INTERVJU Nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK: Čudim se srpskome patrijarhu Irineju, no kardinal Stepinac bit će proglašen svecem

siječanj 16, 2016 maxportal
Share Button

Piše: Andrea Černivec
Foto: Marin Gospić

Nedavno je završila proslava blagdana Božića. Vi ste u zadarskoj katedrali, a ostali hrvatski biskupi u svojim središnjicama, održali mahom teološke propovijedi. Primijećeno je da je bilo manje aktualnih političkih poruka za razliku od prijašnjih godina. Je li to znak da se Katolička crkva u Hrvata ipak više odmiče od dnevne politike?

Ponekad nije lako razlučiti kod propovijedi što je to ‘politička’, a što ‘proročka’ poruka. Nekada se dogodi zamjena teza pa se u medijima ono što je proročko pripiše političkom komuniciranju. A ima slučajeva kad se propovjednik ‘zanese’, pa umjesto evanđeoske riječi održi neku vrstu ‘političkoga govora’, a to nije primjereno oltaru i službi koju obnaša. Sviđa mi se ona često citirana fraza ‘neću politiku u moju butigu’.

Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić i patrijarh srpski Irinej, vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve

Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić i patrijarh srpski Irinej, vrhovni poglavar Srpske pravoslavne crkve

Samo tako je propovjednik slobodan ‘biti svoj’ i tumačiti Riječ Božju i otajstva povijesti spasenja te ostati autentičan djelitelj svetih tajna i odgojitelj naroda Božjega. Za to ga je Crkva pripremala i ovlastila da ide i propovijeda, potiče i obraća, kara i opominje. I to ne čini zatvorenih očiju i srca, već potpuno uronjen u životnu zbilju i stvarnost.

Jasno, s odmakom od dnevnoga politikantstva, ali blizu dušama koje su mu povjerene. Jer ‘radost i nada, žalost i tjeskoba’ ljudi našega vremena i njegove su brige i radosti, kako veli saborska konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu.

Velik broj vjernika, a stječe se dojam svake godine sve više, posebice mladih, prisustvuje božićnim misama. Je li to znak da vjera u Hrvata nije poljuljana unatoč nasrtajima određenih krugova na Katoličku crkvu kroz različite oblike?

Netko je slikovito formulirao kako je za Crkvu ‘stalni progon bio pravi progon’. Nasrtaji ovoga ili onoga tipa, ove ili one ideologije, prate Crkvu od njezinih početaka. Mi smo se naivno nadali kako će nestankom službene komunističke doktrine nestati ‘nasrtaji i progoni vjernika’. Umjesto te ideologije, koja je više od pola stoljeća nastojala stjerati Crkvu u sakristiju te nastojala izbrisati sve što je na vjeru mirisalo, mi se u demokratskom društvu susrećemo s novim izazovima koji nisu ništa manje opasni i agresivni od spomenute ideologije.

Pa ako se osjeća veće prisustvo mladih na misama, onda je to znak da oni traže nešto više u crkvi te da ih ponuda suvremenih stremljenja ne zadovoljava. To je prigoda pomagati im da nađu prave istinske vrijednosti za koje se isplati boriti i živjeti za njih. A ono za što su ljudi spremni žrtvovati se i umirati, to ne odumire. To ih onda nosi cijeloga života. Crkva i religija imaju u tom vidu uvijek ‘jednu brzinu više’.

Odgodu kanonizacije ne gledam crno

Najvruće pitanje u Katoličkoj crkvi trenutačno je kanonizacija bl. kardinala Alojzija Stepinca. Je li itko mogao zamisliti do prije nekoliko godina da će jedna druga Crkva blokirati taj proces? Sudi li se na neki način Stepincu drugi put?

Kardinalu Stepincu ‘sudila’ je Kongregacija za proglašenje blaženih i svetih kad je pripremila sve papire potvrđene čudom ozdravljenja jedne Dubrovkinje pa ga je sveti Ivan Pavao II. proglasio blaženim u našemu nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici 1998. godine. Koliko je poznato, i završni proces kanonizacije, potvrđen također nadnaravnim čudom, došao je kraju pa se samo čeka trenutak da se dogodi kanonizacija.

