Josip Šimunić: Poštujem Zvonu Bobana, ali ga molim da ne vrijeđa mene i australske Hrvate. I da, neka me ne uči povijest!

listopad 17, 2015 maxportal
Share Button

JOSIP Joe Šimunić vrhunski je hrvatski nogometni reprezentativac koji je nedavno završio igračku karijeru, ali kako ga je novi izbornik hrvatske nogometne vrste Ante Čačić pozvao za pomoćnika, očito je da će njegova nogometna karijera još trajati.



Osim po sjajnim igrama u Dinamu i reprezentaciji, Šimunić je u posljednje dvije godine u središtu domaće, a dijelom i inozemne športske javnosti, zato što je proslavljao hrvatsku pobjedu nad Islandom prije dvije godine na Maksimiru zajedno s publikom pozdravom „Za dom spremni“ što su režimski mediji i vlast proglasili rehabilitacijom ustaške ideologije, a oni najrevniji među tim čuvarima prijavili su Šimunića i Fifi koja ga je drakonski kaznila s 10 utakmica neigranja za reprezentaciju.

Bio je to kraj njegove reprezentativne karijere, a ubrzo nakon toga završio je i klupsku u Dinamu.

Ovaj sin australskih Hrvata živi sa suprugom i kćeri u Zagrebu. Redatelj Jakov Sedlar upravo je dovršio dokumentarni film o Josipu Šimuniću pod nazivom „Moja voljena Hrvatska“ koji, premda se još nije ni pojavio u slobodnoj prodaji, budi veliko zanimanje javnosti .josip šimunić, portret

Dana 6. listopada u zagrebačkome hotelu Esplanade sjedili smo Josip Šimunić, Jakov Sedlar i ja, kada je i nastao ovaj ekskluzivni intervju Josipa Šimunića u kojemu progovaramo o mnogim temama koje se tiču Šimunića i njegova posla i života.        

Nakon profesionalne nogometaške karijere ostali ste u svojevrsnome raskoraku između triju destinacija – Hrvatske, Australije i Kanade. U Australiji su roditelji, supruga je iz Kanade, a ovdje u Hrvatskoj zasnovali ste obitelj. Gdje se, zapravo, najbolje osjećate?

E, to je jako dobro pitanje. Najbolje se osjećam doma. A kad me pitate gdje mi je dom, odgovaram da mi je dom tamo gdje mi je obitelj. Tamo gdje sam sa suprugom i kćeri, to je moja kuća. Gdje god da smo, u Australiji, Kanadi ili u Hrvatskoj, bitno je da smo zajedno i to je moj dom.

Pretpostavljam da su Vas roditelji jako željni u Australiji. Jasno mi je i da odlazite kad možete, ali željni su vas i u Kanadi, Hrvatskoj… Željni ste i Vi njih. Kako uspijete organizirati život da se svi redovito vidite?

Sve ću učiniti da supruga, kći i ja svako malo idemo za Australiju, Kanadu, ali i da budemo u Hrvatskoj. Kad sam prije gotovo 20 godina otišao iz Canberre u Njemačku, nisam ni shvatio ni znao koliko je to teško bilo mojim roditeljima i cijeloj obitelji. Tek s vremenom shvatio sam da je to roditeljima jako teško palo. Ja volim i obožavam svoju obitelj i u Australiji, i u Hrvatskoj, i u Kanadi, i u Bosni i Hercegovini. Eto, tako je to.

Nakon što ste završili igračku karijeru prije dvije godine, koliko se sjećam bili ste u velikim nedoumicama oko toga gdje ćete nastaviti život s obitelji, u Australiji, Kanadi ili ovdje u Hrvatskoj, Postoje li još dvojbe, posebno sada nakon što ste angažirani i u Hrvatskome nogometnom savezu?

Mnogo sam o tomu razmišljao. Prije dvije godine završio sam reprezentativnu karijeru, a prije 10 mjeseci završio sam s igranjem u Dinamu. Ovdje ću biti, u Hrvatskoj, putovat ću koliko god mogu i kad god bude bilo moguće. Ja nemam fiksno jedno mjesto.

