STJEPAN TOMAŠ: Zabranom romana “Mali ratni dnevnik” progoni se istina o Domovinskom ratu

rujan 26, 2017 maxportal
Share Button

Već dvadeset godina Slavica Lukić, Heni Erceg, Boris Dežulović, Robert Perišić, „kurikulovci“, Centar za građansku hrabrost i oni njima nalik, progone Mali ratni dnevnik progoneći zapravo istinu o Domovinskom ratu, koju žele zatajiti, zaboraviti, relativizirati, izbrisati iz kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda

Povijest progona

Dana 12. svibnja ove godine na portalima Net.hr i N1info.com objavljen je nekakav mutavi hračak izvjesne Ane Benačić, upućen meni, odnosno mojoj još uvijek lektirnoj knjizi Moj tata spava s anđelima / Mali ratni dnevnik, s koje je lako kliznuo jer su joj korice glatke, ali zadržao se na navedenoj adresi i zagađuje medijski prostor, ovaj put elektronički.



Kažem mutavi hračak jer je pamfletić napisan bez glave i repa i ne zavređuje suvisli odgovor već sudsku tužbu – u njegovu uvodu piše kako ova knjiga „širi netrpeljivost prema Srbima i veliča ustaštvo“, spominje se „govor mržnje, najgori rodni stereotipi, nacionalna i vjerska nesnošljivost, netrpeljivost prema ireligioznima, promoviranje nacifašizma.“

To su vrlo ozbiljne optužbe za koje bi netko morao odgovarati: ili osoba koja me optužuje, ili ja koji sam takvu knjigu napisao. I sad oni, koji su budni i kad drugi spavaju, a to je nakakve udruga, Centar za građansku hrabrost (ma što to značilo) ohrabruje roditelje „da vrše pritisak na nadležne institucije“, šalju im nekakav obrazac prijave (možda će doći i do referenduma), traže da se „spomenuti izbaci iz bilo kakvog odgojno-obrazovnog procesa…“

Koliko je njihova glasnogovornica književno nepismena svjedoči i rečenica: „Autor knjige nije desetogodišnja djevojčica koja piše dnevnik, a kako se može zaključiti iz stila kojim su događaji u ratnom Osijeku opisani, nego odrastao pisac, Stjepan Tomaš do kojega, do objave ovog teksta, nismo uspjeli doći!“

Dobro je što nam je to pojasnila, jer svi misle da je autor knjige desetogodišnja djevojčica (u knjizi – trinaestogodišnja!). Sad znamo da nije. Iza nje se krije Stjepan Tomaš – do kojeg, međutim, nisu mogli doći (!)…

Ne bih se na ovo ni osvrtao u ozbiljnim novinama kao što je Vijenac, ali dok ja šutim, ove bezočne laži i klevete obigravaju Hrvatsku, i svijet. Prenosi ih i TV čiji je doseg i mnogo dalji.

A kako N1 ne želi objaviti moje objašnjenje, obratio sam se Vijencu, kao književnik odgovoran za svaku svoju napisanu riječ i kao dugogodišnji član Matice hrvatske. Nadam se da će mi omogućiti ono što mi prije dvadesetak godina nisu omogućile Školske novine niti Globus. Ta zašto bi Školske novine pisale o knjizi obvezne školske lektire? Za to su predviđeni osviješteni Globus, sada već pokojni Feral i, eto, aktualni N1…

Ima N1 prethodnike, imat će i sljedbenike. Oni samo nastavljaju dugogodišnju harangu protiv ove knjige koja traje dvadesetak godina. Mislio sam, kad su nedavno „kurikulovci“ izbacili ovu knjigu s najnovijeg popisa lektire, stvar je završena, ali čini se da nije. Vjerojatno se boje da njihova riječ neće biti zadnja, pa su krenuli ponovno u akciju: Naime, spomenuti Centar za građansku hrabrost poslao je „neke ulomke knjige na niz adresa. Međutim, institucije već godinama ignoriraju prijave (odgovorilo im je jedino Srpsko kultrurno vijeće koje je jedino svjesno o čemu se radi, ali i da reakcije nema…)“ Da ne bih bio nejasan poput Ane Benčić, pojasnit ću tko je, kada i gdje započeo s progonom Malog ratnog dnevnika.