Budući da je srpski Patrijarh Irinej dva puta pisao Papi navodeći neke poteškoće u svezi sa Stepinčevom kanonizacijom, Papa je predložio neka se oformi mješovito radno tijelo predstavnika dvaju naroda i crkava koje bi imalo zadaću skupa iščitati određene probleme i poteškoće. U tome kontekstu dogodila se ‘odgoda’, a ne nova osuda kardinala Stepinca.

Znači, nema sumnje da će nadbiskup Stepinac biti proglašen Svetim?

To zaista ne ovisi od nama. To Kongregacija vodi, Papa je uzeo sve u svoje ruke baš zbog navedenih razloga. Nema dvojbe da će kardinal biti proglašen svecem.

Je li u tom smislu i nedavni skup u Zagrebu donekle približio stvarnu ulogu kardinala Alojzija  Stepinca tijekom NDH?   

Usudio bih se reći da je to najprije nama koristilo jer i mi Stepinca dovoljno ne poznajemo. Moram reći da je to za mene bilo obogaćenje spoznajama koje su tamo predavači iznijeli. U tom kontekstu ne bih čak tako crno shvatio ni ovu odgodu jer nam to može u još ljepšem i boljem svjetlu predstaviti kardinala Stepinca. Mi nismo ni svjesni kakvoga velikana imamo. Ne samo u pogledu znanstvene pojave i potrebe štovanja.

Sveci nisu za to da mi samo gledamo u njih i da znamo nešto o njima. Trebamo ih shvatiti kao našu snagu, pomoć, kao naše zagovaratelje. Ovo govorim radi toga što mi kao narod, na žalost, nismo previše skloni svoje isticati i voljeti, poštivati i moliti. A imamo priličan broj svetaca, blaženika, premalo im se molimo i premalo znamo o njima. U tom kontekstu, simpozij o Stepincu bio je izvrsna znanstvena podloga, ali i poticaj da svoga čovjeka dovoljno upoznamo.

Patrijarh Irinej javno se hvali da je blokirao taj proces, čak je objavio svoja pisma koja je uputio Svetome ocu. Riječ je o crkvenom velikodostojniku kojega ste srdačno dočekali u zadarskoj katedrali, a sada u povodu proslave pravoslavnoga Božića on konfabulira o milijun ubijenih Srba u Hrvatskoj. Kako to komentirate, kao i njegove posljednje istupe? Jesu li one u duhu ekumenizma?

Čitao sam što su prenijeli mediji o tim izjavama. Bilo bi mi draže kad bih u njima našao ozračje duha ekumenizma, a ne ‘politikantstva’, o čemu ste me pitali. Kad već spominjete ljetošnji susret u našoj katedrali, drago mi je ponoviti što sam u više navrata govorio kako je to druženje u Zadru imalo naznake uvažavanja predstavnika dviju crkava koji su pred moćima nebeske zaštitnice svete Stošije zajedno zborili, molili i pjevali. I to je posao crkvenih ljudi.

Povijest valja prepustiti povjesničarima te potruditi se da, poučeni lošim iskustvima iz prošlosti, naša dva naroda i dvije države izgrađuju mehanizme sigurne i stabilne sadašnjosti koja će biti faktor sigurne budućnosti. Naše Crkve, vjera i tradicija imaju nešto što svijet nije kadar pružiti. U tom vidu je i naša odgovornost veća.

Nije li ponašanje patrijarha Irineja zadnjih dana daleko od toga što je najavljivao svojim dolaskom kada je zagovarao ekumenizam i isto tražio od Hrvata?

Moram reći da se čudim svemu tome. To je daleko od onoga što crkveni ljudi trebaju raditi – širiti ekumenizma, snošljivost i razumijevanje. Ako je istina ovo što mediji prenose, njegove izjave iznenađuju jer su politikantske. Prvenstveno mislim na ovo s blaženim Stepincem, s Katoličkom Crkvom… Moram priznati da me to nimalo ne raduje.

Je li u tom smislu Katolička crkva više pružila ruku pomirenja, za razliku od Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj?

