Zaboravljeno Tuđmanovo izvješće na kraju rata: Pobijedili smo, a ratna šteta je 27 milijardi dolara

ožujak 13, 2017 maxportal
Share Button

Izvješće Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog državnog sabora 15. siječnja 1996. godine



PET GODINA  SUVERENE HRVATSKE

“U 1995. godini proslavili smo petu obljetnicu uspostave samostalne i nezavisne, suverene i demokratske hrvatske drzave.

Vec zbog te cinjenice, a pogotovo zbog nacina na koji smo to obiljezili – svecana sjednica hrvatskog drzavnog Sabora, prvi vojni mimohod i svecane proslave u citavoj Hrvatskoj – prosla bi godina bila iznimno zapamcena.

Medjutim, u njoj se zbilo toliko dogadjaja, i od takvoga sudbonosnoga znacenja, da je mozemo nazvati godinom dovrsenja uspostave samostalne Hrvatske, i njezine potpune, pa i izvanredne, medjunarodne afirmacije.

Bila je to godina napregnutih politickih i diplomatskih pregovora, i takvih za mnoge iznenadjujucih, velikih politickih i vojnih pobjeda Hrvatske, koje su stubokom izmijenile: i njezin polozaj, i medjunarodne okolnosti.

Munjevitim, velikim i slozenim ratnim pothvatima oslobodjena su podrucja sredisnje Hrvatske i zapadne Bosne.

Time je za buduca stoljeca osigurana opstojnost, ali i strateski interesi hrvatske drzave.

Hrvatska je nanijela potpun poraz velikosrpskom imperijalizmu, i njegovim dvostoljetnim planovima za osvajanje hrvatskih krajeva i hrvatskoga mora.

Ti uspjesi bili su najbolji, krunski, dokaz ispravnosti hrvatske drzavne politike u proteklih pet godina. S njima je obnovljena i ucvrscena samosvijest hrvatskih ljudi da mogu ostvariti svoju samostalnu, za zivot sposobnu drzavu, usprkos nesklonosti svijeta. Valja, naime, imati na umu da je dio medjunarodne javnosti, kao i domaci jugokomunisticki nostalgicari, s nezadovoljstvom docekao uspjehe hrvatske vojske u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dozivljavajuci ih kao “elementarnu nepogodu”.

Svojim pobjedama Hrvatska je promijenila strateske odnose snaga, te kao regionalna sila postala uvazeni medjunarodni cimbenik.

To je omogucilo: uspjeh mirovne inicijative medjunarodne zajednice, pod vodstvom SAD, postizanje Daytonskih sporazuma i njihovo potpisivanje u Parizu.

U okviru Daytonskih sporazuma, postignut je i sporazum o mirnom vracanju okupiranih podrucja hrvatskog Podunavlja, pod hrvatski suverenitet.

U tom sklopu, od posebne je vaznosti i potpisivanje sporazuma o stvaranju Zajednickog vijeca za suradnju Hrvatske s BiH i Federacijom bosnjacko-hrvatskom, u duhu Washingtonskog sporazuma, koje je svoju prvu sjednicu odrzalo u Sarajevu 4. sijecnja ove godine.

Sve tjesnje i svrhovitije povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, doslo je, osobito, do izrazaja u prigodi moga drzavnog posjeta Australiji i Novom Zelandu.

Ozracje opceg politickog raspolozenja hrvatskog naroda, njegova zanosa i ponosa zbog postignutih rezultata, ocitovalo se posebno na primjeru “Vlaka slobode”, u kojem je s drzavnim vodstvom simbolicno bila citava Hrvatska. Njegovim prolazom, od Zagreba preko Knina do Splita, zorno je potvrdjena cinjenica, da su zauvijek uklonjene sve zapreke, koje su sprecavale ne tek prometno jedinstvo sjeverne i juzne Hrvatske.

U prosloj su godini odrzani i parlamentarni izbori, za Zastupnicki dom Sabora, koji su oznacili dalji korak u ucvrscivanju demokratskog poretka. Nakon njih doslo je do stanovitog preoblikovanja vlade, u smislu njenog smanjivanja i osposobljavanja za ucinkovitiju operativnu djelatnost osloncem na solidnu radnu vecinu u Saboru. Nikica Valentic otisao je po dogovoru, za novog premijera imenovao sam Zlatka Matesu, a vecina ministara ostala je i u sastavu nove vlade.

U gospodarskom zivotu, usprkos povecanim izdacima za vojne potrebe, uzrokovanim velikom mobilizacijom i ratnim operacijama, uspjeli smo sacuvati stabilnost nacionalne valute – kune, i stovise povecati kredibilitet zemlje u svijetu, a doslo je – prvi put u odnosu na predratno razdoblje – i do stanovitog gospodarskog rasta.

Sve u svemu, 1995. godina bila je godina burnih zbivanja, i vaznih dogadjaja od najveceg povijesnog znacenja.

Godina najvecih uspjeha od dana uspostave samostalne i demokratske hrvatske drzave!

Stoga je vise no zacudjujuce, sto smo suoceni s pojavama koje sve te uspjehe negiraju, s otvoreno izrazenim nakanama da kompromitiraju i destabiliziraju postojecu demokratski uspostavljenu vlast, bez koje svih tih zadivljujucih uspjeha uopce ne bi bilo.

Takve su pojavnosti stetne po hrvatsku drzavnu politiku, kako s obzirom na rjesavanje glavnih unutarnjih, tako i medjunarodnih problema.