Naposljetku, koja je vaša domovina?

Rekao sam vam, moja domovina je tamo gdje je moja obitelj. Volim Hrvatsku, volim Australiju, a od prije par godina i Kanadu.

Kako se osjećate u Hrvatskoj?

Izvrsno. Do prije dvije godine nisam znao u kakvoj državi živimo… Meni je Hrvatska jako mnogo dala kad je riječ o identitetu i spoznaji tko sam i što sam. Neobično mi je drago što sam imao prigodu ovdje živjeti i što ću i dalje živjeti.  Ali do prije dvije godine ja nisam imao pojma je li tko u političkome smislu orijentiran lijevo ili desno.  Meni je žalosno da toliko ima mržnje i da ne postoji poštovanja ako je netko ovako ili onako orijentiran. Ja smatram da svi svakoga trebaju poštivati.

Godine 1991. dobili smo konačno i slobodu. Sloboda je velika riječ, ali mislim da se ovdje ne poštuje drukčije mišljenje i to mi se nimalo ne sviđa. Ali to sam naučio prije dvije godine. Na neki način mi je žao što sam to doživio jer su za mene svi ljudi ovdje Hrvati bez obzira ne njihovu orijentaciju u politici. Ako se netko osjeća Hrvatom, treba onda biti i ponosan Hrvat.  Ako netko ima drukčije razmišljanje o politici, sportu ili nekim drugim stvarima, onda se to treba uvažavati. Na žalost, kod nas to se ne poštuje.

Prije dvije godine Vaš pozdrav s navijačima „Za dom spremni“ neki su pretvorili u veliki skandal o kojemu se danima i mjesecima raspredalo. Postoje li ljudi koji su nakon toga s Vama prekinuli svaku komunikaciju?

Ima nekoliko ljudi. Ne mnogo, samo nekolicina. No shvatio sam da ti ljudi zapravo meni nikad nisu ni bili prijatelji.

Jesu li to osobe iz svijeta nogometa ili…?

Ima ih nekoliko i iz svijeta nogometa, nekoliko iz privatnoga života. Onaj tko mene zna, točno zna i što sam podrazumijevao kad sam s publikom pozdravljao „Za dom spremni“. Žao mi je bilo na neki način, ali na drugi način bilo mi je i drago što su mi okrenuli leđa, jer sam shvatio da mi nikad nisu ni bili prijatelji, pa je opet sve na dobro ispalo.

Je li, s druge strane, bilo onih koji su Vas posebno srdačno pozdravljali, čestitali…?

Da, ali ja sam to interpretirao tako da su ljudi ponosni ne samo na mene, nego na, činjenicu da svi mi, oni i ja, volimo svoje i da smo ponosni na svoje vrijednosti. Dakle ljudi su prepoznali da su moje vrijednosti slične njihovima i zato su mi čestitali. Međutim, kako je to bilo interpretirano službenoj javnosti u Hrvatskoj, to je posebna priča, na način da sam i dandanas zbog toga diskriminiran. To je žalosno.

Kako ste diskriminirani, medijski ili nekako drukčije?

Gotovo u svim segmentima. Nije mi normalno kad me zove, primjerice, pet novinara iz pet različitih redakcija, ispričavaju mi se i kažu: mi bismo nešto napisali, ali ne daju nam naši urednici. Nevjerojatno, ja to ne mogu shvatiti. Ali ja sam se tek upoznao s time kako neke stvari u našoj državi funkcioniraju. Tako je kako jest.

Tko Vas je u političkome smislu oblikovao, tko je najzaslužniji što ste takvi kakvi ste?

