U Zagreb stiže Maja, djevojka koja rastura u robotici. Kad kaže da radi za BMW svi pomisle da je hostesa

ožujak 19, 2019 maxportal
Share Button

Maja Hadžiselimović, inženjerka robotike i programerka, porijeklom iz Zenice, danas živi Münchenu,  jedna je od rijetkih žena svijetu čija je specijalnost robotika. Kad kaže da radi projekt za BMW, mnogi pomisle da je hostesa na promociji automobila.



Maja je studirala je na nekoliko sveučilišta, a do Augsburga je stigla preko Sarajeva, gdje je završila Elektrotehnički fakultet, zatim Maribora – gdje je pohađala Fakultet elektrotehnike, računarstva i informatike, odakle odlazi u Novi Sad na Fakultet tehničkih nauka gdje stječe zvanje Master inženjera mehatronike.  Zahvaljujući stručnoj praksi dospjela je i u jedan od najstarijih gradova na jugu Njemačke – Augsburg.

U Augsburgu je radila praktični dio svog master rada koji je kao projekat ušao među šest finalnih za Inovaciju godine u 2016. godini.

“Kao dijete voljela sam s tatom gledati futurističke filmove, roboti su mi uvijek bili cool. Mnogi članovi moje obitelji  se bave nekom vrstom inženjerstva. Činjenica da je to prilično nezastupljeno i nepopularno u našoj zemlji je bila motivacija više da ne odustajem od te želje. Njemačka je, zaista, zemlja koja pruža najbolje iz oblasti robotike i automobilske industrije.”

Maja radi na razvoju prvog europskog industrijskog egzoskeleta i implementaciji robota u autoindustriji. I što je najljepše, svoje slobodno vrijeme maksimalno ulaže u dijeljenje znanja učenicima i studentima .

I posebno podržava uključivanje djevojčica i djevojaka u STEM područje jer želi mijenjati činjenicu da je često jedina žena u timu od 40 inženjera.

 

Maja uskoro stiže u Zagreb, gdje je jedna od predavačica na konferenciji Lean In “Power to transform”, koja se održava 22. ožujka, a na kojoj će svoje najvažnije životne transformativne trenutke s posjetiteljima podijeliti jedne od najuspješnijih žena hrvatskog i svjetskog biznisa, poduzetništva, medija i techa.

Nedavno ste boravili u Kini, kojim povodom?

Razlog odlaska u Shenyang je razvoj robotske aplikacije za BMW. Shenyang je poznat kao sjedište automobilske industrije u toj zemlji i, vidjeti radnu kulturu Kine i raditi projekat za jednu ovako prestižnu kompaniju, za mene je neprocjenjivo iskustvo. Vratila sam se s pozitivnim utiscima, iako sam na terenu ponovo bila jedina žena. Nakon toga je bio projektu vezan za  BMW u Americi.

Raditi za BMW i slične kompanije nije mala stvar. Kako Vam je to pošlo za rukom?

Obrazovanje je moja najveća investicija, ali najvećim odricanjem smatram odvojenost od obitelji. Obitelj i prijatelji su me uvijek podržavali u mojim željama i kada uhvatim par minuta na terenu u BMW-u, Audiju ili drugim firmama volim se sjetiti srednjoškolskih dana. Uporedim sebe tada i sada, pa samu sebe pohvalim i slatko se nasmijem.

Jeste li kao žena nailazili na svojevrstan otpor kolega, ili da se našalimo, vjeruju li ljudi robotu kojeg programira žena?

Kolege se uglavnom pozitivno iznenade kada im se na uvodnom sastanku za projekta kao programer robota pojavi žena. Mnoge kolege me onda drugim kolegama, onako s ponosom, predstave kao ‘lady robot’.

Predrasude postoje, dosta puta mi se na predstavljanju neke aplikacije obrate pitanjem: ‘Vi ste vjerovatno iz marketinga?’, ili nakon što im objasnim kako radi aplikacija pitaju: ‘Mogu li razgovarati sa nekim ko je programirao ovog robota?’. Kasnije se obično postide svojih predrasuda. Nedavno mi se desilo da, kada sam rekla da radim projekt za BMW, mislili su da radim kao hostesa na predstavljanju automobila.

