Imotski pravopis: Euforija zbog rasta od 1,2 posto ili “Manitu je, sinko, more do kolina”

kolovoz 29, 2015 maxportal
Širi dalje

Kad sam, povodom najnovijeg izvješća o kvartalnom rastu BDP (od čak 1,2 %),  vidio nasmiješena lica Vladinog trojca – Milanovićevo, Vrdoljakovo i Grčićevo – i moje lice naglo osvjetli neumrli optimizam pa i meni dođe milo. Ustvari, dođe mi da se smijem!



nedjeljko-kaveljević-ždero1[1]

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Kao što se zna, a zna se, sve što je slatko traje kratko, pa se i to stanje s galerijom samodopadnih osmjeha kao i stanje zajedničke nam predivne i slatke usrećenosti životom pod našim premijerom odmah povlači i nakon njega nastupa grč.

Što je to sa mnom, možda se pitate? Dok vi zasigurno već osjećate sve blagodati kvartalnog golemog napretka i uživate, a s dojučerašnjom krizom već izvodite sprdnju neviđenu, sličnu simpatičnim razmišljanjima dokonih ljudi koji često pričaju priče o lanjskom snijegu, meni, možda malo opreznijem i možda malo manje sklonom senzacijama, na pamet padaju razne narodne mudrosti!

Ali ni narodnih mudrosti za ovakav golem uspjeh od 1,2 %, (istaknuto krupnim boldanim slovima i brojkama kakve takvim uspjesima i priliče) za pravu ilustraciju nema. Možda bi trenutno pomogla ona misao moje babe Gabelićuše: “Manitu je, sinko, more do kolina“.

Zato neću spominjati neke svjetske ekonomske mislitelje o državi i ekonomiji o blagostanju svakog pojedinca, ni Freiedicha Hayeka ni Richarda Epsteina kao ni Roberta Noziccka ili Rendya Barnetta. Od tih imena bi se narodu moglo zavrtiti u glavi. I pokvariti užitak koji im je toliki visoki rast priuštio. Kladim se u to. Zato ostanimo s našim narodom i trenutno nam nasmiješenim vođama.

Kako naš napaćeni narod dosad nije bio naviknut na ovakve goleme i senzacionalne uspjehe prirodno je zaključiti da (narod) zato i nije uspio smisliti nikakvu narodnu mudrost nego još koristi onu ‘o mani koja pada s neba’, pomalo zaboravljajući da je to bilo božje djelo, dok ovo čudo kakvo se napokon narodu dogodilo, nema, i nije bazirano na doživljenu narodnom iskustvu.

Što hoću reći? Ovaj narod u svojoj dvadesetogodišnjoj demokratskoj ekonomskoj zbilji, a možda ni u zaboravljenim prethodnim razdobljima, ili čak u cijeloj svojoj povijesti, nije polučio ovakav uspjeh niti doživio ovakav rast! Narod još nije svjestan da bi s ovakvim golemim rastom naprosto mogao nestati ili bi mogao prerasti samog sebe. I postao bi, napokon, toliko velik da bi bez straha mogao riskirati s još jednim mandatom ustupljenim ljudima s ‘osmijehom koji razoružava’ i koji vodi ravno u svijetlu, željenu, i dugo sanjanu ružičastu budućnost.

Ovdje ću ipak, za ilustraciju, malo parafrazirati ekonomskog mislitelja Miltona Friedmana: Kad bi naš narod, to jest svi mi koji biramo i smjenjujemo svoje nasmiješene vođe, ovu vladu zadužili i omogućili joj da još jedno četiri godine vodi brigu i o pustinji Sahari, rekli bi da toliko napreduju da im zapravo već fali pijeska.

U Sahari može nestati pijeska zbog silnih količina dragocjenih zrnaca bačenih u vjetar, koji (vjetar) vama slučajno puše direktno u oči. Stoga je uvijek dobro podsjećati se trajno na genijalnu misao velikog Mao Zedonga i ne pišati uz vjetar!

Niti gledati u vjetar iz kojeg vam stiže u oči bačena prašina!

mijukić111111111111111111113[1]

Foto:gov.hr

 



Komentari

Širi dalje