‘Hrvati imaju previše mora!’: Slovenci prikupljaju dokaze da Dalmacija nije Hrvatska

svibanj 4, 2015 maxportal
Share Button
Slovenija je od Beograda zatražila originale sto međunarodnih ugovora iz vremena dviju Jugoslavija, među kojima su i Rapalski ugovor i Osimski sporazumi kojima je utvrđena granica Italije i tadašnje Jugoslavije.



Slovenija je svoj zahtjev podnijela prema sporazumu o sukcesiji, a osim spomenutih ugovora traže povrat kulturne baštine koja se nalazi u nekadašnjim saveznim ustanovama bivše SFRJ, muzejima i arhivima.

Tri države nastale raspadom Jugoslavije – Slovenijam, Srbija i BiH – u odnosu prema Hrvatskoj imale su jedinstven stav: Hrvatska ima previše mora. Početkom devedesetih imali su glasnu podršku tadašnjag ministra vanjskih poslova Italije Giannia de Michelisa. Slične izjave davali su i međunarodni posrednici koji su vodili pregovore i pokušali prekrojiti granice država nastalih raspadom SFRJ.

Lord Owen u knjizi Balkanska odiseja (Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998. prijevod Kolinda Grabar KitarovićMiroslav Kovačić), o tome piše: “Moja druga opcija … bila je ponovo otvoriti pitanje nacionalnih granica u bivšoj Jugoslaviji, prešutno priznajući da je priznanje Bosne bilo pogrešno. Trebali smo potvrditi granice Slovenije i Makedonije i onda se nagoditi s Bosnom, Hrvatskom i Srbijom… Opciju prekrajanja granica nazvao sam ‘rješenjem kojem se nitko ne usudi izgovoriti ime’.  Međunarodni predstavnici vršili su pritisak na RH da se odrekne dijela svoga teritorija u dubrovačkom primorju kako bi se zadovoljili apetiti R. Karadžića i A. Izetbegovića za izlazom na more.”

U cilju’ izlaska Karadžića i Izetbegovića na more’ pokrenuto je nekoliko koordiniranih akcija Izetbegovićeve Armije BiH, Mladićevih snaga u Bosni i Hercegovini te žestoki napad na Gospić. Planeri tih akcija vjerovali s da će srpske vojske i Armije BiH u kolovozu i rujnu 1993. zadati smrtonosni udarac hrvatskoj snagama i raskomadati Hrvatsku na tri dijela. armija bih,  srpska vojska

O suradnji Armije BiH i srpskih snaga na sudu u Haagu predočen je plan Ratka Mladića o suradnji dvije vojske protiv Hrvatske.  S 4. korpusom Armije BiH Mladić je dogovorio:

“Vi krenite prema Stocu, Dubravama i Neumu, a mi ćemo uzeti sve lijevo od Neuma do Ploča. I tada ćemo zajednički pregovarati sa Hrvatima”, predlagao je Mladić zapovjednicima Armije BiH s kojima se nekoliko puta sastao u Podveležju.

Srpska je vojska u Medačkom džepu planirala napad i okupaciju Gospića (9. 9. 993.), a  Armija BiH u isto je vrijeme planirala operacijom Neretva 93 preko Mostara dolinom Neretve stići do mora 9. 9. 1993. dakle na isti dan u isti sat!

Hrvatske snage snage i u Gospiću i u dolini Neretve potukle su neprijateljske snage. U Medačkom džepu  – samo dva sata prije početka planiranog srpskog napada – snage HV-a pokrenule su  napadnu akciju i razbile agresorske postrojbe. U dolini Neretve snage HVO-a izvele su napadnu operaciju Džep 93 i uspješno zaustavili prodor Armije BiH prema Neumu i Mladićevih snaga prema Pločama.

Hrvatska je, unatoč ocjenama svjetskih moćnika da “ima previše mora” uspjela sačuvati to more. Slovenci danas diplomatski pokušavaju spor oko Savudrije okrenuti u svoju korist obnavljam  priče da “Hrvatska ima previše mora”. Nas može samo čuditi da Ministarstvo vanjskih poslova ne reagira na pritiske iz Slovenije.

Rapalski ugovor i Osimski sporazumi su dokumenti od iznimne povijesne vrijednosti i važnosti. Rapalski ugovor je sporazum koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove, 12. studenog 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Njime su određene međusobne granice tih država, bilo je dogovoreno stvaranje neovisne Slobodne Države Rijeke te zajedničko nastupanje protiv svih pokušaja restauracije dinastije Habsburgovaca.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.-20. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.

Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati ugovor kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. VI. 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom.

Osimski sporazumi su jugoslavensko–talijanski državni ugovori potpisani 10. prosinca 1975. u Osimu kraj Ancone. Stupili su na snagu 3. travnja 1977. Njima su regulirana granična i druga neriješena međudržavna pitanja, unaprijeđena je gospodarska suradnja i dogovoreno otvaranje slobodne pogranične zone.Potvrđena je međudržavna granica na kopnu i određena granica u Tršćanskome zaljevu.

Sporazumima su uređena i pitanja državljanstva, imovine i socijalnog osiguranja za stanovnike bivšega Slobodnog Teritorija Trsta, pitanja zaštite pripadnika hrvatske i slovenske manjine u Italiji, kao i talijanske manjine u SFR Jugoslaviji. Sporazum je prihvatio i Vatikan, koji je prema njemu prilagodio crkvene granice.

Nakon raspada SFR Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija kao sljednice prihvatile su Osimske sporazume. Nacionalističke organizacije u Italiji povremeno se javljaju sa željom za njihovom revizijom, a povremeno su u Vatikanu oglase i kardinali porijeklom iz Italije sa sličnim stavovima.

 M. Marković/Foto: MVP/Dnevni avaz



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button