Imotski pravopis: Zašto moj prijatelj SDP-ovac govori grube riči kad čuje naziv građanin

veljača 3, 2015 maxportal
Share Button

Moj es-de-pe prijatelj me začuđeno pita: Ti još uvjek čitaš Lovrićku? Pa nju više ne čitaju ni esdepeovci, a onda ipak zamišljeno dodaje: Osim onih kod kojih još nije ugasla ljubav prema srpu i čekiću. A ti su ti najopasniji!

photo111[1]
Piše:  Nedjeljko Kaveljević Ždero

O svemu bih radije pisao u ovim teškim vremenima nego o lenti. O lenti danas govore mnogi, mada ima i onih koji ni o tom ne govore nego i dalje mudro šute. A možda su baš te neizgovorene misli najkonstruktivnije! Podsjećam zaboravljive: Ono što ne vidite uvijek se čini najzavodljivijim. Zašto šutljivi mudraci ne žele reći svome narodu svoje misli?

Moj urednik, svjestan golemih teatarskih i apsurdnih dvojbi oko naglog preseljenja predsjedničkog ureda pa čak i moguće provale u NATO sobu, ipak se odlučio za lentu. Znam, moj urednik računa na dobro poznatu efikasnost naše ‘građanske’ vlasti pa bi i ta trakavica mogla potrajati. Kao i presuda za genocid. Kao i ukupno življenje u ‘građanskoj’ Hrvatskoj. O svemu tome ćemo ionako opet morati razbijati glavu. S ovom vlasti nam ni nema druge!

Dakle, očekuje se trakavica za koju će već ove godine trebati pronaći lijek. Prije iskorjenjivanja ‘građanskih’ nametnika odmah treba rasplesti dvojbu oko lente. Zato je ovaj teški zadatak i postavljen pred mene, prekaljenog medijskog znalca s HTV – a koji je puste godine imao sreću iz blizine gledati kako se o teškim temama govori ali i kako se šuti.

Molim razumjevanje ako i ja koju prešutim, to su posljedice dugogodišnjeg slatkog života u velikoj medijskoj kući, a kažem li možda koju previše to slobodno pripišite nekom drugom javnom glasilu ili nekom drugom neimenovanom ‘visokom izvoru’. Moja istraživalačka znatiželja garantira ono najvažnije, razmišljanje o lenti mora biti naslonjeno i fundirano na davno isprobanim istraživačkim novinarskim vrlinama! Rad na terenu. S konkretnim ljudima.bocanje_1[1]

Prije odlaska na teren, među konkretne ljude, letimično i tek ovlaš bacam pogled na razne već javno plasirane misli o ovoj teškoj temi. Vidim nema se što pročitati i krećem na teren. Teren će reći što treba reći. Ima li boljeg mjesta gdje se može testirati raznovrsnost demokratskih dostignuća kao i slobodno izgovorenih mišljenja od sportskog boćarskog centra u Španskom. Nema.

Boćarski centar je, uz mnogobrojne druge vrline, multikulturni, multikonfesionalni i multietnički teritorij na kojem ravnopravno žive svi; Hrvati, Srbi i ostali. Tu dolaze čak i ‘građani’ za koje moj es-de-pe prijatelj Srbin, sretno oženjen katolkinjom ima čudesno razumljiv stav. On jednostavno kaže: ma jebeš ti takvog Srbina (i takvog Hrvata) koji se boji jasno reći tko je i što je! Ovo je i moja domovina! Jebeš onoga koji prave namjere pokušava sakriti (maskirati!) iza naziva ‘građanin’.

S ovakvim zdravim mišljenjem se čak i naš ha-de-ze prijatelj, inače sretno oženjen pravoslavkom uvijek lako usuglasi mada je u početku svog političkog sazrijevanja znao biti sumnjičav. Može li igdje biti boljeg političkog terena i demokratičnijeg uzorka od nas trojice? Računam da ste već prihvatili činjenicu da ja zapravo još nisam stranački opredjeljen. No, kad dodamo i ostale korisnike boćarskog sportskog centra, Kamenjare, Pleterovce, građane domaćine – Špansko, Cetinjane čiji sam neopredjeljeni član posve slučajno postao, politička se lepeza čini sasvim kompletnom.prsut

Dok čekamo da nam Mara nareže pancetu i vrhunski livanjski sir, sav pršut smo pojeli za izbore i to prije objave konačnih razultata, listamo Jutarnji i nabasamo na komentar uvažene Jelene Lovrić! Moj es-de-pe prijatelj me začuđeno pita: – Ti još uvjek čitaš Lovrićku. Pa nju ti više ne čitaju ni esdepeovci – a onda ipak zamišljeno dodaje: – Osim onih kod kojih je još neugasla ljubav prema srpu i čekiću. A ti su ti najopasniji! Najveća opasnost po državu su ti poturice, hrvatske i srpske, koje se skrivaju iza imaginarnog građanstva skrivajući svoje prave namjere. Možda čak i zle namjere! Nećeš nikada od mene čuti da prvo ne kažem da sam Srbin. Jok! A onda me zovi ‘građaninom’ ako ti tako paše. Ali bez manipulacija molim! Naš ha-de-ze prijatelj se i s ovim jasnim stavom lako složio. Izgleda da bi nas trojica stvarno trebali u ovim kriznim vremenima osnovati veliku koaliciju.