Spomenuta knjiga objavljena je, u sadašnjem obliku, 1994. godine i ubrzo je postala sastavnim dijelom obvezne školske lektire za 6. razred (uz knjige Augusta Šenoe i Ivane Brlić Mažuranić). No, već krajem 2006. građanske hrabrosti nije nedostajalo izvjesnoj Slavici Lukić.

Ona je (a i tko bi drugi) u Globusu (a i gdje bi drugdje) objavila na pune četiri stranice članak naslovljen Lektira za mržnju, s podnaslovom „Učenici VI. razreda čitaju ‘Mali ratni dnevnik’ Stjepana Tomaša u kojemu piše i to kako ‘Srbi ne poštuju svoju domovinu Hrvatsku’“, pa se pita: zabrinuta za srpsku djecu (za hrvatsku ne mari), „kako je moguće da obavezna lektira za osnovne škole bude knjiga u kojoj se ratna zbivanja 1991. opisuju na način što bitno odudara od ideje međunacionalne snošljivosti i suživota Hrvata i Srba, te da je đaci čitaju upravo uoči godišnjice pada Vukovara…“ Smeta joj što djeca izbjegla u austrijski Pinkafeld idu u crkvu i mole (i vjernici i nevjernici).

Djevojčica Cvijeta piše u svom dnevniku kako „u ratu i nevjernici postaju vjernici u svojim srcima“. Pa što? Ne kaže da je „nevjernike“ i u Austriji netko nasilno pokrštavao? Nakon što su agresori tko zna koji put gađali bombama njezin grad kaže: „…bratstvo i jedinstvo o kome su nas učili – lažno je“. Nije li? Smeta joj čak i rečenica „Ljepše je živjeti sa Srbima nego s granatama.“ U negativnom kontekstu navodi i rečenicu, zapisanu nakon što je više puta pogođena osječka katedrala: „Imaju li oni vjere u svojim srcima? Mi smo katolici, oni su pravoslavci, ali Bog nam je zajednički, pa zašto onda pucaju na kuću Božju“. Itd. Itd.

Od stotinjak dnevničkih zapisa, dramatičnog svjedočanstva jedne djevojčice o svom izbjeglištvu iz ratnog Osijeka, ona je izvukla iz konteksta, naravno tendenciozno, nekoliko zapisa o neprimjerenim, nacionalističkim učeničkim ispadima koji, naglašavam: izvučeni iz konteksta, doista prilično grubo zvuče, ali ti su osnovci bili tri mjeseca u izbjeglištvu, nisu bili u lunaparku niti na skijanju. Buntovni osmaši slušaju Čavoglave! Što su trebali slušati, Od Vardara pa do Triglava?

Nisu je zanimali zapisi koji govore o intimnoj duševnoj drami jedne prognane djevojčice, ni razorena djetinjstva zbog nametnutog nam rata. To nije zanimljivo čuvarima bratstva i jedinstva u mirnodopskom periodu. Zanemarila je brojne zapise u kojima se navodi upravo ono što ona ne vidi i neće da vidi, a do čega joj je navodno stalo – izrijekom se spominju i tolerancija i snošljivost i nužnost suživota sa Srbima. Početak jednog zapisa glasi: „Danas ću vam pripovijedati“ (govori učiteljica djeci) „o toleranciji, o međusobnoj snošljivosti, o međusobnom razumijevanju, o zajedničkoj supatnji,“ pa im je ispričala i priču o jednom poginulom srpskom mladiću koji je poginuo braneći svoju hrvatsku domovinu.

Kad su se djeca na klizalištu potukla s nekim malim Srbinom, pa im je zabranjeno klizanje, ona komentira: „Naklizali se nismo, okliznuli se jesmo“. Jel poruka jasna? Kad su u Glasu Slavonije objavljene fotografije ratnih zločinaca, djevojčica nije rekla – ubij Srbina, nego: „Glasam za pomilovanje“. Što je trebala reći, da će ih usvojiti?

Priželjkivani zaborav

Obratila se Lukićka i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa pa joj je gosp. Mario Rogač, tada pomoćnik ministra, g. Primorca, odgovorio: „Povjerenstvo je došlo do zaključka da u obveznoj lektiri mora biti neko djelo koje se bavi problematikom Domovinskog rata, jer je to dio naše povijesti i izbor je pao upravo na tu knjigu jer je Povjerenstvo zaključilo da ona ispunjava sve pedagoške i stručne standarde.“ I ova je knjiga ostala na popisu obvezne školske lektire, ali zlo sjeme palo je nas plodno tlo. I isklijalo.