Što to znači u političkome smislu? Prije sam Vam govorio o desnoj i lijevoj političkoj orijentaciji, ali ja sam za sve hrvatske vrijednosti. Do prije deset mjeseci, u životu nikad nisam išao na glasovanje. Politika mene uopće ne zanima. Međutim ako sam ja uvučen u jednu priču u kojoj neki političari zbog nekih razloga pokušavaju nešto dokazati ili skriti, a neke udruge možda ne bi dobile toliko novca za sljedeću godinu pa moraju nešto izmisliti, onda je to jako gadljivo i prljavo. Ja sam uvijek bio za sve katoličke i hrvatske vrijednosti. Takav sam kakav sam.croatia , joe Šimunić

Ako zbog takvih vrijednosti i zbog toga što sam kršćanski, katolički orijentiran, ako sam zbog toga što volim svoje, zbog poštenja… ako sam, dakle, zbog toga diskriminiran, to je vrlo žalosno.  Na početku mi je bilo jako teško, ali siguran sam da ja imam čistu dušu, nisam nikomu ništa loše napravio. Ako sam išta napravio drugima, onda sam napravio dobro. Tako sam odgojen, tako ću i umrijeti.    

Upravo smo mogli pročitati izjave Zvonimira Bobana u kojima Vas proziva i kritizira zbog pozdrava „Za dom spremni“ i gdje Vas on uči kako je pod tim pozdravom ubijan nedužan svijet… Kako ste to doživjeli?

Bobana jako dobro poznajem. Pročitao sam intervju. Sve mi je bilo jasno kad sam vidio tko je autor intervjua, komu je Boban, dakle, dao intervju, no ne bih previše o toj osobi. Ako je točno to što je Boban rekao, ja to poštujem jer ako je ovo slobodna država, onda njegovo mišljenje treba poštovati.  To je, dakle, njegova stvar, ne trebamo svi isto misliti. Jedina stvar koja me vrijeđa je kad spominje australske Hrvate. Nikako nije u redu što kaže da treba promijeniti razmišljanja australskih Hrvata.

Ne znam što je Boban točno mislio kad je to izjavio, ali to me zaista uvrijedilo. Ali to je njegovo mišljenje. Slušajte, u životu ponekad nije dobro biti stalno prepametan. Nadam se da se i mene poštuje i ono što sam ja napravio u životu, kao što se treba poštivati i Bobana. Fascinira me što svatko ima pozitivno i negativno mišljenje, ali čini se da je jedino msgr. Puljić rekao razumno: sjedimo, raspravimo o tomu, neka sjednu intelektualci, ako nekome taj pozdrav smeta, neka sjednu, razgovaraju argumentima i dođu do spoznaje oko pozdrava „Za dom spremni“.

Ako ne znaju, a vidim da neki za sebe misle da su veliki i vrhunski intelektualci, ako, dakle, oni ne znaju,  onda trebaju znati da u Hrvatskoj još nitko nikada nije osuđen za pozdrav „Za dom spremni“. U svim slučajevima, kada je i došlo pred sud, sudovi su zaključili da je to stari hrvatski pozdrav. To je činjenica. Ne znam kako ti ljudi koji pričaju protiv pozdrava onda razmišljanju. Imaju drukčije mišljenje, na što imaju pravo, ali oni ne poštuju hrvatsko pravosuđe. Nešto tu nije u redu.

Mišljenja Zvonimira Bobana da će on glasovati za Zorana Milanovića na sljedećim izborima izrečeno je u tome intervjuu s ciljem da ga drugi slijede. Hoćete li ga Vi slijediti?

To nije u redu. Mislim da svatko za sebe to treba zadržati. Nemam ništa protiv toga što će on glasovati tako kao što je rekao. To je njegova stvar. Ja znam komu ću dati glas, ali ću to zadržati za sebe. Koga briga komu će Boban dati glas. Ne znam je li sve čisto u toj priči s Bobanom, ali treba se poštivati. Ja poštujem Zvonu Bobana, ali ga molim da ne vrijeđa nas australske Hrvate i da me ne uči povijesti. Mene su povijesti naučili moji roditelji i moj narod i siguran sam da su moja stajališta zasnovana na istini, a ne na laži.

Odlučili ste nakon burne dvije godine napraviti dokumentarni film s redateljem Jakovom Sedlarom pod naslovom „Moja voljena Hrvatska“ koji je upravo dovršen. Što je cilj?