Bez obzira na svu razlicitost njihovih izvora i nakana, one mogu sluziti, i biti sredstvo, samo onim snagama koje su zainteresirane za povratak na staro stanje, bez suverene Hrvatske.

Ni jednog momenta, ne smije se smetnuti s uma, da se sustavni napori za obaranje demokratske vlasti, koja je dovela do uspostavljanja samostalne hrvatske drzave, odigravaju u sjeni, pace i u okviru planova, neprestano prisutnih, itekako, utjecajnih medjunarodnih cimbenika i silnica, o potrebi vracanja Hrvatske u nekakve jugoslavenske, pa i sire balkanske zajednice, kojima se daju i primamljiviji nazivi: Euroslavija, Jadranska konfederacija, Unija Jugoistocne Europe.

Samo stabilna i snazna Hrvatska moze se othrvati novim povijesnim zamkama.

Rezultati koje smo dosada postigli, posebno u protekloj (1995.) godini, jamstvo su – na osnovama nacionalne sazrelosti hrvatskog naroda – i opstojnosti i buducnosti samostalne i suverene hrvatske drzave.

DOMOVINSKI RAT, OSLOBODJENJE OKUPIRANIH PODRUCJA I ORUZANE SNAGE


Na pocetku 1995. godine bilo je jos pod okupacijom srpskih pobunjenika, odnosno jugosrpske vojske 11.051 ckm hrvatskog teritorija, ili 19,6% kopnenog, odnosno 12,3% ukupnog drzavnog teritorija.

Nakon sto su srpski odmetnici (nocu 28./29. travnja 1995.) teroristickim napadom na civilne putnike na autocesti kod Okucana (bila su 3 mrtva i 15 ranjenih) demonstrativno odbacili postignut sporazum, o postupnom prometnom i gospodarskom ukljucivanju okupiranih podrucja u ustavnopravni poredak hrvatske drzave, donio sam odluku da se pravni poredak u zapadnoj Slavoniji uspostavi vojno – redarstvenim snagama.

Okupirano podrucje zapadne Slavonije (Pakrac, Bogicevci, Medari, Okucani, Stara Gradiska, Jasenovac) oslobodjeno je pothvatom “Bljesak” (1. i 2. svibnja 1995.) za svega 36 sati. Na tom podrucju (pod UNPROFOR-om “Sektor Zapad”), pobunjeni Srbi imali su vojnu snagu jacine 4.000 ljudi u sastavu 18. zapadnoslavonskog korpusa, i osim toga dobrovoljno ili prisilno naoruzano citavo stanovnistvo (oko 12.000), s dobro utvrdjenim polozajima, i u sumama s pripremljenim skladistima streljiva za dugotrajnu borbu.

S nase strane sudjelovale su postrojbe 1., 2., 3. i 5. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 81. gardijske bojne, pricuvne i domobranske postrojbe zbornih podrucja Bjelovar, Osijek i Zagreb, posebne redarstvene postrojbe i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. O zestini neprijateljskog otpora govore nasi gubici: 60 poginulih i 186 ranjenih.

Srpske odmetnicke snage bile su razbijene u cijelosti, dio ih se predao, a s ostacima otisla je i vecina civilnog pucanstva u Bosnu.

Strani vojni promatraci, i analiticari, bili su iznenadjeni uspjehom i profesionalnom ucinkovitosti hrvatskih oruzanih snaga, ali su jos uvijek izrazavali sumnje da bi Hrvatska mogla takvo sto ponoviti u kninskoj krajini.

Kao osvetu za dozivljeni poraz u zapadnoj Slavoniji, te da bi nas zastrasili sa svojom raspolozivom raketnom tehnikom, srpski su pobunjenici, po nalogu Milana Martica, izvrsili teroristicki napadaj raketama “Orkan” na grad Zagreb (2. i 3. svibnja 1995.g.). Posljedice: 5 poginulih i 203 ranjenih (od kojih 19 djece).

I nakon sto smo munjevitim “Bljeskom” oslobodili zapadnu Slavoniju, predlagali smo Beogradu i Kninu mirno ukljucenje okupiranih podrucja na osnovi jamstva etnickih i ljudskih prava.

Istodobno smo, za 5. obljetnicu Dana drzavnosti, 30. svibnja 1995., pripremili vojni mimohod na Jarunu, da bi hrvatskoj i svjetskoj javnosti pokazali sto smo stvorili, u uvjetima potpunog embarga na naoruzavanje, i s kakvom oruzanom silom raspolazemo. Sudjelovale su postrojbe svih grana oruzanih snaga: kopnene vojske, ratne mornarice i zrakoplovstva, opremljene najmodernijom ratnom tehnikom.

Hrvatski se narod prvi puta mogao uvjeriti da njegova drzava raspolaze sa suvremenom oruzanom silom, a strani vojni promatraci bili su zacudjeni, koliko tehnikom, toliko jos i vise izvjezbanoscu i dojmom koji je ostavio casnicki i vojnicki sastav.

Bez obzira na sve, kninski pobunjenici ne odustaju od svojih nakana da i pod cijenu rata provedu otcjepljenje od hrvatske drzave, i ujedinjenje s bosanskim Srbima. U tom cilju, zajedno s bosanskim Srbima, napadaju zasticenu zonu Bihaca. Pad Bihaca prijetio je humanitarnom katastrofom (poput Srebrenice i Zepe), i ugrozom strateskih interesa Hrvatske. Stoga smo na sastanku drzavnih vodstava Hrvatske i Republike i Federacije BiH, u Splitu 22. srpnja 1995., prihvatili poziv za pruzanje vojne pomoci Bosni.