Ne bih rekao više ili manje. Naš velik teolog Šagi Bunić objavio je knjigu pod nazivom ‘Ali drugog puta nema’. Za Katoličku Crkvu drugoga puta, osim ekumenizma i otvorenih ruku i srdaca, nema. S druge strane, mi ne možemo tražiti od druge strane da raširi ruke, ali naša je zadaća biti otvoren, razuman, biti ekumenski raspoložen jer je to smjer Drugoga vatikanskoga Sabora.

Politikantstvo umanjuje vjerske svečanosti

Kako onda komentirate domjenak Srpskoga nacionalnog vijeća u Zagrebu na pravoslavni Badnjak? Je li to vjerska ili politikantska manifestacija?

Domjenak jest proslava koju uglavnom priređuje ‘svjetovna’ institucija Srpskoga narodnoga vijeća koja zbog proslave Badnjaka i Božića ima u sebi elemente i vjerskoga i narodnoga. I prirodno je da se to dvoje spaja i umrežuje uz tako važne liturgijske blagdane koji se međusobno prožimaju. Vjera, koje je temelj božićnoga događa, nije nešto apstraktno, već konkretno.

Ona se uobličuje u načinu ponašanja, vjerovanja i kulturne određenosti čovjeka i naroda. I čini ljude prepoznatljivima pa ih po tome zovemo Nijemcima, Slovencima, Srbima ili Hrvatima. Ili pak zbog vjere koju ispovijedaju i liturgije koje prakticiraju govorimo kako pripadaju u skupinu katolika, pravoslavaca ili protestanata. Dobra su takva okupljanja., posebice kad su oslobođena politike i politikantskih obilježja kojih, na žalost, kod nas ne fali, što onda umanjuje svečarski ton blagdanske poruke koju Božić u sebi nosi.  

Plaši li se onda Hrvatska biskupska konferencija u posljednje vrijeme reagirati na takve, ali i druge društvene pojave u strahu od kritike ljevičarskih krugova?

Prije par mjeseci dok se po tiskovinama razvlačilo i dezinformiralo javnost o mojoj izjavi o pozivu na skupljanje potpisa oko pozdrava ‘Za dom spremni’ nazvala me jedna časna sestra da upita kako sam. Lakonski sam odgovorio ‘pa možeš pretpostaviti kako mi je kad me bezrazložno lupaju sa svih strana’. Nije se zbunila mojim odgovorom, već dodala nešto što mi se čini prikladnim odgovorom na Vaše pitanje: Bila bih zabrinuta, preuzvišeni, kad Vas ne bi lupali’.

Stao sam malo i zahvalio se njezinoj podršci i vrlo primjerenome odgovoru. Nije to nikakav mazohizam po kojem bi Crkva tražila da ju se ‘muči i progoni’, a ona bi u tomu uživala. To je živa, egzistencijalna i povijesna istina koja Crkvu prati kroz stoljeća. Od njezinoga učitelja i utemeljitelja, raspetoga Gospodina sve do naših dana. U tom vidu Crkva, kao ni Biskupska konferencija nema straha pred kritikama, dolazile one s lijeva, desna ili iz centra. Dobronamjerne kritike, kao i one koje to nisu, može se dobro kapitalizirati u vidu gore spomenutoga poziva na obraćenje i promjenu ponašanja.

Crkva reagira radi istine, a ne radi politike

Napada li se onda, po Vašemu mišljenju, Crkvu danas više nego što je to bilo u vrijeme komunizma?

Svatko tko crkveno razmišlja, tko je uronio u otajstvo Crkve, ne iznenađuje se pred tim napadima. Jedan teolog je rekao da je ‘trajni progon Crkve zapravo njezin pogon’. Ovdje bi dobro stajala i izjava sv. Augustina ‘Sretnoga li Adamova grijeha? On ne gleda na njega crno, u smislu  – Adame ti si pogriješio i mi patimo. On na to gleda kao na ‘sretnoga Adamova grijeha koji je zaslužio takvoga spasitelja’. Gleda kroz Isusa Krista koji je došao, utjelovio se, čovjekom postao, spasio nas i otkupio. Njega ne zanima Adamov grijeh, nego milost koju smo zaslužili.

