Imotski pravopis: Muke mladih ljevičara – ikona im je postala bivša šefica demokršćanske stranke

studeni 28, 2015 maxportal
Share Button

Dok nestrpljivo iščekujemo odluku Pantovčaka o mandataru, razmišljam o cikličkom ponavljanju povijesti, ali najviše o vlastitom svjetonazoru i vrlo ozbiljno propitujem svoje ljevičarstvo: Jesam li ja ljevičar ili nisam? Ako jesam, jesam li ‘pravi ljevičar’ ili tek ljevičarski surogat.

nedjeljko-kaveljević-ždero1[1]

Pioše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Ovisim li i ja o partijskom drilu ili sam naprosto nedovoljno ljevičarski formiran od slabašne jeke backrounda sustava u kojima sam živio?

Dok tako dvojim, podsjetim se, ne bez simpatija, Linić, Vuljanić, Vukšić, poslije im se pridružuje i Jaca Kosor, sebe preimenovaše i u hrvatskom saboru i proglasiše nezavisnim ljevičarima! Jesu li i oni postali takvima tek nakon što su najureni iz svojih partija i osnovali svoj zastupnički klub – Klub nezavisnih (!) ljevičara. Imaju li i ti ljudi, nezavisni ljevičari, dvojbi kakve ja imam? Kako na to pitanje ne bi bilo lako odgovoriti ni teorijski potkovanijem a manje prezrenom analitičaru napuštam tu zamisao ostavljajući vremenu da dade ocjenu.

Svejedno želim navesti barem nekoliko kratkih podsjećanja o svom ljevičarskom razvoju u svijetlu suvremenih podjela na lijevo-desno, mada one vrlo često predstavljaju obično sredstvo manipulacije u intelektualnim igrama i u medijsko-intelektualnom nadmetanju i više nalikuju politikantskom terorizmu a manje stvarnoj želji svrhovite raščlambe pojmova.

Siguran sam da svi sve znadete o pojmovima “ljevica” i “desnica” koji svoje korijene vuku iz vremena Francuske revolucije kad su članovi tzv. Konstituante skloni promjenama i skloni revoluciji sjeli lijevo od kralja, dok su kralju odane, rojalističke, pro-monarhističke i kontrarevolucionarne snage sjele njemu s desne strane. Ali, mi Hrvati nismo imali kralja nakon Francuske revolucije, pa je čudno da se i naša ljevica i desnica tako podijeli, zamrzi, zabarikadira iza izraza MI ili ONI!

Takva podjela bi mogla dovesti do novih političkih i ideoloških nesporazuma i tragikomičnih prepucavanja, možda i do krvavih poslijeizbornih obračuna, ne dao nam Bog, i revolucije, ili čak rata. Opet ću ponoviti: moje shvaćanje ljevičarstva nije nužno negativno, ja samo mislim da je vrlo važno zadržati ideju da bi ljevičarstvo trebalo imati u svojoj naravi odlučnu namjeru za trajnim promjenama na bolje! Bolje od postojećeg stanja u društvu i njegovu razvoju.

Ni jednog trena ne zaboravite da sam ja rođen kao desničar! Moralo je tako biti, jer, imao sam i oca i majku, a ne na primjer dva oca ili čak dvije majke! Prema tome, razumjet ćete koliko sam u startu bio hendikepiran, bez obzira na snažnu želju da jednom i ja postanem ortodoksnim ljevičarom. Ali trudio sam se, vjerujte mi.

U to davno doba, kad se i u meni začela takva napredna ideja, naravno, pojma još nisam imao što znače razlike između napredan ili nazadan ljevičar, egalitarizam sam razumijevao doslovno, kao – jednakost- ne shvaćajući nijanse između afirmativnog i pogrdnog značenja naziva ili  ‘uništavanja bilo kakvih razlika’. Meni, malom čovjeku, taj pojam je imao smisla, a to da sam, stjecajem tek nesretnih okolnosti, rođen desničarom, koji želi ukloniti raznorazne, recimo ekonomske i socijalne razlike među ljudima, i kako bi se trebalo i moglo shvaćati ideju ravnopravnosti.