U vojnoj operaciji u jugozapadnom podrucju BiH, u srpnju i kolovozu 1995. (pod nazivom “Ljeto ’95”), oslobodjeni su Bosansko Grahovo i Glamoc, cime je prekinuta glavna prometnica koja je spajala Knin s ostalim Srbima. Osim odterecenja pritiska na bihacko podrucje ti su vojni uspjesi bili priprema za oslobodjenje kninskog podrucja. U operaciji su sudjelovale postrojbe 1., 4., 5. i 7. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 81. gardijske bojne, pricuvne i domobranske postrojbe zbornog podrucja Split, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i postrojbe HVO (ukupno 12.400 pripadnika HV i 11.500 HVO). Nasi gubici bili su 23 poginula i 180 ranjenih, dok su srpskim snagama naneseni golemi gubici u ljudstvu i tehnici.

Posto su me, predstojnik moga Ureda Hrvoje Sarinic i savjetnik Ivic Pasalic, izvijestili da na pregovorima, koji su nakon Beograda vodjeni i u Zenevi, pobunjeni Srbi ne prihvacaju nase uvjete, donio sam odluku da oruzane snage obave oslobadjanje okupiranoga teritorija Banije, Korduna, Like i Dalmacije s Kninom. Operacija “Oluja” pocela je 4. kolovoza (u 05.00 sati) i zavrsila potpunim porazom pobunjenika 7. kolovoza (u 18.00 sati), nakon svega 84 sati. Hrvatski se barjak zavijorio na kninskoj tvrdjavi 5. kolovoza, a vec 6. kolovoza, kao drzavni poglavar posjetio sam Knin, nekadasnji prijestolni grad hrvatskog kralja Zvonimira, koji su jugokomunisticka armija i srpski ekstremisti pretvorili u glavni grad tzv. Srpske republike Krajine. Na taj se nacin zorno ocitovala cinjenica, da je za svagda rijesen glavni unutarnji problem hrvatske drzave.

Tim, dotada najvecim, pothvatom hrvatskih oruzanih snaga, operacijom “Oluja”, oslobodjeno je 7.940 ckm okupiranog teritorija (14% kopnenog ili 8,8% cijelog hrvatskog teritorija).

U to vrijeme imali smo pod oruzjem oko 200.000 ljudi, a izravno je u operaciji sudjelovalo 138.500 pripadnika HV, MUP-a i HVO (116.900 pripadnika Hrvatske vojske, 14.500 pripadnika redarstvenih snaga i 7.400 pripadnika HVO) sljedecih postrojbi: 1., 2., 4., 7. i 9. gardijska brigada, 81. gardijska bojna, 1. hrvatski gardijski zdrug, 28 pricuvnih brigada i 18 domobranskih pukovnija iz svih 6 zbornih podrucja i sastavi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Njima su, na bojisnici dugoj 630 kilometara, bile suprotstavljene jake srpske snage, koje su cinili: 7. kninski, 39. banijski, 21. kordunski, 15. licki korpus, te korpus specijalnih snaga, ukupne jacine oko 31.000 vojnika. Srpske snage imale su oko 300 tenkova, 425 topova i minobacaca, 170 oklopnih transportera i 230 protuzracnih orudja.

O zestini borbi i otpora govori podatak da su nase zrtve iznosile 228 poginulih, 15 nestalih i 1.205 ranjenih boraca.

Iz oslobodjenog podrucja otislo je u svemu oko 90.000 srpskog stanovnistva, usprkos pozivima – mojim i hrvatske Vlade – da se svima, osim ratnim zlocincima, jamce sva gradjanska i manjinska prava.

Ukupna jacina i prednost Hrvatske vojske, prije operacije, u odnosu na srpske snage procijenjena je, od stranih vojnih analiticara, nedovoljnom za takvu ofenzivnu operaciju, kad se protivnik nalazi u dobro uredjenim polozajima za obranu, i kada moze racunati sa citavim, naoruzanim, stanovnistvom.

Oslobadjanje sredisnjih dijelova Hrvatske sa Kninom, imalo je za Hrvatsku politicko, stratesko i gospodarsko znacenje od neprocjenjive, i dalekosezne sudbonosne vaznosti.

Nakon tocno 4 godine, 1 mjesec i 2 dana, 26. kolovoza 1995. ponovno je uspostavljen redovni zeljeznicki promet izmedju sjeverne i dalmatinske Hrvatske. Taj povijesni cin obiljezili smo, “Vlakom slobode”, u kojem je na putu od Zagreba do Splita preko Knina bilo gotovo svo hrvatsko drzavno vodstvo i simbolicno, prisutnoscu brojnih predstavnika, sva domovinska i iseljena Hrvatska.

Nacin na koji je narod docekivao “Vlak slobode” na svim usputnim postajama, i cijelim putem uz prugu, govorio je o svijesti i ponosu hrvatskih ljudi zbog napokon slobodne zemlje.

