Srbiju ne treba denacificirati, ali je nužno dečetnikovati. To najbolje potvrđuju izjave Borisa Tadića o četnicima kao pokretu koji nema „nikakve veze s nacizmom“ ni ikakve poveznice s ustaškim pokretom koji je bio nacistički pa samim time i zločinački.
Novinar hrvatske redakcije N1 nije imao znanja, volje, namjere, petlje, novinarskog ni moralnog poticaja da mu uzvrati na odgovor, što inače običajno rade s domaćim političarima.
Iz razgovora se, tako, moglo zaključiti da je Tadić srpski patriot iz partizanske porodice, antifašist koji se s četnicima slaže oko nacizma i ustaštva, koji brine o srpskim nacionalnim interesima, a prije svega o srpskom Kosovu, koji u svijetu, po raznim plaćeničkim think-thankovima, na zapadnim sveučilištima i na međunarodnim konferencijama lobira za srpske nacionalne interese i pomaže zavađenim i zaraćenim narodima da „liječe svoje traume“.
Četvrti psihijatar u vrhu srpske politike (nakon J. Raškovića, R. Karadžića, V. Stanimirovića) vješto je lobirao i na televiziji čija je redakcija nominalno hrvatska, koristeći izraz – nacionalni interes – skoro kao poštapalicu… Teško je zamisliti njegove nekadašnje kolege i prijatelje Stjepana Mesića i Ivu Josipovića, da uopće izgovaraju tu sintagmu, a kamoli da joj eventualno služe.
Tadić se u Srbiji profilirao kao građanski političar proeuropskog smjera, što mu je pomoglo da nakon dva mandata na čelu srpske vlade neslavno propadne sa strankom koju je vodio (DS) i ode u politički zaborav. Srbiji je u amanet ostavio novi, građanski sloj korupcije, tajkunska i medijska carstva članova Demokratske stranke koji već više od desetljeća bezuspješno konkuriraju Vučićevim carstvima, a i samom Aleksandru Vučiću.
Dok se pokušavao približiti Zapadu, pa i preko svojih hrvatskih kolega, Tadić je zapadu htio približiti i Srbiju. Oživio je četnički antifašizam, navodno različit od Šešeljevog antihrvatskog i antimuslimanskog koji je, inače, puno bliži izvorniku. Raznim zakonima i uredbama („Zakon o rehabilitaciji“), pripremio je teren za pravnu pobjedu Draže Mihailovića, vođe Ravnogorskog pokreta.
Možda najjezgrovitiji apel protiv Tadićeve inicijative, izgovorio je čuveni beogradski odvjetnik, Srđa Popović, predstavnik srpske liberalne elite i osnivač tjednika Vreme, u travnju 2012.:
“Radi se o kukavičkoj filozofiji i taktici Borisa Tadića koji čini razne političke i nacionalističke ustupke samo da bi na političkom spektru ostao u centru. Draža Mihailović je pravedno osuđen za kolaboraciju i ratne zločine. On je, u ime iste ideologije etnički očistio Bosnu od muslimana, kao i Ratko Mladić 50 godina poslije.“
Samo godinu dana nakon Tadićevog političkog poraza to se i dogodilo. Iduća vlada koju je vodio bivši radikal Aleksandar Vučić, poništila je odluku Višeg suda u Beogradu iz 1946. godine. Ta odluka, kako je službeno protumačeno, odnosi se samo na „nezakoniti dio optužnice“ o kolaboraciji s nacistima. Nije bio kvisling, a to što je klao nije razlog da ga se ne rehabilitira. Time je stvar pravno čista, i Tadić danas to ponosno ističe.
U novijoj srpskoj historiografiji kolaboracija i glavnina zločina četničkog pokreta pripisuju se „odmetnutim“ vojvodama popa Momčilu Đujiću zapovjedniku tzv. Dinarske četničke divizije, i Pavlu Đurišiću vođi četnika na području Crne Gore i Sandžaka ili zapovjednicima dvadesetak četničkih odreda u NDH koje su vodile vojvode poput Ilije Trifunovića Birčanina i Dobroslava Jevđevića. Njih bi se, po mjerilima Erica Hobsbawma koji razlikuje tri tipa bandita: plemeniti razbojnik, osvetnik i hajduk, moglo nazvati bandama hajduka i osvetnika. Ili kraće – zločinačkom ruljom.
Mnogi su, uključujući Dražu Mihailovića i Pavla Đurišića u rat ušli kao antifašisti, a završili ga kao suradnici ili sluge okupatora koji ih je opskrbljivao oružjem i municijom u borbi protiv partizana. Vlasti NDH su i ih službeno dijelile u tri skupine: „četnike-suborce“ s kojima su surađivali u borbi protiv partizana, „četnike odmetnike“ koji nisu priznali NDH i „talijanske četnike“ koji su surađivali s fašistima i uživali njihovu zaštitu.
