SRETNA ŽENA: Prije 22 godine prva je ušla u Knin, a danas izgleda prekrasno

kolovoz 4, 2017 maxportal
Share Button

Nagnula sam se preko betonske ograde gornjeg platoa kninske tvrđave. Pogled mi se zaustavio na generalima Rahimu Ademiju i Ljubi Česiću Rojsu.



Kad je ugledao ekipu na tvrđavi, general Rojs je pao na koljena lica oblivenog suzama i viknuo prema nama: ‘Možete od mene tražiti sve što god vam mogu dati!’.

Pristizali su i ostali. Uslijedilo je grljenje, fotografiranje i slavlje, prisjeća se Božena Šimek Šuplika.

Ta ratna medicinska sestra iz Varaždina prva je žena koja je sa svojom 7. gardijskom brigadom Pume 5. kolovoza 1995. ušla u oslobođeni Knin. I nakon 22 godine, s radošću i ponosom prisjeća se tih veličanstvenih trenutaka.

– Oluja je krenula u zoru 4. kolovoza 1995. godine. Bitke su se vodile cijeli dan, a motorole uglavnom šutjele. Približavala se noć i borbe su pomalo jenjavale. U zapovjedništvu brigade u Lukama bdjelo se, no umor je uzeo svoj danak i pozaspali smo iza ponoći. Onda se hodnikom prolomila lupa vrata i galama: ‘Gospodine zapovjedniče, ako odmah ne ustanete, propustit ćete ulazak u Knin!’.

Bila sam na nogama u djeliću sekunde, u idućem trenutku spremna za polazak, ali i potući se za svoje mjesto u nekom od vozila – u dahu priča Božena.

Svoje je mjesto uhvatila u vozilu zapovjednika brigade. Umjesto puške, sa sobom je, uz medicinsku torbu, i tada nosila dva fotoaparata. Dok su prelazili preko Crvene zemlje kojom su prije koji sat prošli njihovi dečki, srce joj je ubrzano tuklo. Na samom ulazu u Knin dočekala ih je tenkovska kolona. Vozilo zapovjednika brigade u kojem se nalazila i Božena propustili su na čelo kolone.

 

 

Opisivati tih nekoliko preostalih kilometara ostatka puta u kojem se u svakoj sekundi i na svakome metru dešavalo nešto veliko i važno bilo bi predugačko.

U središtu grada smo naišli na omanju skupinu ljudi koji su nas uputili prema kninskoj tvrđavi. Skupilo nas se putem po zapovijedi zapovjednika, ali i po sreći, još nekoliko: Elvis Mihić, Mario Bilać. Edvard Baltić, pokojni Ivan Novoselec, Jasmin Hodžić i Miljenko Hojsak. Svakom minutom rasla je temperatura. Do tvrđave, koja nam se činila kao na dlanu, nikako nismo uspijevali doći – opisuje svoja sjećanja Božena.

Penjući se stubama do vrha kninske tvrđave, dok je sunce nemilo peklo, hrabra ekipa uspuhala se pri tom usponu. I onda, pred njima se pojavio plato s jarbolom na kojem se još vijorila srpska zastava.

Foto:Privatni album

– Popadali smo na zemlju od umora, navale adrenalina… Prvi se pribrao tadašnji brigadir Ivan Korade. Zastavu koju smo nosili sa sobom trebalo je dići na jarbol, ali normalno je da se u važnim trenucima nešto zakomplicira. Predugo je srpska zastava visjela na ovome mjestu te se zbog lanca i lokota nije dala skinuti. Zahrđali koloturi nikako nisu popuštali, no jaka pleća i ramena naših vojnika izdržala su penjanje jednog na drugog i, eto, izvojevali smo još jednu malu, a tako veliku pobjedu – pripovijeda nam Božena.

Svaki trenutak na tvrđavi Božena je fotografirala. Sasvim nesvjesno, nije mogla prestati zauvijek dočarati taj veličanstven trenutak. Do njih je iz grada dopirala vika i pjesma. Veselje se razlijevalo čitavom dolinom, a ostali sudionici Oluje pristizali su na tvrđavu u sve većem broju. Idući dan stigao je i tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Boženu je tada umor već dobrano shrvao, te joj je taj Tuđmanov posjet uglavnom u magli.

Foto: facebook

– Pamtim samo jedan detalj. Predsjednik mi se obratio pitanjem: ‘A vi ste?’. Kao iz topa odgovorila sam da sam narednica Božena Šimek-Šuplika, 7. gardijska brigada iz Varaždina. Predsjednik me je sa smiješkom zamolio da ponovim sporije. Kad sam to učinila, predsjednik je samo komentirao: ‘I kako neće brzo osloboditi Knin kad ni govoriti ne može sporo’ – kroz smijeh nam prepričava Božena.

Ratni put ove medicinske sestre počeo je 1993. godine. Veći dio radnog vijeka provela je u operacijskoj dvorani varaždinske bolnice. A onda je odlučila promijeniti život i način rada.

– Kako je rat odmicao, shvatila sam da imam iskustva u j zbrinjavanju ratnih rana i povreda. Nakon osnivanja Puma, s njima sam se našla na ratištu. Prošla sam čitav njihov slavni ratni put, a i u miru sam odlučila pomoći dovršiti ono što je u ratu započeto – ustrojavanje OSRH – kaže nam Božena. U vojsci je ostala sve do umirovljenja 2006. Božena i danas rado priča o balerinkama, dio njezine ratne opreme koje je kupila 1993. godine.

foto: Picasa

– Tijekom primirja, kad smo bili stacionirani na području zadarskog zaleđa, u Biogradu sam kupila šarene, cvjetne, zlatnim nitima tkane balerinke. Odlučila sam da ću, ako ne prije, u njima prvu popiti kavu u oslobođenom Kninu. Te su balerinke cijeli rat bile uz mene, osim jedom. Ostale su u Varaždinu nekoliko dana prije Oluje i sestra mi ih je donijela. Rekla mi je tada:

‘Ovo ti je od mame i mene. Da znaš da se moraš vratiti doma’. I vratila sam se.

MP/foto:privatni arhiv

 



Komentari
Share Button