Neposredno nakon operacije “Oluja”, u skladu sa sporazumom s vodstvom Republike i Federacije BiH, hrvatske vojne snage nastavile su tijekom kolovoza i rujna, zajedno s HVO i u suradnji s Armijom BiH, operacije (pod nazivom “Maestral”) u jugozapadnoj Bosni. U toj su operaciji oslobodjena sira podrucja Bosanskog Grahova, Bosanskog Petrovca, Glamoca, Drvara, Kljuca, Mrkonjic Grada, Sipova i Jajca.

Istovremeno postrojbe BiH oslobodile su Sanski Most i Donji Vakuf, pa je tada pod nadzorom hrvatskih i bosanskih snaga bilo vise od 54% teritorija BiH.

U oslobadjanju jugozapadne Bosne sudjelovale su postrojbe 1., 2. i 3. gardijske brigade HVO, druge postrojbe HVO, te postrojbe 4. i 7. gardijske brigade HV, i 1. hrvatskog gardijskog zdruga.

Tijekom operacije “Maestral” hrvatske snage imale su 74 poginula i 226 ranjenih.

U svim vojno – redarstvenim pothvatima u 1995. godini hrvatske oruzane snage imale su 473 poginulih, 24 nestalih i 2.017 ranjenih (poginuli i nestali cine 0,3%, a ranjeni 1,1% gledano u odnosu na ukupni broj sudionika), sto je srazmjerno znatno manje negoli u ratnim primjerima drugih vojski.

Vojnim operacijama hrvatskih oruzanih snaga u tijeku 1995. godine oslobodjeno je 77% okupiranog teritorija Hrvatske.

Oslobodjenjem sredisnjih hrvatskih podrucja, od zapadne Slavonije do Knina i Benkovca, omogucen je povratak: nakon “Bljeska” za 49.000 prognanika, a nakon “Oluje” za jos 130.000 hrvatskih ljudi. Pod hrvatski suverenitet vraceno je vise od 10% nacionalnog bogatstva, dok su troskovi prometnih usluga smanjeni za 20 do 30%; proradio je naftovod; otvorena je auto-cesta Zagreb-Lipovac (Bajakovo), a u elektroenergetski sustav ukljucene su 4 hidrocentrale, snaga kojih je jednaka hrvatskom dijelu nuklearke u Krskom.

Oslobodjenjem 8.500 ckm privremeno okupiranog podrucja, Hrvatska je zadobila vojnu materijalnu vrijednost od priblizno 2 milijarde kuna (9 vojarni, 27 skladista, 4 vojna vjezbalista, 8 ostalih vojnih objekata, 2 zracne luke), te golem ratni plijen: preko 400 tenkova, oklopnih i drugih namjenskih vozila, 10 zrakoplova, preko 350 komada teskog topnickog i protuzracnog orudja, te vise od 12 milijuna komada raznog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava).

Kao drzavni poglavar, i vrhovni zapovjednik oruzanih snaga Hrvatske dodijelio sam, u ime Domovine, priznanja u obliku odlikovanja zasluznim sudionicima Domovinskog rata. U prvom redu palim, nestalim i ranjenim vitezovima, medju kojima su se osobito isticali: generali Blago Zadro i Andrija Matijas, brigadiri Ivan Canic, Ivan Rebrina, Predrag Matanovic, Stjepan Grgac, Ante Saskor, pukovnici Tvrtko Milos, Branimir Anic, Damir Tomljanovic, Ludvig Pavlovic, pilot brigadir Antun Rados, piloti pukovnici Mirko Vukusic, Marko Zivkovic, Miroslav Peris, letaci porucnici Ante Plazibat i Rade Griva, pilot pukovnik Rudolf Peresin, koji je nestao tijekom operacije “Bljesak”, iz HRM bojnik Denis Spika i docasnici Nikola Perleta, Miodrag Perkusic i Sinisa Tkalec, ali i mnogi drugi ne manje zasluzni junaci.

Kao znak priznanja i pocasti za sudjelovanje u operacijama “Bljesak”, “Ljeto ’95”, “Oluja”, i u “Iznimnim pothvatima”, ustanovio sam posebne medalje kojima su odlikovani svi sudionici.

Za istaknute ratne zasluge u citavom Domovinskom ratu, i posebno u 1995. godini, najzasluznijima je dodijeljeno 4.774 visokih vojnih odlikovanja.

Pri kraju je i dodjela Spomenice domovinskog rata, koja se dodjeljuje svim vojnim i civilnim sudionicima. (Dosada ih je dodijeljeno 337.579).

Veliki broj vojnika, docasnika i casnika promaknut je u vise cinove.

U citavom Domovinskom ratu, od 1991.-1995. hrvatski narod imao je sljedece ljudske zrtve: u Republici Hrvatskoj 10.668 poginulih i 2.915 nestalih (ukupno 13.583 poginulih i nestalih), te 37.180 ranjenih.

U BiH Hrvati su imali 9.909 poginulih i nestalih i 20.649 ranjenih.

Prema tome, ukupni hrvatski gubici iznose 23.492 poginulih i nestalih (20.577 poginulih i 2.915 nestalih) te 57.289 ranjenih osoba, sto sveukupno cini 81.321 stradalih osoba. Od toga u Republici Hrvatskoj 50.763 ili 62%, a u BiH 30.588 ili 38%. To je 1,8% od ukupnog broja Hrvata u RH i BiH, ali broj zrtava (poginulih i ranjenih) u RH cini 1,4% od ukupnog hrvatskog stanovnistva u RH, a u BiH 4% od hrvatskog stanovnistva u BiH. U odnosu na ukupne zrtve, od 1,8% u Domovinskom ratu, hrvatske zrtve u II. svjetskom ratu iznosile su 5,9% od ukupnog hrvatskog pucanstva.