Gospodina Sedlara mnogi su njegovi prijatelji i poznanici u Hrvatskoj i svijetu pitali što se to događa u slučaju Josipa Šimunića. On im je objašnjavao. Nakon toga Jakov mi je predložio da napravimo priču u kojoj ćemo moji prijatelji, roditelji, suigrači, treneri i ja reći sve što mislimo. Meni se odmah svidjela ta ideja. Zadnjih nekoliko mjeseci zbog toga samo radili intenzivno na filmu.

Meni je bitno, a to smo i napravili, da je film zasnovan na činjenicama, dakle samo na istini, pa neka ljudi i šira javnost pogledaju. Želimo pokazati način na koji sam odgojen, gdje sam rođen, tko su i odakle su moji, želim da se ljudi malo više upoznaju sa mnom jer mnogi ne znaju mnogo. To je cilj. Pogledao sam film, više sam nego zadovoljan, pokazuje sve ono što je istinito. Film je izvrstan.

Jesu li ga vidjeli roditelji i što kažu?

Vidjeli su ga prije par tjedana, a što misle, morate njih pitati.

Koje su Vaše ambicije nakon svršetka igračke karijere?

Biti dobar otac, dobar muž, imati što više djece, kako dragi Bog dade, biti dobar i pošten čovjek. Nisam svetac, ali mislim da sam bar do sada imao najbolje namjere i imat ću ih i dalje. Bitno mi je u životu biti dobar čovjek, pomoći tamo gdje trebam i mogu, tako sam odgojen i to je moj cilj.

Kako ste doživjeli poziv u nogometnu reprezentaciju da budete pomoćnik novome izborniku Anti Čačiću?

Malo me je iznenadio jer sam imao neke planove o putovanjima sljedećih par mjeseci. Pozitivno me iznenadilo. Ja nemam nikakvih iskustava kao trener. Upisao sam trenersku školu. Jako mi je drago što mi je gospodin Ante Čačić dao prigodu da budem njegov pomoćnik. Jako mi je drago što mogu biti s momcima u reprezentaciji, jako mi je drago što sada mogu na drugi način ponovno predstavljati Hrvatsku. Sve je to lijepo, još kad bismo imali rezultate kakve priželjkujemo. Uvjeren sam da ćemo ih imati jer ova je momčad za mene jedna od najboljih što je Hrvatska ikad imala, ali prvo moramo neke rezultate napraviti pa onda o tomu možemo razgovarati.

Je li Vas šokirala i kako danas možete objasniti Fifinu drakonsku kaznu prema vama zbog pozdrava Za dom spremni u Zagrebu?

Ja to ne mogu objasniti jer to nema veze s činjenicama.

Je li Vam itko važan neslužbeno rekao da je ta kazna nepravedna?

O, jako mnogo ljudi mi je to reklo, ali nisu mi ni trebali reći jer sam i sam znao. Mi pričamo o slobodi, živimo u slobodnoj državi. Najvažnije mi je kada se svako jutro pogledam u zrcalo i mogu zaključiti da mi je čista duša. Sama kazna nešto je jadno i žalosno. Odradio sam ju, ali još sam na sudu. Ja ću dokazati da je kazna nepravedna.

Na kojemu ste sada sudu?

Na međunarodnome sudu za ljudska prava. Nadam se da Fifa tamo nema utjecaja. Koliko vidim, ima utjecaja svugdje, ali vjerujem u pravosuđe i dokazat ću s vjerom u Boga da sam u pravu.

Ipak, jeste li u Hrvatskoj očekivali malo svečaniji oproštaj od igračke karijere. Ono na Maksimiru bilo je otužno?

