Hrvatska radiotelevizija obilježila je jučer sto godina od početka radijskog emitiranja. To je jubilej koji se ne može svesti na protokol, govore i svečane snimke.
Sto godina HRT‐a nije samo rođendan institucije, nego podsjetnik na to koliko je javni servis duboko ugrađen u hrvatsku povijest, identitet i političku stvarnost – i koliko je važan upravo onda kada ne radi dobro.
U nemalom broju sadržaja, poglavito u velikim projektima, HRT je rangu s dva/tri najmoćnija tv servisa na planetu. U tom kontekstu prisjećamo se prijenos dočeka pape Ivana Pavla II. 1994. u Zagrebu, do praćenja dokumentarnih, glazbenih i velikih sportskih događaja – gdje je HTV među vodećima u svijetu.
S vremenom su susjedne zemlje pokušale kopirati HTV pa njihove emisije izgledaju kao skromna kopija sadržaja s Prisavlja. To je dio priče koji se rijetko spominje, ali je ključan: HRT je jedina hrvatska medijska institucija koja uopće može dosegnuti svjetske standarde.
HRT je cijelo stoljeće bio kroničar države u nastajanju, svjedok ratova, tranzicija, političkih lomova i društvenih promjena. U zemlji s malim i ekonomski slabim medijskim tržištem, javni servis je desetljećima bio primarni izvor informacija, kulture i obrazovanja. To ga čini neusporedivim s komercijalnim televizijama: HRT je jedina medijska institucija koja ima zakonsku obvezu služiti javnom interesu.
To znači informirati vjerodostojno, čuvati kulturnu baštinu, proizvoditi sadržaje koje tržište ne smatra isplativima — od manjinskih programa do obrazovnih emisija – i biti dostupan svima, bez obzira na dob, mjesto stanovanja ili ekonomski status.
U europskim okvirima, javni servisi su ključni za otpornost društva na dezinformacije i političku manipulaciju. Kada oni oslabe, slabi i društvo.
HRT je važan i kada ne radi dobro
No upravo zato je važno naglasiti ono što se često prešućuje: HRT je važan i kada ne radi dobro. Kritike – politički pritisci, urednička pristranost, pad povjerenja dijela javnosti, odlazak mladih gledatelja na digitalne platforme – nisu argument protiv javnog servisa, nego argument za njegovu obnovu. Što je institucija važnija, to je važnije da bude profesionalna, neovisna i reformirana.
Programske i kadrovske kritike, pa i otvorene sumnje u koruptivne radnje (Uskok je odavno trebao uskočiti u Dokumentarni program zbog preskupe, a skromne vanjske produkcije), za proslavu 100. obljetnice ćemo preskočiti.
Jučerašnja proslava bila je prilika da se podsjeti na veliku tradiciju, ali i na probleme koji se ne mogu sakriti iza obljetničkih govora. HRT je danas istodobno i najstariji hrvatski medijski brend i institucija koja se bori s krizom povjerenja. No njegova vrijednost ne nestaje zbog slabosti trenutačnog vodstva ili uredničkih politika. Javni servis je dugoročna infrastruktura demokracije, a ne projekt jedne uprave.
HRT je i najveći čuvar hrvatske audiovizualne memorije. U njegovim arhivima nalaze se dokumentarci, radijske drame, glazbene snimke i emisije koje su obilježile generacije. To je nacionalna baština koju nijedan privatni medij ne bi mogao održavati, a bez koje bi velik dio hrvatske kulturne povijesti bio izgubljen.
Sto godina HRT‐a zato nije samo proslava prošlosti. To je test budućnosti. Ako javni servis želi ostati relevantan mora obnoviti povjerenje, osnažiti uredničku neovisnost, modernizirati produkciju i vratiti publiku koja se odselila na digitalne platforme.
Javni servis nije relikt prošlosti, nego temelj medijske i društvene stabilnosti. A mala država poput Hrvatske taj temelj ne smije izgubiti.
M. Marković/Foto: hrt