Ukupne materijalne zrtve Hrvatske iznose oko 145 milijardi kuna (oko 27 milijardi US$), prema dosada utvrdjenim, izravnim ratnim stetama.

Osteceno je, ili unisteno, oko 25% proizvodnih gospodarskih kapaciteta, 9% stambenog fonda, sto cini oko 145.000 stambenih jedinica, osteceni su, ili potpuno unisteni, brojni nepokretni spomenici kulture, oteta je golema hrvatska imovina u zemljama bivse zajednice. U navedeni iznos jos nisu ukljucene vrijednosti oduzete vojne imovine, stete na podrucju ekologije, stete na pokretnoj spomenickoj bastini, gubici u prometnoj i gospodarskoj strukturi, te sve posredne stete.

Potpisivanjem Temeljnog sporazuma o mirnom vracanju hrvatskog Podunavlja, te Daytonskog sporazuma o miru u BiH, stvorene su pretpostavke za demobilizaciju i prijelaz na mirnodopski ustroj hrvatskih oruzanih snaga.

U prosloj 1995. godini velicina Hrvatske vojske kretala se od 96.800 do 205.397 ljudi, a od tog broja bilo je 158.412 mobiliziranih vojnih obveznika.

U Domovinskom ratu sudjelovalo je i 38.350 pripadnika redarstvenih snaga Ministarstva unutarnjih poslova.

Odmah po zavrsetku borbenih operacija proveli smo djelomicnu demobilizaciju, a nakon spomenutih sporazuma donio sam odluku o potpunoj demobilizaciji. Do kraja prosinca demobilizirano je 123.236 vojnih obveznika, a daljih 14.000 bit ce otpusteno do kraja sijecnja 1996..

Osim vojnih obveznika, demobilizirat ce se i sva tehnicka sredstva i motorna vozila, koja su bila mobilizirana za ratne potrebe Hrvatske vojske.

Koliki je ratni napor Hrvatska morala podnositi proizlazi iz cinjenice da je u vremenu od 1991. do 1995. mobilizacijom bilo obuhvaceno 360.070 vojnih obveznika, koji su 92,1% bili hrvatske nacionalnosti, 2,40% srpske, 1,18% muslimanske, a udio svake od desetak drugih manjina bio je ispod 1%.

Demobilizacijom se oslobadja znatan ljudski i tehnicki potencijal za potrebe gospodarstva i obnove. Izravna usteda u proracunu Ministarstva obrane zbog provedene demobilizacije procjenjuje se na oko 168 milijuna kuna mjesecno. Medjutim, valja imati na umu da je pred nama zadaca dalje izgradnje i mirnodopskog ustroja Hrvatske vojske opremanjem najsuvremenijim tehnickim sredstvima, sukladno i primjereno nasim potrebama, s obzirom na relativno najduze granice u Europi (2.958 km), te na poseban geostrateski polozaj zemlje.

Moderne i jake hrvatske oruzane snage jamstvo su mira i sigurnosti, stovise i same opstojnosti suverene hrvatske drzave, pa i njenog svekolikog gospodarskog napretka.

Za normalizaciju sveukupnog zivota na oslobodjenim podrucjima poseban je problem uklanjanje mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava.

Prosudjuje se, da je u tijeku Domovinskog rata s obje strane bojisnice, postavljeno oko dva milijuna protuoklopnih i protupjesackih mina, te da je ispaljeno vise od milijun razlicitih topnickih projektila, od kojih najmanje 10% nije eksplodiralo. Zamasnost ciscenja proizlazi iz cinjenice, da su rasporedjene na prostoru u duzini 1.180 km i u sirini od 4-10 km, i jos k tome u okviru mnogih gospodarskih objekata.

Trenutno je na deminiranju angazirano 1.100 vojnika, redarstvenika i pripadnika Civilne zastite, ali na toj zadaci mora se naci i civilna vlast. 

Od trenutka oslobadjanja podrucja, vojnici su zajedno s djelatnicima Civilne zastite, razminirali veliki dio puteva, pruga, trasa dalekovoda, gospodarskih objekata i stambenih jedinica, a dosada je razminirano oko dvjesta tisuca mina i neeksplodiranih projektila.

Problem razminiravanja je izuzetno velik, zahtijeva velike troskove (od oko 2,5 milijarde kuna ili oko pola milijarde americkih dolara) i visegodisnji neprekidan rad tisuca strucnjaka. Racuna se, da bi 2.000 strucnjaka moralo raditi 8-10 godina na ciscenju mina.

Pri Ministarstvu obnove i razvitka osniva se posebno tijelo za organizaciju i provedbu razminiranja na cjelokupnom podrucju Republike Hrvatske, a posebna vladina komisija priprema potpuni plan za razminiranje. Na tim poslovima moci ce se zaposliti znatan broj demobiliziranih strucnih pripadnika HV, ali veci broj trebat ce i posebno obuciti.

Zbog veličine i važnosti, problem smo internacionalizirali, upoznavsi tijela UN, a i druge medjunarodne cimbenike, pa i od medjunarodne zajednice mozemo ocekivati odredjenu pomoc.

Hrvatska drzava mora osigurati trajnu skrb za sve ratne zrtve: za obitelji poginulih i nestalih, za invalide i ranjene. Ta obveza i formalno je utvrdjena “Zakonom o pravima branitelja iz Domovinskog rata”.