Vjerovao sam, očito naivno, da ljevičarstvo, u svojoj iskonskoj biti nosi i pobunu protiv postojećeg, a različit vrste egalitarizma stvarnošću naukovanja što se ponekad sukobljavaju, ali ponekad i međusobno nadopunjuju.

Mene je komunizam učio da bi svatko trebao imati ista materijalna i ostala dobra. Međutim, ne lezi vraže, bez obzira na učenje, nitko, (jer ni tada društvo nije bilo na takav način monolitno) tko već ima veći prosperitet, obično nije spreman podijeliti ga sa drugim osobama. To automatski stvara novu ili tek istakne postojeću prisutnost nejednakosti i odsustvo raznih prava na štetu pojedinaca.

No, nastavljao sam vjerovati da moja ljudska prava društvo treba respektirati, ne u apstraktnom smislu kako o pojedincu inače govore liberali, nego respektirati pravo na ovaj život, rad, kruh, krov nad glavom, obrazovanje, zdravlje, i, prirodno, mirnu starost. Vjerovao sam da su to stvari koje treba riješiti ljevica, puno prije dolaska kapitalizma, a nakon toga društvo može ići na tržišnu ekonomiju kada će i desničari moći doći na svoje.

U ime tih neotuđivih ljudskih prava, odbio sam, u trećem osnovne, ići na vjeronauk, još ne shvaćajući da će fra Petar tu moju ljevičarsku gestu dojaviti ocu i da će potom baba Gabeličuša iz moje krštene duše morati istjerivati crnog vraga, zapravo glavom i bradom samog Lucifera, a u četvrtom osnovne sam pred cijelim razredom na tada uobičajeni pozdrav “za Domovinu s Titom” uzviknuo ‘Nazad’ umjesto očekivanog ‘Naprijed’.

Ne moram vam prepričavati što, i s koliko debelom drenovom šibom mi je razrednik odrapio pravih ljevičarskih pouka. Od tada prilično dobro razlikujem značenja pojmova ‘naprijed’ i ‘nazad’! Od tada je moje napredovanje u obuci za ljevičara počelo rapidno nazadovati pa sam u drugom gimnazije odbio poslušnost tradicionalnom roditeljskom odgoju i pustio kosu, neizmjerno zavolio Beatlesse, i plavokosu Imoćanku Mikicu! Nisam u tome bio jedini. Beatlesi su se nedugo potom razišli a voljena Mikica se odlučila za iskusnijeg ljevičara rodom iz Beograda.

U trećem gimnazije, opet u ime neugaslih ljevičarskih poriva koji bi morali rušiti svaku, pa i tadašnju tradiciju obaveznog ulaska, odbio sam ući u Partiju. Ni o tome vam neću tupiti, uglavnom, na neko vrijeme sam neuspješno ljevičario po bauštelama Njemačke i Austrije, malo skitao, ponešto čitao, i nakon tih nekoliko kontrarevolucionarnih godina tihog i kriomičnoga ljevičarenja jedva uspio završiti Gimnaziju u Zagrebu.

U međuvremenu odslužih i dug prema ondašnjoj domovini boreći se protiv talijanske iredente u mornarici, a onako sklon plivanju u svakoj svjetonazorskoj preobrazbi i to je prošlo tek s nekoliko zatvorskih tjedana.

Dok je potajno školovanje za uspješnog ljevičara trajalo, tadašnja tv Zagreb je obznanila potrebu za pomoćnom radnom snagom koju nesvršeni ljevičari jedino mogu uspješno obavljati, ali i steći šansu pravog drila i marksističkog naukovanja u svetom zadatku iskorjenjivanja ostataka zaostalog ognjištarstva u sebi. Nije moglo bolje. Pomoćni poslovi postaju moje učilište, gotovo bih kazao “kao Lepoglava našim vrlim narodnim sinovima Moši Pijade i inima, pa čak i najvećem sinu narodnom, inače velikom Brozu…”

