podnošljive okvire populizam i hipokriziju) s HDZom odraditi idući mandat do kraja. U suprotnom, uvijek im ostaje hrvatska “pamet”…

Foto:pxll

 




Komentari
Share Button