Do sada je stambeno zbrinuto 1.110 obitelji poginulih branitelja, 223 invalida sa 100% tjelesnim ostecenjem, 92 obitelji nestalih i zatocenih hrvatskih branitelja, te 372 invalida s postotkom tjelesnog ostecenja od 70-90%.

U 1995. godini Ministarstvo obrane je za rjesavanje stambenih problema odvojilo 392.382.000 kuna, a za 1996. godinu predvidja se za izgradnju stanova iznos od 434.302.000 kuna, a dodatna sredstva osigurat ce se prodajom vojnih stanova.

Nadalje, iz lisnice Hrvatskog fonda za privatizaciju, invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja, dodijeljeno je ukupno 833 milijuna kuna u dionicama.

Po odluci Vlade zapocela je izgradnja kuca s posebnom prilagodbom za 105 najtezih invalida koji se krecu u invalidskim kolicima.Do sada je sto postotnim invalidima dato na koristenje 100 automobila, a u tijeku je nabavka jos 150 automobila. Trenutno se u rehabilitacijskim centrima na lijecenju nalazi 596 ranjenika.

Za sveukupne potrebe obrane – ukljucujuci i spomenutu socijalnu skrb za ratne stradalnike – u 1995. godini izdvojeno je vise od trecine drzavnog proracuna, sto je vise od desetine bruto domaceg proizvoda.

Valja spomenuti da smo za opremu oruzanih snaga, osim uvoza, cinili posebne napore za poticanje domace proizvodnje vojne opreme i tehnike, sto ostaje strategijsko opredjeljenje, sa zadacom osiguranja kvalitete i ekonomske opravdanosti. Razvojem vlastite vojne tehnologije smanjujemo ovisnost o uvozu, i zaposljavamo nase gospodarske i ljudske potencijale. Vec danas je nasa vojna industrija osposobljena, ne samo za remont postojece ratne tehnike, vec i za proizvodnju najslozenijih tehnickih sredstava, pa i tenkova i ratnih brodova, i sve to na temelju vlastitog, domaceg znanja. (Primjerice, prvi hrvatski pistolj, snajperska puska, raketni sustav, bacac lakih granata i dr., a medju konstruktorima valja spomenuti Ratka Jankovica).

U vojnu proizvodnju ukljuceno je, u vecem ili manjem opsegu, oko 300 gospodarskih subjekata, i vise od 15.000 izravnih izvrsitelja, a za namjensku proizvodnju, Ministarstvo obrane trenutno ima sklopljene ugovore s 51 domacom tvrtkom. Od vecih industrijskih poduzeca koja su se istakla u podmirivanju vojnih potreba treba spomenuti: Specijalna vozila “Djuro Djakovic”, KONCAR Zagreb, TORPEDO Rijeka, ZIS Krapina (udruga vojnih proizvodjaca), TANKER-COMMERCE Zadar, IMOSTROJ Imotski, RAPID Virovitica, ARMA Zagreb, TESLA-ERICSON Zagreb, ACM Zagreb, HEMERSON Zagreb, “Rikard Bencic” Rijeka, IM-Metal Ozalj, Metalna industrija Varazdin, “Petrac” Zagreb, pored mnogih drugih.

U izgradnji hrvatskih oruzanih snaga i u iznimno teskim uvjetima Domovinskog rata, posebnu vaznost posvecivali smo skolovanju kadrova, koji su svoje borbeno iskustvo i ratno umijece dokazali na bojistima, u “Bljesku”, “Oluji” i u drugim pothvatima.

U nasim vojnim skolama do danas je uspjesno zavrsilo skolovanje oko 6.800 casnika i docasnika, od kojih su oko 10% svih polaznika pripadnici HVO.

U okviru medjunarodne vojne suradnje valja spomenuti tecajeve organizacije MPRI, koje je u 1995. godini zavrsilo oko 150 casnika i docasnika.

Ministarstvo obrane skoluje u civilnom visokom skolstvu: 37 polaznika na magistarskom stupnju, 715 polaznika na visokoskolskim ustanovama i 1.230 u srednjim skolama, a stipendira i 150 redovitih studenata fakulteta od interesa za HV.

U okviru profesionalne rehabilitacije skoluje se 206 invalida Domovinskog rata.

U skladu sa svojom drzavnom politikom, a i prema medjunarodnim obvezama Hrvatska odrzava i medjunarodnu vojnu suradnju s pojedinim drzavama i s OESS, UN i NATO, radi stvaranja potrebnih pretpostavki za “Partnerstvo za mir”.

U ovoj godini predstoji nam provedba sporazuma o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog Podunavlja (Istocna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem) koje cini 4,5% kopna ili 2,8% ukupnog teritorija.

Prije rata (po popisu 1991.) na podrucju hrvatskog Podunavlja zivjelo je ukupno 194.809 osoba, i to: 87.051 Hrvata (ili 44,7%), 39.880 Madjara i ostalih (20,5%) te 67.878 Srba (34,8%). Hrvati i ostale nesrpske manjine cinili su, dakle, 65,2% od ukupnog stanovnistva.

Prognanika iz okupiranog podrucja hrvatskog Podunavlja ima oko 100.000, od kojih je trenutno u Hrvatskoj 76.669.

Kontrolu okupiranog teritorija drze srpske snage tzv. 11. istocnoslavonskog korpusa, ali ima i dijelova 12. novosadskog korpusa jugoslavenske vojske, a i dobar dio stanovnistva je naoruzan.

