Marko Ljubić: Veliki su izazovi pred Esih i Hasanbegovićem

svibanj 26, 2017 maxportal
Share Button

Dva su podatka u poplavi tisuća informacija o izbornim rezultatima na prošlim lokalnim izborima znakovita. Prvi je da su u Splitu i Zagrebu te u Rijeci, zabilježeni značajni rezultati ekstremista jugoslavensko-srpske i antihrvatske provenijencije, drugi je, da se u Zagrebu ukazao suverenistički potencijal nacionalnog karaktera.



Prvu skupinu nikako nije neutemeljeno nazvati antihrvatskom, jer se njene sastavnice i protagonisti bez oklijevanja javno predstavljaju već godinama kao politički Jugoslaveni, s dubokim javnim prezirom prema svemu identitetskom i nacionalnom, nakon ovih izbora s eksplicitnim antihrvatskim programom, a opasnije od toga je samo što su praktično kao u svojoj spavaćoj sobi nazočni u medijima, među kojima prednjači državna medijska kompanija – HRT.

Nasuprot te činjenice, u Zagrebu se pojavila inicijativa koja bi mogla ukazivati na organizirano političko buđenje suverenističke, nacionalne i autentične Hrvatske. To je inicijativa Brune Esih, Zlatka Hasanbegovića i generala Glasnovića.

Rezultat te inicijative u Zagrebu je daleko vrjedniji od matematičke pobjede nad Dragom Prgometom, ili nekakvog podučavanja Andreja Plenkovića, kako se to sada pogrešno čak i iz medija sklonih Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću, nastoji prikazati.

Pogrešno je uopće u taj kontekst dovoditi jednu po svemu nesretnu političku figuru kao što je Prgomet, i još uvijek s racionalnoga političkog polazišta, posve neobjašnjivu političku odluku predsjednika HDZ-a, iako je i za to povijest ponašanja lidera ponudila jako puno objašnjenja.

Pogotovo je to sklizak teren za razvoj originalne političke inicijative, koja se na taj način usmjerava svjesno ili nesvjesno u nekakvog izvanjskog preodgojitelja HDZ-a, što uz sve slabosti koje nužno nose sobom preodgojitelji može nasjesti na očekivanu medijsku difamaciju da je inicijativa Hasanbegović – Esih zapravo samo izvanjski nastavak unutrahadezeovskih obračuna. Svi izvanjski preodgojitelji su u kratkoj političkoj povijesti Hrvatske do sada – propali, pa je pitanje opstanka kloniti se te pozicije, kao i svakoga neprirodnoga neprijateljstva s HDZ-om, a s tim i s Plenkovićem.

A priča o tome, da će to nečemu podučiti Andreja Plenkovića je na istoj matrici, potpuno je besmilena, jalova, bez autentičnoga potencijala i, jer – neće sigurno nikoga preodgojiti, a kamo li Plenkovića.

Niti treba, niti smije.

To je pogotovo nebitno iz prizme Brune Esih ili Zlatka Hasanbegovića, jer se u ovome trenutku pokazuje da je Plenkovićeva odluka njima za razvoj političke platforme odgovarala, a nema nikakvih dokaza da njihov uspjeh treba ili da hoće nužno oslabiti Plenkovića. I, vrlo vjerojatno neće, niti Bruni Esih, Zlatko Hasanbegoviću, generalu Glasnoviću, ali i suverenističkoj Hrvatskoj to odgovara.

Slab HDZ, slab Plenković, trenutno je jedino prostor za razvoj navodne ljevice i ekstremne antihrvatske političke pozicije te gubitak mogućnosti da suverenisti okupljeni oko zagrebačke političke inicijative dođu u realnu priliku sudjelovati u upravljanju državom. Bez HDZ to nikada neće moći, HDZ-a kao prirodnog sestrinskog koalicijskog saveznika. Po potpuno istim mjerilima oni su prilika HDZ-u, kao i HDZ njima. Zato bi nastavak postizbornoga neprijateljstva prema Plenkoviću bio samoubilački i neodgovoran čin, jer bi se na taj način suverenistički potencijal nužno pretvorio u stranačku policijsku batinu, kojoj je od bilo kojega nacionalnog interesa važnije zauzeti stranačke i usko partikularne pozicije. Isto potpuno vrijedi i za Plenkovića i njegov HDZ.

Esih, Hasanbegović i Glasnović su na zagrebačkim izborima samo sankcionirali društvene činjenice, nisu napravili nikakvo političko čudo. Upravo to stajalište mora biti podloga za pristup izgradnji autentične nacionalne politike i stranke.