U tom kontekstu, i ti progoni, nevolje i udari s lijeva i desna, ne mogu Crkvi ništa. Ništa manji nije bio ni progon desničara za vrijeme nacizma, to je bio možda i gori, ali je tijekom komunizma taj progon duže trajao pa je samim time bio strašniji. Ali Crkvu udaraju i s lijeva, i s desna, kao i iz centra…. Ne zna se više otkuda… ali toga se Crkve ne plaši. Nije ona sama. Bog je s njom.

Znači li to da ste jači što Vas više napadaju?

Crkva je svjesna da ne može izbjeći udare, kao što je svjesna da nije sama. Udari su njezin kruh, njezin pogon.

Treba li onda u društvu Crkva biti još veći korektiv za određene stvari?

Ona jest korektiv samim time što propovijeda, navješćuje i govori o moralnim vrednotama, o tome kakav čovjek treba biti i kakav ne smije biti. Crkva se ne dijeli na lijeve i desne kad treba upozoriti na nešto, pred njom je tada čovjek koji ima zadaću biti dobar, i ako nije dobra – Crkva kaže nisi dobar. Njezina je zadaća propovijedati, bilo to nekome zgodno ili ne, Crkva ne može izdati principe morala i istine.

Treba li Crkva i u političkim pitanjima reagirati ili se držati po strani?

Ona reagira kad treba, ne radi politike, nego radi istine o čovjeku, radi opasnosti da se proda ‘rog za svijeću’. Ona tu reagira. Njezina je trajna zadaća biti budna i ponuditi ljudima pravu istinu o čovjeku.

Hrvatska uvijek treba desno-lijeve i lijevo-desne biskupe  

Je li točno da Vatikan želi smijeniti tzv. desne biskupe, kao što se špekulira po hrvatskim medijima?

Čitam i ja već više mjeseci takve medijske špekulacije i nerijetko se pitam gdje autori tih uradaka nalaze inspiraciju za ta nagađanja?! Što to uopće znači za biskupa ‘biti lijevo ili desno u Crkvi’? Ako je čuvati tradiciju, moral i vjerske istine odlika koja resi svakoga biskupa, svećenika, kateheta i odgojitelja u vjeri, onda su svi oni pozvani udružiti se u ‘krajnju desnicu u Crkvi’ jer su po svom zvanju i poslanju dužni čuvati i predati neokrnjenim ono što su primili. Crkva je institucija koja se trajno obnavlja, reformira, obraća i mijenja.

Pa i Isus je svoje javno djelovanje započeo pozivom ljudima neka se ‘obrate i vjeruju evanđelju’. Obraćenje nije statično već dinamično. To je poziv na promjenu gledanja i ponašanja. No, ne mijenjaju se istine, niti moralne zasade, već način njihove primjene. Ako bismo na Crkvu gledali kroz tu prizmu promjene, reforme i obraćenja, onda bi se moglo reći kako je ona trajno ‘lijeva organizacija’. U tom vidu trebalo bi zaključiti kako Hrvatska sada i uvijek treba ‘desno-lijeve’ i lijevo-desne’ biskupe, svećenike i odgojitelje.

Kakav je Vaš komentar na pojedine izjave biskupa Košića u kojima je on prozvao pojedine političke čelnike tijekom sastavljanje nove Vlade, a zbog čega su ga pojedini mediji napali?

To je njegov osobni stav. Vjerujem da ljudi imaju razloga pljeskati, ali i negodovati, ovisi kako to tko shvaća. Ne bih zauzimao neki stav, ali nisam takav tip da bih to učinio.

Nisam tražio referendum za pozdrav „Za dom, spremni!“

Jeste li i dalje pri stajalištu da bi objektivni znanstvenici trebali reći pravorijek o pozdravu Za dom, spremni, a onda i održati referendum?