U okviru daytonskih pregovora pristali smo na potpisivanje Temeljnog sporazuma o podrucju Istocne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema (potpisan 12. studenoga 1995.), da bismo izbjegli nove ljudske i materijalne zrtve.

S obzirom na to da smo u prosloj (1995.) godini zavrsili ratno razdoblje za oslobadjanje okupiranih podrucja, moguce je i potrebno uciniti sazeti osvrt na Domovinski rat.

Prije svega treba se podsjetiti na tisuce i tisuce onih kojima u ime Domovine treba izraziti zahvalnost za njihov udjel u Domovinskom ratu. Bilo je vec rijeci o promaknucima u vise cinove i odlikovanjima, pa bi na ovom mjestu bilo uputno spomenuti barem neke od zapovjednika Hrvatske vojske koji su se posebno istakli u spomenutim pothvatima Domovinskog rata. To su: general-pukovnici Ante Gotovina, Josip Lucic i Djuro Decak, general-bojnici Marijan Marekovic, Miljenko Crnjac, Ivan Korade, Mirko Norac, Damir Krsticevic, Ljubo Cesic, Ivan Kapular, Milenko Filipovic, Mile Cuk, Nojko Marinovic, Mate Sarlija-Daidza, stozerni brigadiri Mladen Kruljac, Zvonko Peternel, Renato Romic, Jozo Milicevic, Stanko Sopta, Zeljko Glasnovic, Mijo Jelic, brigadir Ante Kotromanovic, pukovnici Mario Sunjic, Danijel Kotlar, i mnogi drugi. Istaknimo pritom, da je trecina ovdje nabrojanih dosla iz iseljenistva, sto je najbolji dokaz o velicini udjela hrvatskog iseljenistva u Domovinskom ratu.

Medju pripadnicima Hrvatske ratne mornarice, pod zapovjednistvom admirala Svete Letice, u Domovinskom ratu posebno su se istakli: kapetan bojnog broda Kuzma Pecotic, pukovnik Zdravko Zuvela, kapetan korvete Mile Catlak, pripadnici “Odreda naoruzanih brodova – Dubrovnik”, a od pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, pod zapovjednistvom general-pukovnika Imre Agotica, posebno su se istakli general-bojnik Josip Culetic, stozerni brigadir Zdenko Radulj, brigadir Matko Raos, pukovnici Josip Hrgovic i Vladimir Rajtar, Goran Pauk i Neven Livajic, itd..

Zasluge u planiranju, pripremi i vodjenju operacija, tijekom Domovinskog rata, imaju prethodni i sadasnji nacelnik Glavnog stozera Hrvatske vojske, stozerni general Janko Bobetko i general zbora Zvonimir Cervenko, te duznosnici Glavnog stozera, general-pukovnik Petar Stipetic, kontraadmiral Davor Domazet, general-bojnik Pavao Miljavac, a iz djelatnosti Ministarstva obrane iz podrucja opskrbe i politicko-psiholoske djelatnosti general-bojnici Vladimir Zagorec i Ivan Tolj, te brigadir Markica Rebic.

Ministar obrane Gojko Susak osim uspjesnog vodjenja Ministarstva imao je posebnu ulogu u stvaranju hrvatskih snaga Herceg – Bosne i u ostvarivanju suradnje u ratnim operacijama oruzanih snaga Hrvatske i Federacije.

U Domovinskom ratu, istaknutu ulogu imale su redarstvene snage Ministarstva unutarnjih poslova, a ministar Ivan Jarnjak osim opceg vodjenja Ministarstva, i u ustroju redarstvenih snaga HR Herceg – Bosne i Federacije. U posebnim postrojbama redarstvenih snaga osobito su se istakli general-pukovnik Mladen Markac, i duznosnici Drazen Curkovic, Mladen Leovac, Milan Asic, Zlatko Felja, Ivo Loborec itd..

Posebno valja istaknuti ulogu hrvatskog zdravstva, koje je od samog pocetka Domovinskog rata zapocelo ustroj citavog zdravstvenog sustava prema potrebama ratnih okolnosti. U pripremi prvog ustroja hrvatskog ratnog saniteta sudjelovali su lijecnici i nastavnici Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a posebne zasluge pripadaju prvom i sadasnjem ministru zdravstva, dr. Andriji Hebrangu, zatim dr. Ivici Kostovicu, dr. Mati Granicu i dr. Zdenku Skrabalu.

Ministar Hebrang bio je i predsjednik Kriznog stozera zdravstva clanovi kojega su bili dr. Ivo Prodan, dr. Slobodan Deskovic, dr. Mate Ljubicic, dr. Miljenko Plavsic i Ivan Medved. U taj sustav tijekom 1991. i 1992. dobrovoljno se ukljucilo oko dvije tisuce lijecnika iz cijele Hrvatske te iz Herceg-Bosne. Posebno treba spomenuti one koji su u obavljanju svoje plemenite duznosti smrtno stradali: Andjelko Visic, Branko Guvac, Dragutin Krusic, te Ivan Sreter koji se vodi kao nestao.

Od lijecnika koji su se osobito istakli u ratnim bolnicama bili su, medju ostalima, Juraj Njavro, Kresimir Glavina, Miroslav Kincl, Josip Husar, Velimir Simunic, Goran Dodig i Mihovil Biocic.