Polako i strpljivo dodavao sam svom šturom i nazadnom desničarskom fondu riječi razne ljevičarske izraze i nove moćne ubojite fraze kakve su, rigidan, neosviješten, neuk, zaostao, kontrarevolucionaran… usput redovito čitajući ‘Borbu’! Čitajući nezaobilaznu ‘Literaturnuju gazetu’ pokušavao sam ponešto i pisati, slao te nezrele uratke na ‘konkurse’ ne shvaćajući da upravo tamo sjede prekaljeni ljevičari koji tu slabašnu pismenost i još slabiju osviještenost nisu mogli ili htjeli razumjeti.

Pravo je čudo kako mi je zbirka poezije proglašena najboljom jedne davne godine! To čudo treba zahvaliti neinformiranom žiriju koji je iskreno vjerovao u moju slabo prikrivenu ne-ljevičarsku narav. U to doba kriomice pročitah članak Thomasa Nagela ”What Is it Like to Be a Bat?” ( Kako je to biti šišmišom), čime pokušavah teorijski poduprijeti svoja unutarnja razmišljanja i ljevičarska opredjeljenja, uglavnom dotad manjkava i nedorečena.

Pokušavah shvatiti filozofiju moga nazadnog, naspram općeg naprednog ljevičarenja, postavljajući pitanje je li svijest subjektivno iskustvo koje je nemoguće reducirati tek na moždane aktivnosti dok će se prava filozofija moga ljevičarskog uma napokon pokazati u punom sjaju i prestati se dalje razvijati dok god ne postavim jasnu razliku između moje subjektivnosti i društvene objektivnosti, koja je uvijek nešto šira od mojih uskogrudnih težnji. Taj proces i dalje traje.

Uglavnom, radeći one pomoćne poslove, važne nisam ni mogao raditi, njih su radili već prekaljeni i pouzdani ljevičari, polako sam počinjao shvaćati; ako i postoji kakva nevolja s mojim ljevičarenjem ne mora značiti da istodobno postoji i problem s hrvatskom ljevicom! Pa nije i ona u ideološki sumnjivom paketu niti u nekakvom lažnom ljevičarenju? Činjenica jest da se koješta prodaje pod etiketom ‘ljevičar ’dok se istovremeno mudro nastoji živjeti kao bogataš, ili zaštićen car, okrunjen u ona davna, manje ljevičarska vremena.

Slobodno bih danas smogao snage reći: današnje, domaće, medijsko i političko ljevičarstvo je tek dobar marketinški proizvod, bez deklarirane supstance i vrlo često odstupa od zadane ljevičarske matrice. Vrhunac ironije i licemjerja time nije dosegnut, on tek izranja iz mutne baruštine domaćih prilika, iz politike koju se brani ‘snažnim’ lijevim novinarskim vokabularom, štiti zaposjednutim pozicijama u mainstream medijima, i osvojenim položajima u gotovo svim oficijelnim institucijama. Oni vas ostale etiketiraju izrazima; rigidno, neuko, zatucano, ćoškastih glava, ognjištarske pameti, antidemokratsko, ksenofobno i t.d.

Na kraju treba spomenuti da sam, želeći postati ljevičarom, učio i o fašizmu, slijepo vjerujući nametnutom rakursu, pa napokon mogu posvjedočiti što sam naučio: Fašizam je bio ružna i tužna epizoda nedavne povijesti, ali, ne postoji fašizam u gorem obliku od prikrivenog fašizma koji krasi naše ljevičarske fašiste, koji se, osobito u ovo pred-mandatarsko vrijeme posljednjih dana okomljuju na sve nas koji nismo zdušno prigrlili njihovu ljevičarsku vjeru iz raznoraznih ljudskih ili povijesnih razloga.

Laže se, krivotvori se, prijeti i pokušava potkupiti. Pakao nacističkih logora je ružna prošlost, a pakao trpljenja pred-mandatarskog hrvatskog ljevičarskog terora je surova sadašnjost.mijukić11111111111111111111311111111[1]

Foto:cropix




Komentari
Share Button