Imotski pravopis: Slušao sam Arsenovu sagu o Djedu kojemu je skladao pjesmu ”Dida moj”

rujan 11, 2015 maxportal
Share Button

Potaknut mnogobrojnim primjerenim, dostojanstvenim i ljudski iskrenim izrazima sućuti povodom odlaska Velikog Arsena i sam se osjećam tako.



nedjeljko-kaveljević-ždero1[1]

Piše: Nedjeljko Kaveljević  Ždero

Unatoč svojoj nadaleko poznatoj imoćanskoj suzdržanosti ipak sam odlučio i sam se osvrnuti na neke metiljave prazne riječi i lažne emocije M. Jergovića i A. K. Tomića, dakle i potaknut sam i iziritiran mnogim javljanjima prostodušnih samoreklamera i njihovim nekrolozima na fejsu, novinama i portalima svih ovih proteklih dana pa želim otvoreno kazati: drago mi je da sam živio u Arsenovo vrijeme!

Još draže mi je što je i On živio u moje vrijeme! Premda u svom životu nisam uspio postati njegovim osobnim prijateljem znam da to ni najmanje ne umanjuje njegovu veličinu! Kao običan Arsenov poznanik osjećao sam se odlično.

Tako, jednog ranog radnog jutra, njega, također vrlo poznatog ranoranioca u inače uspavanoj pjevačkoj branši, po zadatku zovnem ja s televizije, pozdravim uobičajeno pazeći da ostanem koliko god je moguće profesionalno odmjerenim, no ipak se, valjda, u mom glasu začula i tiha nijansa neprikrivenog obožavanja i trun divljenja još jednog od mnogobrojnih njegovih poklonika i obožavatelja, pa je, i prije nego sam se uopće uspio snaći kako s njim dalje, on, Arsen, duhoviti ranoranilac ispalio kao da je baš mene čekao:

–  Ako trebate Gaby zovite kasnije, ona je kod ‘svog’ mesara a ja sam ovdje (Haulikova ul. 6.) samo podstanar! I prekinuo mi vezu.

Otprije sam znao koliko je Arsen duhovit, ponekad i vrlo ironičan a kadgod i ‘težak k’o malj’ no i pored svega toga uvijek svejedno velik, i čovjek i glazbenik, najveći Arsen, i nije mi ni na pamet padalo pokušati mu parirati ili na ičemu inzistirati. Dok sam neuspješno smišljao kako ću i kako bi se s njim moglo dalje, još zdvojan i nesiguran, nakon manje od pet minuta osobno mi je uzvratio poziv i vrlo ljubazno izgovorio:

–  Arsen je, reci što trebam poručiti Gaby kad se vrati?

A ja, naglo osokoljen pozivom, gotovo sretan, uzvraćam njemu:

–  Molim vas lijepo gospodine, recite gospođi Gaby čim se vrati od ‘svog’ mesara da hitno prenese svom mužu poziv u emisiju “Moderato cantabile”! Snimanje je u četvrtak u pet popodne! Imamo i orkestar i pravi klavir imamo, pa gospodin Gabyn muž može po vlastitoj želji povesti i svog osobnog pijanista Bulića!

Duhoviti podstanar (!) iz Haulikove, Arsen, grohotom se nasmijao i pomalo, učinilo mi se tog časa, rezignirano uzvratio:

–  Tu su joj poruku već ostavili i Mario Bogliuni i Vinko Grgin a sad i ti. Koliko vas muških uvijek i uvijek trebaju samo gospođu Gaby? A, bogme, ako se javi i Mišo Doležal, a siguran sam da hoće, onda će gospođa Gaby sigurno nagovoriti njezinog muža i on će morati doći! Povrh toga, poznajući tog njezinog muža, povest će taj i nju (Gaby) i Bulića a kuću će ostaviti neka je čuva mala Lu! Nju još, koliko znam, niko s televizije nije angažirao!

Tog četvrtka, prije, a i poslije snimanja, popio sam lozu s velikim čovjekom. Nakon toga četvrtka još stotinu puta po jednu. U to ime, pokoj mu vječni. On s nama nastavlja živjeti u svojim (i našim) svevremenskim pjesmama. Hvala Arsene!

P. S. Imao sam prigodu slušati kako je nastala pjesma “Dida moj” u spomen na oca njegove majke Veronike. Njemu njemu čast poslaušajte skladbu Dida moj.



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button