Podsjećam kako je krajem kolovoza po internetu kolala peticija o pozdravu ‘Za dom spremni’ koju su potpisivali znanstvenici, povjesničari, neki akademici i biskupi, političari i kulturni djelatnici. Budući da se slažem s onim što sam tada izjavio, čini mi se dobrim ponoviti neke od tih rečenica. Smatram kako bi bilo prikladno i svrsishodno u određenom predmetu, koji u danom trenutku zaokuplja javnost, prirediti prigodan skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge. A nakon toga, temeljem zaključka s toga skupa eventualno poduzeti očitovanje putem potpisa ili referenduma. U protivnom, postoji opasnost da se neku zanimljivu inicijativu ‘privatizira, a ona može imati obilježja šireg, općeg interesa, pa je šteta ako nema znanstvenu i stručnu podlogu. Pogotovo ako nosi ‘političku’ ili neku drugu etiketu, što je onda izlaže još većoj pogibelji i mogućnosti manipuliranja, navijanja i stvaranja bespotrebnih napetosti i društvenoga raslojavanja, umjesto konstruktivnih rasprava, razgovora, dogovora i zaključka.

Kad se to pročita, jasno je da nisam tražio da se o toj temi provodi referendum. I ne znam s kojim pravom i slobodom neki novinari ‘učiniše vijest’ u stotine svojih uradaka da ‘nadbiskup Puljić svojom izjavom traži referendum za ustaški poklič ‘Za dom spremni”. A tomu su ih potkrepljivali u komentarima pojedini političari, sociolozi i povjesničari. Temeljno je pitanje čemu sve to vraćanje u prošlost i povezivanje suvremene Hrvatske, koja je stvorena na žrtvi naših branitelja, s nečim što se događalo u Drugomu svjetskom ratu.

Manipulatori javnoga mnijenja često traže argumente kojima žele opteretiti narod i sadašnju državu ustaškim konotacijama. A to ide na vodu i onima izvan zemlje koji Hrvatsku nisu htjeli, kao i onima u zemlji koji nisu bili previše radosni kad je ona stvorena. I nađoše se u istom orkestru koji ‘svojom svirkom’ podsjeća na onaj predratni strah nekih međunarodnih institucija kako je ‘opasno Hrvatima dati državu i slobodu’. Predsjednica je u tom kontekstu dobro odgovorila kad je to nazvala ‘provokacijom’. Zbog toga, čini mi se mudrim i vrlo aktualnim poziv našega generala Gotovine: ‘Okrenimo se budućnosti’.

Reći „oprosti“ vrhunac je Godine milosrđa

Papa Franjo proglasio je izvanrednu Svetu godinu Božjega milosrđa u kojoj će se opraštati veliki grijesi, čak i oni za koje crkva do sada nije davala odrješenja. Što Hrvatsku čeka u toj 2016. godini milosrđa?

Glavni povod otvaranja Godine milosrđa je 50. obljetnica Drugoga vatikanskoga sabora koji je bio sav u znaku milosrđa. To treba znati. Ivan 23. Sveti, koji je otvorio Vatikanski koncil, u prvom govoru je rekao: Želim da se Crkva u svijetu pokaže kao majka dobrohotna, dobra i plemenita…

On je odustao od nečega što su Koncili do tada imali. Svi dosadašnji Koncili su imali završetak u kojem bi raspravljali o nekim istinama i onda bi rekli da istina o Crkvi glasi tako i tako. Ako netko od njezinih članova i poklonika kaže da to ne prihvaća, neka bude isključen. To je bila prijetnja, kao što majka prijeti djetetu. Ivan 23. je rekao da Crkva više ne će tu metodologiju upotrebljavati, želio je da se Crkva pokaže milosrdnom i dobrom majkom. A Pavao VI., koji je zaključio Koncil prije 50 godina, rekao je da je taj Koncil održan pod ikonom parabole o Milosrdnom Samarijancu.

To želi i papa Franjo, želi da ova godina zaista bude puna takvih gesta – opraštanja i milosrđa… Ne samo dugova, nego i ljudskih odnosa, što sam rekao i u svojoj božićnoj čestitci.

Trebamo biti spremni jedni drugima reći oprosti – to je vrhunac, ali i poruka ove Godine milosrđa.

 




Komentari
Share Button