Prema knjizi Vlatke Vukelić i Vladimira Šumanovića „Četničke postrojbe u službi NDH“, 8240 tzv. četnika suboraca pisanim putem su priznali vrhovništvo NDH.
Suradnju s četnicima na dijelu NDH i Slovenije fašisti su započeli nedugo nakon formiranja interesnih zona, a u svibnju 1942. formirali i Dobrovoljačku protukomunističku miliciju (Milizia voluntaria anticomunista) koja, kako piše povjesničar Amir Obhođaš („Glava za zub – talijansko četnička suradnja u NDH”) nije bila ništa drugo nego prikrivena četnička formacija pod zapovjedništvom Talijana. Nakon pada Italije brigu o četnicima na području NDH preuzela je nacistička vojna uprava. Za to vrijeme koristeći zaštitu fašista, pa nacista, četnici su provodili pogrome protiv Hrvata i muslimana na području NDH, naročito u Dalmaciji, dalmatinskoj Zagori i Istočnoj Bosni.
Povjesničar Josip Kozlica u svojoj obimno dokumentiranoj knjizi „Krvava Cetina“, opisuje masovne četničke zločine nad hrvatskim civilima u Cetinskoj Krajini gdje nije bilo ustaških zločina nad Srbima, u Vrlici, Biteliću ili Gatima kod Omiša. Dobro su dokumentirane i jezive kampanje etničkog čišćenja i masovnih pogubljenja više tisuća muslimana/Bošnjaka u gornjem Podrinju, Foči, Goraždu, Čajniču.
Tvrdnja Borisa Tadića da „u Hrvatskoj ne postoji jasna percepcija o tome šta je četnički pokret“, salonska je dosjetka građanskog nacionalista. Moglo bi se, zapravo, reći obratno. Da mnogi građanski intelektualci ili budući intelektualci (studenti) u Srbiji još uvijek ne znaju što je, zapravo, bio četnički pokret, osnovan 1921. kao velikosrpski pokret za Jugoslaviju, a 1941. preustrojen kao zločinačka mašina za obračune i etnička čišćenja, s raznim frakcijama, vođama i vojvodama koje su se sve nazivale „Jugoslavenskom vojskom u otadžbini“.
Ako ga zbog teritorijalne, taktičke ili frakcijske raznorodnosti ne možemo nazvati jedinstvenim pokretom, bez problema ga možemo proglasiti jedinstvenom ideologijom. U ratovima 40-ih i 90-ih djelovala je po načelima programa „Homogena Srbija“ kojeg je 1941. napisao Stevan Moljević, vodeći četnički ideolog i prvi savjetnik vrhovnog zapovjednika Ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića. Ako se za Mihailovića ne može reći da je bio nacist, već „trodimenzionalna ličnost“ kako smatraju Miljenko Jergović i Boris Tadić, sigurno se može kazati da je cijenio i slijedio Moljevića.
Moljevićev spis bio je temeljni četnički program koji je ideološki ujedinio većinu frakcija. Zagovara obnovu unitarne kraljevine Jugoslavije s etnički čistom Velikom Srbijom na njenim „povijesnim prostorima“. Program se provodio kroz cijelo razdoblje rata, usvojen je i među crnogorskim četnicima Pavla Đurišića.
U deklaraciji Četničke omladine Crne Gore, Boke Kotorske i Sandžaka 1942 g. kaže se da „granice buduće Jugoslavije moraju obuhvatiti, pored dosadašnjih i sve one pokrajine na koje imamo historijsko pravo, a koje su nam bile dosad nepravedno oduzete.”
Moljevićev program još jednom je potvrđen na „Kongresu predstavnika ravnogorskog pokreta, političkih stranaka, nacionalnih organizacija i ustanova i javnih radnika“ u siječnju 1944. u selu Ba kod Gornjeg Milanovca. Delegate na kongresu kojeg nazivaju i Svetosavski, njih oko 300, birale su vojskovođe četničkog pokreta, a među njima su se pored Draže Mihailovića našli i vodeći ideolozi pokreta Stevan Moljević i Dragiša Vasić (novinar i kum Miroslava Krleže), te dva Hrvata Đuro Vilović, glavni tajnik centralnog političkog tijela četničkog pokreta (Centralnog nacionalnog komiteta) i Zvonimir Vučković zapovjednik Prvog ravnogorskog korpusa.
Kongres je bio svojevrsni odgovor Drugom zasjedanju AVNOJ-a i predstavljao četnički pogled na budućnost Jugoslavije. Među drugim dokumentima donesena je i deklaracija o federalnom uređenju buduće Kraljevine Jugoslavije u kojem će vodeće mjesto zauzimati etnički čista Velika Srbija očišćena od nesrba (muslimana/Bošnjaka i Hrvata). Samo nekoliko mjeseci kasnije u lipnju 1944. Viškim sporazumom voljeni kralj ih se odrekao i prepustio sudbini.