Oni su objavili namjeru i mogućnost vraćanja Hrvatske kući. Njenim izvorištima i temeljima.

Ti temelji, nasuprot silnim nastojanjima, pa i javnome, ali i institucionalnom nasilju posljednjih godina, nikako nisu idiotski antifašizam ili nekakvo isprazno i ultimativno europejstvo s prosrpskim regionalizmom, začinjeno silnim političkim ispraznicama, kako bi rekao dr Dubravko Ljubić, od političkog centrizma do nevrijednoga aktualnoga europskoga političkoga demokršćanstva.

Više je naime demokršćanstva u svome kratkotrajnom djelovanju u nacionalnoj politici pokazao praktični musliman Zlatko Hasanbegović nego većina trenutno najvažnijih hadezeovaca.

Zbog toga je pojava Esih i kompanije u Zagrebu vrlo ohrabrujući kvalitet, signal dubokih potencijalnih promjena na nacionalno-političkom spektru koje bi mogle u neposrednoj budućnosti jako preusmjeriti a onda i usmjeriti hrvatsku nacionalnu politiku, zatim i državu i društvo.

Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović kao frontmeni ove političke inicijative su preuzeli golemi teret silnih nacionalnih očekivanja. Iako je djelomično nepošteno sve frustracije, sve nade, sva očekivanja danas svaljivati na to dvoje ljudi, na generala Glasnovića i njihove suradnike, još manje bi bilo pošteno – ne istaći to kao logičnu realnost. Ulazeći u zagrebačke izbore, koji su sve samo ne komunalni, lokalni ili nekakvi samoupravno-tehnički, koji nose golemi nacionalno-politički biljeg sa sviješću o preuzimanju i kanaliziranju dijela oslobođene nacionalne energije u tom gradu, a još i više u cijeloj Hrvatskoj, Esih i Hasanbegović su potpisali neku vrstu javnoga ugovora s hrvatskim narodom da su svjesni te odgovornosti i da mogu odgovoriti svim tim očekivanjima i nadama.

Nakon zagrebačkih izbora nema više rasprava o tome kakvi su njihovi logistički, organizacijski, medijski, kreativni i kadrovski potencijali, jesu li imali mjesec ili dva dana za pripremu zagrebačke kampanje, koliko imaju vremena za naredne parlamentarne izbore i slično. To više nisu argumenti.

Niti je dobro obrazloženje da je njihov rezultat u Zagrebu plod jednomjesečne kampanje. Nije.

Oni su u ovome trenutku u Zagrebu, figurativno rečeno, ubrali plodove onoga što su radili zadnjih godinu ili dvije dana, bez ikakve nove inventivnosti, napora i naročito osmišljenih poruka koje bi pokrenule uspavani dio hrvatskoga Zagreba, koji je ostao i nakon ovih izbora – u snu.

Oni mogu i na nacionalnim izborima uzeti HDZ-u dio izbornoga tijela, ali bi i jednima i drugima u toj konkurenciji za suverenističko vodstvo prvenstveni cilj morao biti – probuditi uspavani suverenistički duh naroda. Bit je za zajednički stol donijeti novu potporu, a ne preraspodijeljenu staru.

Njihov zagrebački rezultat je nagrada za postignutu prepoznatljivost i različitost, za jasan otpor izravnom uništenju hrvatskoga suverenističkoga potencijala, za otpor ubijanju nacionalnoga identiteta i nagrada za otpor opasnim i nastranim tendencijama preoblikovanja kompletnih naroda.

Međutim, pred njima je puno teži izazov nakon Zagreba. I, puno opasnosti i posve prirodnih zamki koje prate svaku takvu inicijativu.

Umjesto simbola otpora, oni će se morati nametnuti kao simboli istinskih suvernističkih zahtjeva i ponuda, umjesto razgradnje neprijateljskih politika morat će se nametnuti kao kreatori suverenističkih politika i ciljeva, umjesto detektiranja problema, morat će ponuditi i jasna riješenja za njihovo otklanjanje. A to je golema razlika i veliki kvalitativni iskorak, za koji će trebati okupiti vrlo relevantne suradnike i prepoznatljive ljude na nacionalnoj razini. Nikako samo otporaše, stvarne ili lažne žrtve, rashodovane političare, nego znalce bez političkih repova i karijernih mrlja.

Jer suverenistička politika ili jest ili nije, u tome kompromisa ne može biti kad su ciljevi u pitanju. Čak i prilikom nužnih taktičkih kompromisa, koji su modus operandi svake razumne politike, ti suverenistički ciljevi i njihovi nositelji ne smiju biti – sporni.

