Po naredbi CK dvojica partizanskih ilegalaca iz zasjede su ubili Marka Oreškovića, a onda su njegovu pogibiju prikazali kao ustaški zločin.
Kod proslave u Srbu stvari su vrlo jasne. Kao matematika. Dan četničkog masakra nedužnih civila pokušava se prikazati kao ustanak protiv fašizma. Taj se datum danas obilježava gorljivije i glasnije nego su ga u vrijeme SFRJ slavili hrvatski komunisti.
Jedan od hrvatskih komunista i partizana bio je Marko Orešković Krntija. Ubijen je 20. listopada 1941. godine.
Nadimak Krntija nije mu ilegalno partizansko ime. Dobio ga je jer je jedno vrijeme radio kao taksist i jedva prolazio na tehničkom pregledu.
Drug je Marko hrvatskoga roda…!
Orešković je Ličanin, rođen u Širokoj Kuli kraj Gospića 3. travnja 1895. U službenoj biografiji navodi se da je radio različite poslove u brojnim gradovima i državama. Bio je vozač, mornar, ložač, taksist, pilot.
U Komunističku partiju Jugoslavije učlanio se u 1927. u vrijeme dok je bio osobni vozač Ministra građevine u Beogradu. U kolovozu 1929. uhićen je kao komunist i Sud za zaštitu države osudio ga je na pet godina zatvora u Srijemskoj Mitrovici i Lepoglavi.
Poslije odsluženja zatvorske kazne, protjeran je u rodno selo, a 1936. priključio se dragovoljcima Internacionalne brigade u Španjolskom građanskom ratu. Nakon povratka u Kraljevinu Jugoslaviju, 1939. godine, više je u zatvoru nego na slobodi.
Za člana Centralnog komiteta KP Hrvatske izabran je 1940. Policija ga je ponovno uhitila i zatvorila u Lepoglavu, ali je uspio pobjeći iz zatvora. U listopadu 1940. izabran je za člana Centralnog komiteta KPJ. Cijelo vrijeme na slobodi djelovao je u ilegali.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske CK KPJ ga je poslao u Liku da organizira oružani ustanak. Marko Orešković, Hrvat po ocu i majci, s ratnim iskustvom Španjolske i boravka u ilegali, uskoro je postao jedan od najpopularnijih zapovjednika. Uživao je veliko poštovanje i među srpskim stanovništvom, koje mu je spjevalo stihove: „Drug je Marko hrvatskoga roda, al’ je majka srpskoga naroda“. Još za života imao je ozračje narodnoga junaka.
U listopadu 1941. godine Orešković je imenovan političkim komesarom svih Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda za Liku. Umjesto čestitke na unapređenju, isti oni koji su mu do jučer pjevali pjesme kao svom spasitelju, dočekali su ga u zasjedi i likvidirali. Ubijen je 20. listopada 1941. u selu Veliko Očijevo. Tijelo je bačeno u jamu.
General Gojko Polovina, zapovjednik Šeste ličke divizije koji se borio zajedno s Oreškovićem, u knjizi “Svedočenje: prva godina ustanka u Lici” piše da su Oreškovića ubila dva partizana
Po povjesničaru dr. Ivi Bancu Marka Oreškovića ubili su Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu. Dr. Banac tvrdi da Oreškovićeve ubojice, u rujnu 1941. godine, sudjelovale u masakru u Kulen Vakufu u kojemu je ubijeno najmanje 1670 muslimana, uključujući žene i djecu.
General Gojko Polovina, po vlastitom svjedočenju, bio je svjestan da zapovijedao partizanskim postrojbama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, rekavši da su se one sastojale samo od Srba i da su vršile odmazde nad hrvatskim stanovništvom.
Da bi se ublažila činjenica Oreškovićeve likvidacije odane su mu sve počasti. Mjesec dana nakon smrti Prvi partizanski bataljun formiran u Hrvatskoj promijenio je ime u Bataljun „Marko Orešković“, a njegovo ime nosila je i Prva lička proleterska udarna brigada.
Za narodnog heroja proglašen je 26. srpnja 1945. a njegovo ime nosile su mnoge ulice, škole, vojarne i druge državne ustanove. Selo Tomislavci kraj Bačke Topole, poslije dolaska kolonista iz Like, 1946. promijenilo je naziv u Oreškovićevo i nosilo ga do 2003. godine.
Gojko Polovina: Orešković je ubijen po naredbi CK
Ubojstvo Oreškovića naredio je Centrali komitet
Kao što je kod partizana gotovo sve lažno tako su i ubojstvo Marka Oreškovića prikazali kao ustaški zločin. Spjevali su i poskočicu koju su često izvodili na partizanskim mitinzima:
„Oj, ustaše, jadna li vam majka, platićete Orešković Marka“, orilo se iz grla mladih partizanki. Djeca u Lici su godinama nakon rata na školskim priredbama pjevali istu pjesmu.
Zašto je ubijen Marko Orešković?
Zato jer se zalagao za zajedničku borbu stanovnika Like protiv svih koje je smatrao neprijateljima: Pavelića, Hitlera i Mussolinija. Četnicima, koji u činili većinu vojske u Srbu, to nije odgovaralo. Spalili su nekoliko hrvatski sela, pobili nedužno stanovništvo. Kasnije su, kad su osjetili ishod rata, mahom prešli u partizane.
Vratimo se u današnje vrijeme. Razumljivo je zašto Pupovac želi slaviti dan masakra u Srbu. Njega najveći dio hrvatske javnosti ionako doživljava kao “četnika s kravatom“.
Osim što je hrvatska vlast, zbog koalicije s Pupovcem, dala silne novce Srpskom narodnom vijeću za obnovu Tadauševog spomenika u Srbu i druge aktivnosti, Pupovac je u politički život vratio i Martićeve ministre poput Vojislava Stanimirovića.
Zamislimo povijesnu paralelu da su partizani po ulasku u Zagreb, kad je „Zagreb pao pod oslobođenje“, u vlast uzeli nekoliko Pavelićevih ministara. Srpsko narodno vijeće danas slavi pokolj u Srbu kao što je Stanimirović 1991. slavio ulazak četnika u Vukovar.
Podsjetimo što tada Stanimirović govorio: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica”, pisao je dr. Stanimirović 1993. u listu “Vojska Krajine“. Mogao bi se mirne savjesti pridružiti Srbima u Torontu koji i danas slave dan pada Vukovara.
Piše Marko Marković/foto:arhiv
