Aco i Aleksandra obraćaju se naciji na Dan državnosti. I vrijeđaju zdrav mozak

lipanj 30, 2017 maxportal
Share Button

O Bože, kamo ideš Hrvatska? Nakon Aleksandra, na red dolazi, Saša. I to Broz. Urbi et orbi javlja Hrvatima kako bi njezin djed da je živ, (a Bog zna možda i je) sam skinuo svoju ploču sa najljepšeg zagrebačkog trga.



Dvadeset peti je bio datum, a dvadeset šesti rođendan, mili Bože sve je bilo tako dostojanstveno, grobove su okitili cvijećem, na javne zgrade i  institucije izvjesili barjake hrvatske, bila je misa za Domovinu, došao je cijeli državni vrh, svi sklopili ruke molili, baš je sve bilo korektno, protokolarno, u službi taštine.  

Sve su hrvatske kravate pohrlile na groblja, zajedno sa štiklama i torbicama, ispred središnjeg križa, nakupovali cvijeća, neka bude obilato. Kravatama se pridružili preživjeli branitelji, protokol traje….

Neka prvo polažu izaslanici, pa izaslanici izaslanika, pa desni, pa lijevi, pa centar, pa onda mi, pa ako ostane vremena mogu i majke, supruge i djeca. Svima je bilo napeto saznati koji je po redu…i tako to već 26. godina, svi u službi jedni za druge, a onda svi zajedno u službi bluda i  grijeha.  

Onda počnu kravate propovijedati na križu, danas smo se okupili da im zahvalimo što su se žrtvovali za nas, što su nam zemlju oslobodili, hvala im, hvala im, onda mirozov, potom Oče naš, zdravo Marija, slava Ocu i svi brzo u limuzine što dalje od križa, neki na domjenak, a neki da izbjegnu susret… jer nitko ne zna jesu li mrtvi ili će uskrsnuti ili možda progovoriti iz mrtvog kuta, te kreposti iz groba …

„Braćo nismo mi poginuli radi obljetnica, godina, dana i cvijeća, mi smo poginuli da bi bili živi…Mi mrtvi bolje čujemo i vidimo od vas živih, podlegli ste, vi ste krivi, mislili ste da je pobjeda dovoljna, mi mrtvi sami guramo kosti na površinu zemlje, borimo se kao sjene, vičemo kroz rovove, proganjamo savjesti kravata, zagovaramo kod majke nebeske za vaš zdrav razum, ali vi živi ne čujete, ne vidite, spavate …“

Nije ni tu kraj, usred dana ukaže se Aleksandar I, sin oficira dobroćudne JNA, u našoj dnevnoj sobi, usred nedjeljnoga objeda, obraća se naciji, jedva čitajući jedan tako umni tekst, s vjetrom u kosi i mržnjom u grudima, govori on nama Hrvatima o Luki Modriću, o Janici Kostelić. Usuđuje se govoriti o veličini ovih ljudi, koji su dostigli svaku razumnu mjeru mogućnosti u svojim karijerama, kao i u životu, ne samo  kao ljudi, već i kao Hrvati i promotori svoje Domovine.

Govori danas nakon 26. godina, kao antifašistički proročki uhljeb, on koji nepodnošljivo lako živi i zarađuje za jednu emisiju tjedno, dva puta više nego netko za cijeli mjesec krvavog rada, u kojoj mu ostali 7-8 uhljeba pomaže pljuvati po svemu što je hrvatsko i domoljubno.

Danas se javlja, a što si radio kad su Luki ubili djeda samo zato što je bio Hrvat, kada su drugari tvog pokojnog oca, oficirčine JNA izbacile na milijune granata po našim gradovima i po zemlji Hrvatskoj, jesi li im imao što reći kada su ubijali naše starce i djecu, jesi li znao da smo mi u Zadru živjeli sto dana pod zemljom, jer su nas „kolege“ oficiri držali kao štakore, bez vode, bez svjetla i bez hrane i lijekova, nije bilo potrebe govoriti ….

Danas se ti usuđuješ govoriti, ali imaš pravo, sve to što izbljuješ iz svojih usta, Hrvati plaćaju, i to tri prosječne Hrvatske  plaće i ne samo tebi nego i onome tko te štiti i održava na  HRT-u, kojeg smo mi Hrvati eto, još i vlasnici.   

Dobro bi bilo znati da su očevi drugari kojim slučajem pobijedili u Domovinskom ratu, bi li možda netko od Hrvata mogao dobiti taj posao koji ti imaš, kao jedan nisko kvalificirani intelektualni skrabant?

Ali eto, u trpljenju se krije spas, mi  tebe riješimo pritiskom na jednu tipku daljinskog upravljača, a ti moraš trpjeti strašne stvari, živiš u Hrvatskoj, radiš na Hrvatskoj televiziji, primaš hrvatske kune, kosu ti raspliće hrvatska bura, žena ti je  Hrvatica,  kćer mora učiti hrvatski jezik i ono što je najstrašnije svi Hrvati obožavaju biskupa Košića…  

E da je lako, bio bi Aco svako…..

Nakon Aleksandra, na red dolazi, Saša i to Broz, „Urbi et orbi“ javlja hrvatskom narodu kako bi njezin djed, da je živ, (a Bog zna možda i je) sam skinuo svoju ploču sa najljepšeg zagrebačkog trga.

Ma, bože mučenice i patnice. Mi smo Hrvati malo glupavi, pa ne razumijemo zašto je tvoj djed poubijao toliko naših djedova, nije valjda zato što je tvoj dragi tata, sin bravara svih naroda i narodnosti, oženio tvoju majku, kćer ustaškog časnika.  

E moj  Saša, koliko bi djedova bilo živo da se tvoj djed na vrijeme skinuo. Ali provjeri ti je li tvoj djed baš tvoj djed, jer znaš mučenice, ovaj put Sava teče nizvodno baš svojim tokom, ili je tamo na Dedinju, neka druga lešina…

Srećom sve to prođe, spusti se večer, i onda nastane nespokoj, svatko u svom mraku šuti, neki puše, neki piju, neki plaču, a muhe žderu i zuje oko još vrućih rana…na kraju dana „Lijepom našom“.

Za sve postoji rješenje, ako padne kiša i ispere veličinu onog ratnika i onog slavnog vremena, čuje se pjesma Croatio, Dalmacijo, Vukovare…

Sretan ti rođendan Hrvatska, jadnice, kuda ideš, ili te ipak možda netko vodi i to Vjerodostojno.

E moj narode, puče moj, što učini sebi

Članice Udruge „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“

U Zadru, 29. lipnja 2017.g.



Komentari
Share Button