Silvana O. Ivoš: A zašto ne bi poticali na snimanje filmova o Vukovaru?

studeni 16, 2017 maxportal
Share Button

Vukovaru ne treba formalna sućut već stalna briga. Pa i o pitanju gdje su nestali. Ali ne samo o tome. Država u svim segmentima treba pokazati da joj je stalo do Vukovara. Pa i u kulturi. Ako ima novaca za razne, u najmanju ruku redikulozne predstave netalentiranih frljića, onda se treba učiniti sve da se pomognu produkcije koje rade ozbiljne filmove i serije o Gradu heroju.



 

PIŠE: Slvana Oruč Ivoš

Nije to nikakva floskula, već treba učiniti sve da istina ostane i postane dostupna svima.  Hrvatska 26 godina nakon rata još uvijek traži oko 1950 ljudi. Oni su mahom odvedeni na masovna stratišta i ubijeni, a službena Srbija i dan danas o tome šuti

 

U tjednu kada se cijela Hrvatska i sav kulturni svijet s pijetetom i tugom obilježava Dan sjećanja na žrtve Vukovara, Milorad Pupovac prigodno se sjetio da bi u Vukovaru trebalo postaviti ploče s ćiriličnim natpisima.

Njegov kolega predsjednik Zajedničkog vijeća općina Srđan Jeremić prigodno se, pak, sjetio i potegnuti temu da Srbi nakon dvadeset godina nisu uspjeli registrirati škole u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu kao manjinske iako za to postoje svi zakonski preduvjeti.

Jeremić se požalio i na, navodno, neprimjenjivanje proporcionalne zastupljenosti pripadnika srpske zajednice u javnim službama rekavši kako na radno mjesto s kojega je u mirovinu otišao pripadnik srpske zajednice redovito dolazi pripadnik većinskog naroda. Prisnažio mu je Pupovac s tvrdnjom da je udio pripadnika srpske zajednice u javnim službama sve manji i da u državnim tijelima na području Hrvatske manji od dva posto. A to Pupovcu nije dovoljno.

Doduše, i ta je tvrdnja vrlo vjerojatno daleko od istine, no zanimljivo je kako Pupovac brzo nađe teme s kojima će baš pred Dan sjećanja na vukovarske nevine žrtve isticati tobožnju ugroženost Srba u Hrvatskoj. Pa kad već nema ništa konkretno, onda će dobronamjerni Pupovac prebrojavati krvna zrnca zaposlenicima u državnim službama.

Zanimljivo, ni jedan niti drugi nisu se sjetili izraziti sućut obiteljima žrtvama, ispričati se za zlodjela svojih sunarodnjaka ili najaviti svoj dolazak u kolonu sjećanja 18. studenoga. A ne, taj film ne ćemo gledati kada je u pitanju Pupovac. Inače, Pupovac koji reagira na sve i svašta nije komentirao na facebook objavu stanovitog Nenada Suzića, inače deklariranog četnika, koji se usred Hrvatske fotografira pokraj sramotnog spomenika četniku Vukašinu Šoškoćaninu, te prigodno prijeti i vrijeđa Hrvate.

No, najvažnije od svega je to da Pupovac i ekipa oko njega nemaju ni najmanju namjeru pomoći u rasvjetljavanju istine, odnosno tužne sudbine nestalih. Hrvatska 26 godina nakon rata još uvijek traži oko 1950 ljudi. Oni su mahom odvedeni na masovna stratišta i ubijeni, a službena Srbija i danas o tome šuti. Baš na Sve svete jedna nacionalna televizija objavila je prilog iz Vukovara u kojem je prikazana jedna majka koja godinama bezuspješno traži svoje dijete.

Majka godinama moli i kumi za bilo kakvu informaciju one koje bi mogli nešto znati, a riječ je uglavnom o Srbima. Upravo je ta majka dala pravu definiciju onoga što svi znamo, a oni koji bi o tome morali glasno govoriti – šute. Dakle, kazala je kako bi Srbija priznavanjem da zna gdje su masovne grobnice ubijenih Hrvata izravno priznala i agresiju na Hrvatsku, odnosno zločine koje su počinili. I to je jedina istina i jedini razlog zašto još uvijek ne možemo znati gdje je oko 1950 nestalih iz Domovinskog rata.

No, problem je kada se svi pravimo ludi i svi šutimo. I kada sve dosadašnje vlasti olako prelaze preko te strahote i dopuštaju da se Srbi izruguju s nama i hrvatskim žrtvama. Treba jednom toj praksi reći – dosta. Jer ako Srbija nije u stanju dati podatke o nasilno odvedenim i ubijenim Hrvatima, a zna se da je velika većina njih završila upravo u Srbiji, onda zaista nema razloga čak ni da glumimo nekakve prijateljske odnose. I u pravu je predsjednica RH kada je nedavno kazala kako do novog susreta s predsjednikom Srbije ne će doći dok ne budu dogovoreni konkretni temelji za razgovor. Jedan od njih, sasvim sigurno, je istina o nestalima.

Jer Vukovaru ne treba formalna sućut u tjednu obilježavanja sjećanja na žrtve. Vukovaru i njegovim žrtvama treba stalna briga. Pa i o pitanju gdje su nestali. Ali ne samo o tome. Država u svim segmentima treba pokazati da joj je stalo do Vukovara. Pa i u kulturi. Ako ima novaca za razne, u najmanju ruku redikulozne predstave netalentiranih frljića, onda treba učiniti sve da se pomognu produkcije koje rade ozbiljne filmove i serije o Gradu heroju.

Nije to nikakva floskula, već treba učiniti sve da istina ostane i postane dostupna svima.

Kada se tako stvari postave, onda se ne će dogoditi da se u grčkom Solunu objavi zajednička čitanka za nastavnike suvremene povijesti jugoistočne Europe u kojoj je novija hrvatska povijest, pogotovo prikaz Domovinskog rata pun činjeničnih pogrješaka. A o sramotnim tezama ne treba ni govoriti. Pa se tako tvrdi da je eskalacija rata u bivšoj Jugoslaviji došla zbog međunarodnog priznavanja Hrvatske i Slovenije, ne navodi se tko je napadao i razorio Vukovar, ne spominju se brojne hrvatske žrtve pa ni masakrirani policajci u Borovom Selu…

Ta se povijesna krivotvorina, proizvedena u nečemu što se zove Centar za pomirenje i demokraciju, nameće i u Hrvatskoj. Jasno s ciljem, ne samo da se krivnja izjednači nego da se Hrvatsku optuži za nacionalizam koji je doveo do rata „na ovim prostorima“.

 




Share Button