Hrvatsko zdravstvo preuzelo je i brigu o ustroju opce zdravstvene zastite u Herceg-Bosni, u njihovu ratnu sanitetu posebno su se istakli Vlado Tabak, Kornelije Brkic, Tugomir Gveric, Toni Kolak, Jadranko Barisic, Ivan Sarac, Ivan Bagaric, Zeljko Busic, te osnivaci zdravstvene sluzbe u Franjevackoj bolnici Nova Bila, Branimir Kulis i Tihomir Peric.

Uz vec spomenute doprinose hrvatskih poduzeca u razvoju vojne proizvodnje, treba spomenuti i poduzeca koja su zasluzna redovitu i kvalitetnu opskrbu postrojbi Hrvatske vojske za sve vrijeme Domovinskog rata.

To su u prvom redu bila: PODRAVKA, PIK VRBOVEC, RAZVITAK (Metkovic), PIK KARLOVAC, ZAGREPCANKA, IPK OSIJEK, VINDIJA, ali i mnogi drugi proizvodjaci prehrambenih proizvoda. Medju brojnim opskrbljivacima odjecom posebno treba istaci: CATEKS Cakovec, Tekstilni kombinat Zagreb, VARTEKS, VIS Varazdin, Pamucna industrija Duga Resa, LIO Osijek, “Viroviticanka” Virovitica, ZIVT Zabok.

Pri tome mnoga poduzeca uopce i nisu naplacivala svoje proizvode, a i onda kada jesu tada su ili isli s nizom cijenom, ili pak strpljivo cekali, buduci da Ministarstvo obrane jednostavno nije imalo sredstava za podmirenje svojih obveza.

U tom sklopu treba spomenuti Privrednu banku Zagreb pod vodstvom pokojnog Joze Martinovica (kasnije i ministra financija), i Martina Katicica kao pouzdanu financijsku potporu ukupnim ratnim naporima, te INU pod vodstvom Nikice Valentica, Franje Gregurica i Hrvoja Sarinica, kao pouzdanog dobavljaca naftnih derivata za potrebe oruzanih snaga.

U ovom sazetku valja spomenuti i brojne znanstvene i kulturne institucije, umjetnicke i sportske skupine i djelatnike, koji su se na svoj nacin djelatno ukljucivali u obrambene napore: ukljucujuci odlascima i djelatnoscu na samom bojistu, ili pak svjedocenjem istine o Hrvatskoj pred svijetom.

Prisjetimo se Tomislava Ivcica i njegova STOP THE WAR IN CROATIA, zatim npr. CROATIAN ART FORCES: poznate “Cete hrvatskih umjetnika” na celu s knjizevnicima Josipom Paladom i Hrvojem Hitrecom, zatim druzine Ad HOC, pa umjetnicke skupine MOJA DOMOVINA, itd.itd.

Mnogi kulturni i znanstveni djelatnici izravno su kao dobrovoljci, s oruzjem u ruci sudjelovali u Domovinskom ratu: primjerice, prvak HNK Sven Lasta koji je od samog pocetka rata kao obicni vojnik bio na prvoj crti bojista, a danas je pricuvni pukovnik HV, onda redatelj Slobodan Praljak, danas pricuvni general-pukovnik, redatelj Miro Medjimorec, danas stozerni brigadir.

Treba se podsjetiti i brojnih domovinskih i iseljenickih udruga, pokreta i akcija koje su sirom Hrvatske, Europe i svijeta pridonosile ukupnom obrambenom naporu.

Tijekom Domovinskog rata, Hrvatska radio i televizija, te ostala sredstva javnog priopcavanja dali su golem prilog sirenju istine o jugokomunistickoj i srpskoj agresiji. Svojim udjelom u Domovinskom ratu neki su polozili i zivote: Zvonimir Devernaj, Zarko Kaic, Gordan Lederer, Nikola Stojanac, Ivo Sipek, Gorki Zivkovic, Djuro Podboj, Stjepan Penic, Zdenko Purgar, Pavo Urban, Zivko Krsticevic, Tihomir Tunukovic, Tomica Belavic, Zeljko Ruzicic, Ivan Marsic, a spomenimo i Sinisu Glavasevica cija je sudbina jos uvijek nazalost neizvjesna.

Na kraju ovog osvrta valja podsjetiti da smo pune cetiri godine vodili rat, a da formalno nismo mogli navijestiti ratno stanje. Nakon izbijanja srpske pobune, kolovoza 1990., na prijedlog Vlade i Predsjednistva Sabora, donio sam Odluku o uvodjenju mjera pripravnosti.

Temeljem svojih ustavnih ovlasti, tijekom 1991. i 1992., donio sam i niz potrebnih naredbi i uredbi sa zakonskom snagom. One od njih koje su jos uvijek na snazi u mirnodopskim uvjetima treba ukinuti, a neke od njihovih odredbi ugraditi u odgovarajuce zakone.

Kao drzavni poglavar, i vrhovni zapovjednik oruzanih snaga mogu s punim pravom ustvrditi da smo u Domovinskom ratu izvojevali punu vojnu pobjedu. To smo postigli izgradivsi hrvatsku oruzanu silu u izvanredno nepovoljnim i teskim ratnim okolnostima. Zadivljujucom pobjedom u Domovinskom ratu Hrvatska je postala respektabilna regionalna sila i bitan stabilizacijski cimbenik o ovom dijelu Europe.

Maxportal/foto:arhiv



Komentari
Share Button