Obrazovanje i to ono koje nikada ne prestaje, za Vas je na prvom mjestu i dotičemo se te teme upravo u vrijeme kada mnogi mladi stoje na raskršću izmedju srednje škole i fakulteta. Koja je Vaša  poruka mladima?

Da vjeruju u sebe i da ne dozvole da ih bilo kakve priče i ‘savjeti’ odvrate od nauma da upišu željeni fakultet. Smeta mi kada vidim pasivnost kod naših studenata i odsustvo želje da se nauči bilo što drugo, osim onog što se od njih traži na fakultetu. Znanjem moramo biti konkuretni na tržištu, ono je investicija koja ne može propasti. Postoji toliko stipendija, praksi, prilika za volontiranje da je šteta ne iskoristiti sve to. Pasivnost je najgore što se može desiti mladima.”

Koji su bili vaši najveći strahovi u karijeri i jeste li imali sumnje u vlastite sposobnosti i mogućnosti? I kako ste to premostili?

Svaki dan učim se nositi s nekim manjim i/ili većim strahovima. Prije četiri godine, kada sam prvi put došla u Augsburg, nisam poznavala nikoga, nisam znala jezik, ali sam znala da želim učiti što više i ta želja bila je veća od straha.

Također, sa svakim novim zadatkom postavljenim pred mene javljala se mala sumnja hoću li to uspjeti ili ne. Vjerujem da svi imaju strah i sumnju kada trebaju prvi put odraditi neki zadatak i riješiti problem s kojim se prvi put susreću, prisustvovati na EU sastanku, prvi put odraditi predaju projekta sami i slično. S vremenom sam zavoljela taj osjećaj kada čitavim tijelom želim izgovoriti ‘ne, ne mogu, ne znam, neću…’, a ipak odlučim upustiti se u novu avanturu i proširiti znanje i zonu komfora.

Zaista, ako se okružimo situacijama u kojima se odlično snalazimo, ništa novo nećemo naučiti…

Osim industrijskih projekata Maja Hadžiselimović radi i na EU projektima u kojima je posvećena edukaciji mladih u BiH. Njima nastoji prenijeti svoje znanje i iskustvo koje je stekla. 

Svakih nekoliko mjeseci dovede nekog studenta iz naše regije kako bi imali priliku susresti se s posljednjom tehnologijom i naučiti više, a posljednju godinu ugostila je i dva studenta sa zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje.

U sklopu svog redovnog posla radim na mentoriranju studenata koji su u procesu izrade BSc ili MSc rada. Kada sam primijetila da je dobar trenutak, predložila sam da se kao firma uključimo u program stipendija njemačke privrede koji omogućava studentima s da praksu rade u njemačkim firmama i steknu iskustvo.

U posljednje vrijeme upoznata sam s mnogim inicijativama koje se trude uključiti što više djevojaka u STEM područje i veoma mi je drago zbog toga. Potreba tržišta za IT stručnjacima prethodnih godina pokrenula je lavinu različitih inicijativa koje nastoje uključiti što više djece i mladih u STEM oblasti.

Također, i sama sam uključena u radionice i predavanja na kojima volim istaknuti da je trenutačna situacija takva da sam, u 99 % slučajeva, jedina djevojka u timu. To se treba promijeniti i nadam se da hoće. Na svakom predavanju najviše ispričam o nekim svojim razmišljanjima, strahovima i na kraju uspjesima jer je to zapravo realnost – bez truda i nema uspjeha.

Mnogi studenti i studentice jave se mailom poslije predavanja i napišu kako im je trebala mala motivacija i primjer da se sve može postići kada to zaista želimo. Naglasim da im stojim na raspolaganju ako im treba pregledati životopis, aplikaciju prije slanja, ispričati gdje potražiti prakse, stipendije ili ih nekad saslušati i ispričati da sam se i sama našla u problemima u kojim se oni nalaze.