Gazdarica Mara za tren je osigurala uvjete za narodno izjašnjavanje o lenti, osigurani su izborni materijali i osnovano povjerenstvo za nadzor i provedbu izbora. Lako, i bez intervencija ustavnog suda, smo  utvrdili formulaciju izbornog pitanja. Lenta, da ili ne!?

Prvi krug glasovanja prošao je s nekoliko problema. Pojavio se veći od očekivanog postotak nevažećih listića, veći nego ih realno ima Sinčićev ‘Živi zid’. Kršila se izborna šutnja slanjem sms poruka suprugama i slično. Ali bar su efikasno spriječili očigledne pokušaje podmićivanja. Konzultirali smo i GONG. Javio se osobno Zelić i autoritativno izgovorio nešto o demokraciji. Njegovi stavovi su odmah izazvali podjeljene osjećaje. Jedni su čak tvrdili da tom čovjeku nije uputno neoprezno okretati leđa.

Za drugi krug smo osigurali dovoljan broj nepotkupljivih promatrača i priveli izbore kraju. Prebrojavanje glasova je trajalo nešto duže jer je i naš sustav dojave s terena bio pao. No, napokon smo to teško pitanje lente skinuli s dnevnog reda. Tijesnom većinom ‘za’ odlučeno je: Novoj predsjednici treba lenta na inauguraciji!kolinda, zastava

Analiziramo s izraženim podsmjehom imbecilna razmišljanja Jelene Lovrić i lako zaključujemo: nova hrvatska predsjednica nije nikakav južnoamerički autokrat kakav je (prema Lovrićki) bio prvi hrvatski predsjednik.  Ali Lovrićka ne staje samo na blaćenju Tuđmana nego nastavlja docirati: “Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta (!) Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale.

Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano. Paradiranje s lentom poništilo bi Mesićevu i Josipovićeva decentnost u obnašanju predsjedničke funkcije i ne bi bilo primjereno današnjoj ustavnoj ulozi hrvatskog predsjednika, koju najbolje definira formulacija “predsjednik građanin”. Na koncu, nije ovdje riječ o obnovi hrvatskih tradicija. Riječ je obnovi Tuđmanu tako dragog provincijalnog kiča.

Do tog časa velika koalicija nas trojice činila se vrlo izglednom ali što smo pažljivije čitali umovanja novinarke Lovrić shvaćali smo neumoljivu istinu. Vrijeme apsurda i vrijeme cirkusa još nije prošlo! Nazvati vrijeme Mesićeva predsjednikovanja ‘decentnim’ mogu samo bolesnici iz kakvog underground alternativnog teatra. Kolika je dubina košmara u koji je dopala novinarka Lovrić!? Poturivanje čitateljima teze o decentnosti mogla bi povampiriti stare utvare.

Ovdje ne mislim reći da građanka Lovrić zazivlje balvane, granicu Vi(v)rovitica, Ka(v)rlovac, Ka(v)rlobag ili ponovne plotune orkana, haubica, kaćuša i ostalih moćnih kalibara sa dvojezičnim oznakama. Zapravo sam siguran da Lovrić to ne zazivlje! Ali, proglasiti  predsjednikovanje Mesićevo decentnim doista začuđuje i izaziva veliku sućut. Pojam decentan (lat. decere, decens) znači pristao, prikladan, pristojan; pošten, čestit, karakteran, suzdržljiv! Novinarka Lovrić shvaća sve suprotno! Nazvati predsjednika koji priča neslane viceve o svom mrtvom prethodniku decentnima je suludo. Kao da smo svi baš sve zaboravili! Bože nas sačuvaj.

Zato ponavljam, lenta da! Još ovaj put! A kad se opet obnovi porušeni hrvatski ponos, koji nikada nimalo neće odricati nijedno pravo nijednog hrvatskog ili srpskog čovjeka, makedonskog ni talijanskog, onda lentu možemo i zakonski zabraniti. Ali učiniti to kulturno i s dužnim pijetetom na prvog predsjednika dr. Tuđmana.mijukić[1]

Da, čuo sam i presudu Međunarodnog suda u Hagu: Srbija ne može biti kriva za genocid za retroaktivno djelovanje prije nego je Miloševićeva Jugoslavija bila međunarodno priznata. Vjerujte mi ja sam sve do sad naivno mislio da Miloševićevu Jugoslaviju nije trebalo nikada priznati. Koja je osim genocida činila i kulturocid i ekocid. Moja vjera u međunarodnu pravdu svakim je danom sve slabašnija kao i moja vjera da bi se napokon mogao ukazati kakav dobar dobročinitelj ili sponzor sa desetak tisuća kuna pa da napokon objavim davno završeni roman ‘Tko je ubio Demera’.

Hrvatski izdavači nemaju sredstava a antihrvatski izdavači ne žele objavljivati nikoga tko nije građanski pisac. Kao razni… bolje je da ne kažem!




Komentari
Share Button