Taktizirati se može, i utoliko komotnije, ako je i ukoliko je cilj neupitan. Ciljeve i namjere se ne smije kao do sada u hrvatskim politikama nagađati, pretpostavljati i naslućivati, jer u potpuno poremećenim društvenim kriterijima, takva nejasnoća nikoga neće potaći na politički i izborni angažman niti će ikome vratiti povjerenje, te će sasvim sigurno ostati kao i do sada savršen prostor za nastavak divljanja anacionalnih i potpuno neprijateljskih politika i njihovih nositelja. Za nejasnim ciljevima i uz nejasne namjere nužno se svrstavaju samo – mutni tipovi.

Prvi korak prepoznavanja svake suverenističke politike je jasno komuniciranje i prepoznavanje političkih ciljeva, bez novogovornih političkih ispraznica i političkih floskula.

Hasanbegović je bolje no itko do sada pokazao da savršeno precizno i jasno upravo to zna raditi.

Esih, Hasanbegović i Glasnović će izvan svake sumnje biti izloženi nasrtaju čitavoga niza političkih, parapolitičkih i društvenih subskupina, pojedinaca i interesa koji će u njihovome očekivanome nacionalno-političkome uspjehu i eventualnoj participaciji u izravnom upravljanju državom u vladajućoj koaliciji, tražiti šansu naplatiti svoje realne ili fiktivne interese i obično samoproglašene zasluge.
Figurativno rečeno, daleko su im danas opasniji „prijatelji“ nego neprijatelji.

To je za razvoj relevantne političke platforme opasnije iskušenje nego kompletna antifa i njeno organizirano i ciljano javno neprijateljstvo, jer u konačnici, neprijateljstvo i nasrtaji antife i anacionalnih silnica, samo jača autoritet i javnu prihvatljivost Esih, Hasanbegovića i Glasnovića.

Prirodan je refleks manjih političkih skupina oslanjati se na najbliže okruženje, pogotovo u ovakvim društvenim odnosima koji su, što realno, što dojmovno kontaminirani snažnim i isključivim sumnjama u sve i svakoga, ali to je i potencijalna opasnost ukoliko to okruženje preraste u nesigurnost, nesigurnost u fobiju, a iz fobičnosti se razvija sektaštvo, što je najčešće do sada uništavalo sve pokušaje integriranja suverenističke inicijative u Hrvatskoj i svaki pokušaj razvoja snažnijega i širega fronta na nacionalnom i suverenističkom spektru u svim sferama, od medija, novinarskih skupina, civilnoga društva do oaza u javnim i društvenim institucijama.

Nesigurnost, nepovjerenje, fobičnost i cijela skupina psihosocijalnih karaktera su uvijek prateći elementi nedostatka jasnih pravila i vizija, te idealno tlo za infiltraciju razornih inicijativa i njihovih nositelja. Filozofija sektašenja je zadovoljavanje mrvicama uz veliki ulog, snižavanje kriterija i zahtjeva, pa je samo pitanje dana bez obzira na trenutni uspjeh takvih inicijativa i skupina, kad će biti prebrisani s lica političke scene ili iz javnosti.

Drugo, Hasanbegović, Esih i Glasnović će za razliku od uloga koje su imali kao članovi velike stranke odgovorni samo za svoje političke istupe, u ovoj situaciji kao lideri morati pokazati jesu li inficirani lažnim vrednotama tzv. visokih politika, koji će radi taktičkih političkih zadaća pristajati na kompromise s nametnutim krivotvorinama i suženim okvirima djelovanja slobodnoga čovjeka, pa se odricati neupitnih vrednota, ljudi i ideja zarad toga. To je razorilo hadezeovu prvotnu državotvornost, od toga su otišli, pa bi smrtonosna zamka bila pristati na kompromise toga tipa.

Primjera radi, ako oni budu dvojili smije li Marko Perković Thompson nastupiti na njihovome predizbornom skupu ili ne, taktizirali s očekivanim reakcijama na to, onda nikakvom politikom niti porukama neće uspjeti popraviti štete koje će na taj način napraviti. Stotine je drugih primjera sličnih tomu. Suverenistički put mora biti popločen suverenističkim pločicama bez izuzetka.

Zbog toga je izuzetno bitno, gotovo eliminacijski važno, čim prije javno promovirati precizan suvernistički nacionalno-politički program s odgovorima na najvažnija nacionalna pitanja koji se neće moći dvosmisleno tumačiti, jer je to jedini preduvjet stvaranja i koliko toliko sigurnoga iskoraka u razvoj kadrovske i personalne kvalitete političke stranke.

Jedini put je, prvo jasna pravila i ciljevi, zatim – organizacija.



Komentari
Share Button