Sjećate li se trenutka kada ste počeli raditi u Njemačkoj. Kakav vam je bio osjećaj kao mladoj, obrazovanoj ženi iz BiH susresti se s najnovijim tehnologijama i drugim stručnjacima, i to sve u novoj zemlji?

Moj prvi posao u njemačkoj bio je u MRK Systeme GmbH. Veoma se rado sjećam svojih početaka u firmi. Naravno, po samom dolasku htjela sam se vratiti – svaki početak je težak. Kasnije su mi šef i kolege rekli da ni oni nisu bili sigurni što da očekuju i da im ne dolaze često djevojke na praksu.

Jedan trenutak mi je baš ostao urezan u pamćenje, a to je trenutak kada sam prvi put dobila zadatak da odradim nešto na terenu i tada sam prvi put kročila u proizvodno postrojenje Audija i bila sam jako sretna i uzbuđena. To su postrojenja koja sam imala priliku vidjeti na Discovery kanalu i činjenica da sam sada ja tu, da nešto popravljam, meni je bila nevjerojatna. Moj je šef bio veoma pozitivno iznenađen mojom motivacijom i oduševljenjem jer, kako je on rekao, većina ne voli ići na teren. Meni je to bilo nešto veoma veliko u tom trenutku.

I dandanas šef spomene tu situaciju kao ključnu kada je prepoznao moj interes za ovu oblast.

Također, kada sam mu predstavila ideju da dovedemo više studenata i studentica na praksu iz naše regije, prokomentirao je da odlični studenti dolaze s Balkana – očito sam ostavila dobar dojam.

Kao netko tko dolazi iz BiH, nisam nikada imala priliku susresti se s proizvodnom linijom, tolikim brojem robota, tako velikom tvornicom. Bila sam baš kao Alisa u zemlji čudesa.

Kada se sada osvrnem na sve, veoma sam ponosna na sebe i na to kako sam premostila sve strahove u početku. Imam mnogo više samopouzdanja jer vjerujem sebi da ću se snaći gdje god da se nađem i da će sve biti i više nego OK.

Često se roboti u industriji danas automatski povezuju s prijetnjom i predikcijama kako će milijuni radnika ostati bez posla. Koje su prednosti industrijskih egzoskeleta?

Svaka industrijska revolucija i nova tehnologija donosile su promjene u radnim mjestima. Neka su radna mjesta nestajala, dok su se druga stvarala. Mnoga današnja zanimanja bila su nam nezamisliva prije samo nekoliko godina. Smatram da će se isto dogoditi i s povećanjem robota u industriji.

Na kraju, žalosno je da kreativnu i sposobnu osobu koristimo kako bi premještala predmet od točke A do točke B, sreća pa imamo robote koji mogu to raditi. Mi trebamo koristiti svoju kreativnost, razmišljati, stvarati, a roboti neka rade teške i dosadne poslove umjesto nas.

Jeste li ikad imali osjećaj da ste negdje, a da ne koristite svoje pune potencijale? I što ste tada napravili?

Da, to mi se mnogo puta dogodilo. Vjerojatno je to razlog zašto zbog redovnog posla radim dosta aktivnosti u BiH. Jednostavno, osjećala sam da mogu uraditi više i više doprinijeti i tražila sam način. Volim rad s djecom, mladima i robotiku – i našla sam savršenu kombinaciju.

Također, znala sam otići svom šefu s nekoliko konkretnih ideja o zadacima koje bih mogla raditi. Kada sam prepoznala da mogu više, potrudila sam se da proširim listu svojih zadataka upravo sa zadacima koje će zahtijevati više znanja i truda. Vjerojatno se svi nakon nekoliko godina nađu u takvoj situaciji pa su nam potrebni novi izazovi.

Nesebično dijelite svoje znanje i dosadašnje iskustvo s mladima. Na koje načine konkretno vi širite svoje znanje? 

Prije dvije godine volontirala sam na Tajvanu kao učiteljica engleskog u lokalnoj osnovnoj školi i vrtiću i zaista je veliko zadovoljstvo vidjeti kako svatko od nas, svaki pojedinac, može napraviti razliku. Zaista sam uživala u toj praksi… a još je ljepši osjećaj kada vidimo da možemo uraditi nešto i za naš rodni grad, okolinu.