Isti program se, zato, trebao ponovo realizirati 90-ih uz pomoć JNA i prečanskih pobunjenika i četnika, o čemu srpski građanski intelektualci također ne znaju puno, ili znaju koliko im treba.
Za razliku od njih postoje i oni koji su puno meritorniji po pitanju zločinačke tradicije četničkog pokreta, pri tome ne mislim samo na brojne žrtve četničke ideologije. Moderni nacisti, bijeli supremacisti i teroristi zapadne hemisfere jako dobro su upoznati s četničkim pokretom, jer ga usvajaju kao jedan od pokretačkih ideala
Na mnogim njihovim web stranicama naći ćete prepoznatljive četničke simbole i fotografije srpskih ratnih zločinaca, u redovima bijelih supremacista postoji veliki broj ljubitelja i sljedbenika četničko-velikosrpskih pokreta.
Dva najpoznatija bijela terorista u 21. stoljeću, Norvežanin Anders Behring Breivik i Novozelanđanin Brenton Harrison Tarrant, svaki na svom meridijanu, zajedno su likvidirali više od 130 ljudi fascinirani, među ostalim i velikosrpskim nacionalizmom, sljednicima četničkog pokreta i ratnim zločincima iz redova Srba.
Radovana Karadžića, bivšeg vođu bosanskih Srba i haškog osuđenika za genocid, Breivik je opisao kao “uvaženog križarskog ratnika i europskog ratnog heroja”. A Tarrant je na putu do džamije u Christchurchu slušao pjesmu posvećenu Radovanu Karadžiću i obračunu s Bošnjacima u BiH.
Najveći teroristički zločin u povijesti te države počinio je oružjem na kojem su bila ispisana imena Miloša Obilića i Baje Pivljanina, srpskih nacionalnih junaka. Pjesmu koju je slušao u automobilu, napisao je navodno srpski autor iz okolice Banjaluke, ali je vrlo brzo našla svoj put do brojne supremacističke publike u engleskom prepjevu pod nazivom „Remove kebab“ (uklonite kebab).
Zbog višemilijunskih pregleda i sve veće popularnosti koja je zahvatila i područje videoigrica, vlasnici You Tubea proveli su jednu od najvećih cenzorskih kampanja u povijesti te platforme. Brisali su izvorni video, te masovno reuploadove i video snimke s reakcijama, sve pod egidom borbe protiv govora mržnje i veličanja nasilja. Danas je pronalaženje samog originala na YouTubeu strogo ograničeno.
Ako u prošlom stoljeću i nije bio „nacistički“, kako tvrdi Tadić, četnički pokret i zločini počinjeni u ime Velike Srbije, postali su inspiracije globalnom nacizmu i najzloglasnijim teroristima našeg doba. Postoji li bolja potvrda o zločinačkom karakteru te ideje i tog pokreta?
Rasprave o tome koliko je Ravnogorski pokret „nacistički“, a koliko zapravo prvi „antinacistički pokret u Europi“, bijedna su krinka za ono što je on zapravo bio i što danas predstavlja u Europi i u svijetu. Uostalom, u Drugom svjetskom ratu postojale su kolaboracionističke vlade, poput Danske ili na svoj način Finske, koje nisu provodile masovne pogrome poput četničkih ili ustaških, pa ih ne možemo smatrati zločinačkim.
Za razliku od ustaštva koje nije abolirano kad i četništvo (1944). pa je pod kraj rata desetkovano, i čije su vođe pobijene u emigraciji, četnički pokret uglavnom se tolerira na Zapadu.
Jedan od vodećih četničkih zlikovaca Momčilo Đujić, uz grob u kalifornijskom mjestu Escondido gdje je završio nakon bjekstva 1945. ima i manji spomenik.
U SAD-u postoji si poluslužbeno četničko groblje u mjestu Libertyville, na kojem su po vlastitom zahtjevu pokopani mnogi pripadnici Đujićeve dinarske divizije. Groblje je postalo i poznato okupljalište sljednika četničkog pokreta u SAD-u. Nalazi se nedaleko od manastira Svetog Save u kojem je svojedobno pred kamerama pjesmu o Dinarskoj diviziji popa Momčila Đujića pjevao današnji patrijarh Srpske pravoslavne Crkve Porfirije Perić.
Legalizirao se Mihailović legalizirali se Šešelj i Mladić, zašto ne bi i pop Đujić iako je i službeno bio fašist.
“Šta se ono, šta se ono na Dinari sjaji,
Đujićeva, Đujićeva kokarda na glavi
Oj vojvodo, oj vojvodo šubaru nakrivi,
ima tvojih, ima tvojih četara još živi.“
Nema ni jednog razloga da hrvatski Sabor ne donese deklaraciju o četništvu kojom bi se osudilo širenje te ideologije u Srbiji i u svijetu, a slavljenje četnika i ratnih zločinaca postavilo kao jedna od prepreka na putu Srbije u EU.
Žrtve Breivika i Tarranta bile bi nam zahvalne.
Gordan Malić/Foto: hrt