Bilo je kako je bilo, ozračje je takvo kakvo jest, zapravo nije dobro. Politika je tu mnogo utjecala, mnogo je pokvarila to ozračje. Živimo u slobodnoj državi, uvijek ponavljam tu riječ i možda je to već pomalo dosadno, ali ljudi su u njoj sve više izmanipulirani i iskorišteni po metodi zavadi pa vladaj. To svaki dan vidim. Možda je i novinar koji je radio intervju sa Zvonom Bobanom htio nas dvojicu posvađati, ne znam…      

Dobro, sutra ćete se negdje susresti sa Zvonom Bobanom, hoće li taj susret biti neopterećen nakon svega?

Pa iskreno, jedva i čekam. Imam veliko poštovanje prema Bobanu, mnogo je napravio za Hrvatsku i hrvatski nogomet.

Koji bi bili njegovi motivi da Vas proziva?

Ne znam, pitajte ga. Možda ćemo jednom i doznati.

U Hrvatskoj ste zbog spomenutoga pozdrava nepravomoćno kažnjeni s 25.000 kn. U kojoj je fazi taj postupak?

Još sam na sudu. Nadam se do kraja godine da će biti gotovo. Previše ne mogu o tomu.

Je li u kampanji protiv osim Željka Jovanovića, bivšega ministra i Zorana Stevanovića, još tko sudjelovao?

Bilo je tu i nekih političara. Bivši predsjednik države imao je svoj gnusni komentar. Zanimljivo je da ja nikome od njih niti bilo komu drugome ništa nažao nisam napravio. Smatram da nije u redu što su napravili. To što su radili, to je diskriminacija. No ja mogu pričati što god hoću, ali dok ne dokažem na sudu, bolje je da šutim. No jedno je sigurno: nikad se nisam ispričao zbog pozdrava niti ću se ispričati jer nemam za što.

Dakle i dalje smatrate da se nemate što zbog pozdrava Za dom spremni ispričavati?

Naravno, za mene je to bio i ostao starohrvatski pozdrav i pozdrav pod kojim je Hrvatska 90-ih oslobađana.

Jeste li član neke političke stranke?

Ne. Ja sam samo za svehrvatske vrijednosti.

Kako ste se osjećali ove godine za Dan domovinske zahvalnosti?

Bio sam u Kninu na koncertu Marka Perkovića Thompsona, prelijep dan, mnogo svijeta, veselje… Divno.

Koje je Vaše stajalište o braći Mamić?

Treba se prvo pokazati ako su nešto nezakonito napravili. Postoji li sumnja da su nešto napravili, ne može se odmah pisati da su kriminalci i da su krivi. Ako se dokaže, moraju se poštovati zakoni. Na žalost, u hrvatskim medijima vlada načelo po kojemu si kriv dok ne dokažeš da si nevin. Dakle u slučaju braće Mamić na neki je način slično kao i u mojemu: krivi su dok ne dokažu da su nevini.  Mislim da se tu radi i o kršenju ljudskih prava.

Dolaze li Vam roditelji iz Australije u Hrvatsku? Jesu li situirani?

Kako ne, i sada su ovdje, dolaze u Bosnu i Hercegovinu i u Hrvatsku. Moji roditelji su situirani i cijeli život su radili jako teško kako bi meni, bratu i sestri osigurali neke mogućnosti da radimo ono što volimo. Imaju građevinsku tvrtku, ide im jako dobro, ali mnogo se radi.

Koja Vas osoba u Hrvatskoj impresionira?

Ima ih nekoliko, tu je Marko Perković Thompson sa svojim pjesmama, to je njegov način rada za Hrvatsku, ima još jako mnogo tih ljudi, i u sportu io izvan njega, svi oni koji čine dobro za Hrvatsku i hrvatske vrijednosti. Ima i takvih koji rade protiv hrvatskih vrijednosti.

Tko je za vas najveći Hrvat u povijesti?

Stjepan Radić, Franjo Tuđman, kardinal Stepinac, Ante Starčević, ban Josip Jelačić, kralj Tomislav, možemo ih nabrajati zaista mnogo.

RAZGOVARAO: Ivica MARIJAČIĆ/Foto:Facebook



Komentirajte kao i prije. Jednostavno se prijavite putem Facebook-a, Gmail-a ili Twittera.


Share Button