Oduvijek sam volontirala, ali što se tiče volontiranja kroz STEM edukaciju, u BiH je sve počelo prije otprilike dvije godine, kada sam preuzela ulogu nacionalne koordinatorice za BiH inicijative Europska sedmica robotike.

S nekoliko kolegica i kolega podijelila sam svoju ideju i odlučili smo poraditi na tome da praktični rad iz STEM oblasti omogućimo svoj djeci, bez obzira na to dolaze li iz manjih ili većih gradova. Sva djeca zaslužuju kvalitetno obrazovanje i priliku da uče o suvremenoj tehnologiji. Nakon te početne inicijative redala su se predavanja, konferencije, projekti…

Odlaskom u Njemačku prepoznala sam kako mogu ulagati u znanje mladih u BiH, kako im mogu prenijeti sve što sam naučila, pričati im o projektima, o robotima… o svemu što oni nisu imali priliku vidjeti.

Također, iskoristila sam svoje kontakte ovdje i prošle godine organizirala edukativnu ekskurziju u Augsburgu za 40 nastavnika i učenika iz 6 gradova BiH. Posjetili smo sjedište tvrtke KUKA, tvrtku u kojoj ja radim, sajam industrijskih i humanoidnih robota, planetarij, sudjelovali na interkulturalnoj radionici uz djecu s Bliskog istoka i zaista mnogo toga naučili. Vjerujem da će ovo putovanje mnogima ostati dugo u pamćenju.

Zaista je bilo divno vidjeti kako sam uspjela kod djece od 8 do 18 godina probuditi osjećaj oduševljenja kada prvi put vide humanoidnog robota. Po povratku u BiH svaki učenik i učenica su u nekoliko razreda održali predavanje o tome što su vidjeli i naučili, tako da je ovo putovanje utjecalo na mnogo više od 40 osoba.

Možete li podijeliti neke korisne savjete i izvore edukacija i informacija za sve djevojke i žene koje studiraju mehatroniku/robotiku/računarstvo, a posebno one koje se žele ući u taj zanimljivi svijet?

Internet je najbolji izvor informacija. Također, konferencije, radionice, prakse, studentske organizacije – upoznajte osobe koje dijele vaše interese i dijelite informacije. Online platforme s tečajevima, kao npr. edX, Udemy… internet trebaju najmanje biti društvene mreže.

Na kojim projektima sada radite i što vas veseli u budućnosti?

Trenutačno radim na nekoliko projekata za automobilsku industriju. Radim na planiranju sljedeće Europske sedmice robotike u BiH i trudim se odazvati na što više konferencija, radionica i podijeliti svoje znanje, ideje.  Veselim se novim izazovima, znanjima, vašoj konferenciji i upoznavanju novih ljudi. Duboko vjerujem u to da nam svi ljudi i prilike dolaze u život baš u trenucima kada smo spremni za njih te im se mnogo radujem.

Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan? 

Sve ovisi radim li na terenu ili ne. Imala sam priliku raditi u Kini i SAD-u proteklu godinu i dani na terenu itekako se razlikuju od ‘normalnih’ dana.  Trudim se pratiti spavanje i spavati bar sedam sati dnevno, ali ni to u nekim periodima ne uspijevam.

Volim svaki dan naučiti nešto novo, bilo kakvu novu sitnicu – novu njemačku riječ, činjenicu o tehnologiji, psihologiji, umjetnosti, bilo što, ali da znam da sam nakon tog dana bogatija znanjem.  Google kalendar je moj dobar prijatelj što se tiče organizacije.

S obzirom na to da sam, pored redovnog posla, posvećena STEM edukaciji djece i mladih u BiH, dosta radim od kuće u te svrhe s malim uređajima kako bih pripremila vježbe praktičnog rada za radionice.

Nastojim se vremenski ograničiti na korištenje društvenih mreža, kako bi se dragocjene minute bolje iskoristile. Pritom se nastojim motivirati na fizičku aktivnost i duge šetnje.

Megy M./Foto:privatna arhiva

 

Komentari
Share Button