Javila se Heni Erceg (a i tko bi drugi) u svom Feralu (a i gdje bi drugdje) i napala ovu knjigu. Njoj sam osobno odgovorio, između ostalog i sljedeće: „Vi ste, poput S. Lukić, shvatili ‘kako su se stekli uslovi’ da se preispita ratna dječja književnost u Hrvatskoj, da se zabašuri, da se – ako je moguće – sve to zaboravi. Nakana više ružna nego plemenita, ali to je jednostavno nemoguće. Radite uzaludan posao, jer srpsku djecu ne treba braniti od ove knjige, oni za hrvatsku ratnu dramu znaju ili ne znaju, čuli su ili nisu čuli, ‘zaboravili’.

Što se pak tiče hrvatske djece još desetljećima neće biti zaborava o kojemu sanjate. ‘Nema više puno Srba u Osijeku’, citirate u svom tekstu moj tekst. Istina. U gradu tada nije ostalo više od 15.000 građana, još gore: nikog od desetina tisuća učenika osnovnih i srednjih škola. Svi su izbjegli u osnovne i srednje škole širom Europe. Prva vas činjenica sablažnjava, druga ne! Sizifov je posao raditi na zaboravu za koji se zalažete. Jer danas su izbjegli učenici već roditelji, pričat će o tome svojoj djeci, pripovijedat će i svojim unucima. Pitat će ih i djeca, i unučad, gdje su im očevi i braća, stričevi, ujaci…

Tražit će odgovor na pitanje zašto se branitelji i danas ubijaju. Znate li koliko će to trajati? Zar vas ne obuzima malodušnost?! Osim toga ova je knjiga prevedena na talijanski i slovački jezik, tu ne možete više ništa učiniti. Što o tome misli ‘međunarodna zajednica’, pitate se. Ne strahujte, ima ona dobar želudac. Progutala je Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, Zadar, Osijek, Srebrenicu, može i Mali ratni dnevnik. Ostaje vam jedino nada da će nam oni naknadno pisati ratnu dječju književnost kao što nam pišu i povijest. Mi ni jedno ni drugo, očigledno, nismo u stanju učiniti.“… Naravno, ona moj odgovor nije objavila, ni retka, kao ni Globus. Oni objavljuju napade, ne obranu.

Ideologizirani kritičari

Činilo se da psi laju a karavana prolazi, ali ne zadugo. Godine 2010. piše, također građanski hrabar, Boris Dežulović koji o dječjim knjigama nikada ranije nije pisao i proglašava smećem knjigu „o našoj Ani Frank kako odvratno tepaju ovom bezvrijednom komadu paradječje paraknjiževnosti.“

On se ne javlja slučajno, kao ni Robert Perišić koji je slično pisao i o mojoj knjizi za odrasle Odnekud dolaze sanjari, nakon što je nagrađena nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Ne sviđaju se ni njemu ni mnogima moje priče o Domovinskom ratu, o onima koji „nisu mrtvi, samo su zagrlili zemlju“, dok sam ih pisao nisam, očito, razmišljao o njihovom ukusu. Štoviše, knjiga je i nagrađena uglednom državnom nagradom. Nema Perišića u povjerenstvima za nagradu K. Š. Gjalskog pa članovi žirija prave pizdarije.

Slavica Lukić, Heni Erceg, Boris Dežulović, Robert Perišić, „kurikulovci“, Centar za građansku hrabrost i one njima nalik ne zanima stručno mišljenje onih koji su svojevremeno recenzirali ovu knjigu i objavili, tumačili je djeci, prevodili na strane jezike, uvrštavali u čitanke i antologije, jer oni su konačni suci i egzekutori.

Jesu li? Čitaju i krivo misle, stražare, podmeću kukavičja jaja, nositelji su jedne iskompromitirane ideologije čiji su sljedbenici i zapjenjeni branitelji, iz vremena u kojemu su optuživali i sudili bez prava opuženog na obranu. Da su mi je omogućili prije dvadeset godina, ne bih danas pisao o tome.

Oni već dvadeset godina mašu maljem za ubijanje vještica, progone Mali ratni dnevnik kao vrag svoju mater, progoneći zapravo istinu o Domovinskom ratu (ovdje književno-umjetničku), koju žele zatajiti, zaboraviti, relativizirati, izbrisati iz kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda, a ne mogu. To boli.

Stjepan Tomaš/ Vijenac, 25. svibnja 2016.



Komentari
Share Button