Znanstvenici su identificirali nekoliko ključnih područja u kojima javnost sustavno griješi u procjeni utjecaja hrane na okoliš, evo koje su se zablude posebno istaknule.
Mnogi od nas nastoje živjeti što zelenije – pazimo da recikliramo otpad, ne uživamo više u dugim kupkama i još duljim tuširanjima, gasimo suvišna svjetla i biramo proizvode za koje vjerujemo da su bolji za okoliš. No, jesmo li sigurni da stvarno znamo koje naše svakodnevne navike imaju najveći, a koje iznenađujuće mali utjecaj na planet?
Novo istraživanje otkriva da često imamo pogrešnu sliku o tome koliko određene namirnice štete ili pogoduju okolišu. Neke stvari za koje smo uvjereni da su ekološki prihvatljive možda i nisu toliko bezazlene, dok druge, naizgled loše aktivnosti, ponekad troše manje resursa nego što bismo pretpostavili, pokazuju u novom istraživanju znanstvenici odsjeka za psihologiju pri Sveučilištu u Nothinghamu.
U anketi provedenoj na 168 ispitanika, istraživači Daniel Fletcher, Gavin Long, Evgeniya Lukinova, i drugi, mjerili su “ekološki otisak” hrane. To je ukupni utjecaj proizvoda na okoliš tijekom čitavog njegovog životnog ciklusa. Znanstvenici ga mjere metodom analize životnog ciklusa koja obuhvaća sve faze od “kolijevke do groba” odnosno od uzgoja ili proizvodnje sirovina, preko obrade i transporta, do korištenja i odlaganja otpada.
U obzir se uzimaju razni pokazatelji: emisije stakleničkih plinova (često izražene u ekvivalentu CO2), potrošnja vode i energije, korištenje zemljišta, stvaranje otpada, utjecaj na bioraznolikost itd. Ovakav sveobuhvatan pristup omogućuje da se za svaku namirnicu izračuna njen ukupni okolišni teret.
Što krivo procjenjujemo?
Ranija istraživanja uglavnom su proučavala uski krug proizvoda (npr. samo meso ili nekoliko osnovnih namirnica). Nasuprot tome, ovo je prvo istraživanje koje je ispitalo percepciju ekološkog utjecaja širokog raspona proizvoda iz svakodnevne kupovine. Upravo zato pruža važan uvid u to gdje sve dolazi do raskoraka između onoga što mislimo i onoga što jest. A rezultati su pokazali čitav niz zabluda u shvaćanju utjecaja hrane na okoliš.
Zablude koje su se u ovom istraživanju posebno istaknule tiču se primarno odnosa poput biljno naspram životinjskoga te prerađeno naspram svježega. Ljudi uglavnom procjenjuju ekološki utjecaj hrane prema dvije glavne kategorije – porijeklu namirnice (životinjsko naspram biljno) i stupnju njene obrade. U pravilu su meso i mliječni proizvodi, kao i visoko prerađena hrana, smatrani većim teretom za okoliš od biljne, odnosno, neprocesuirane hrane.
Ova intuitivna podjela bila je temelj istraživanja, a s obzirom na opće spoznaje da stočarstvo ima velik utjecaj, a industrijska obrada troši energiju. Ipak, to je dovelo i do određenih pogrešnih procjena, što su istraživači pokazali u ovom radu.
Precjenjivanje visoko prerađene hrane
Istraživanje je pokazalo da potrošači često precjenjuju koliko jako procesuirana hrana (poput gaziranih pića, industrijskih grickalica, gotovih jela) utječe na okoliš. Drugim riječima, skloni smo vjerovati da će proizvod koji dolazi iz tvornice u pakiranju automatski imati ogroman ekološki otisak.
Iako industrijska prerada i ambalaža doista nose određeni ugljični i energetski trošak, sudionici su ih smatrali težima nego što to pokazuju stvarna mjerenja. Jedan od razloga mogla bi biti percepcija da je “prirodno je jednako dobro”, pa sve što je “umjetno” i tvornički obrađeno intuitivno zvuči kao ekološki loše – no ta veza ponekad zavara.
Ne sudite proizvod po stupnju obrade. Pri procjeni održivosti nekog proizvoda, važno je gledati širu sliku. Nemojte automatski pretpostaviti da je neprerađena hrana u svakom slučaju ekološki bolja od prerađene.
Primjerice, visokoprerađena biljna namirnica može imati manji ugljični otisak od minimalno prerađenog proizvoda životinjskog podrijetla – jer ključno je što je proizvod, a ne samo kako je pakiran ili obrađen. Istraživanje je pokazalo da ljudi imaju poteškoća usporediti te dvije stvari, stoga pokušajte uvijek razmisliti o tome odakle proizvod dolazi i kakav mu je ukupni put do vašeg stola. Ponekad će “najzdraviji izbor za planet” biti iznenađujući.
Podcjenjivanje “skrivenih” potrošača resursa
Suprotno tome, određene namirnice koje imaju velik skriveni utjecaj prošle su ispod radara. Posebno se ističu proizvodi čija proizvodnja zahtijeva goleme količine prirodnih resursa, prvenstveno vode, ali to nije očito na prvi pogled. Klasičan primjer su orašasti plodovi – na primjer, bademi trebaju iznimno puno vode za uzgoj – koje su ljudi u istraživanju smatrali relativno “bezopasnima” za okoliš.
Neke biljne namirnice nose skriveni okolišni teret. Dakle, bademi i drugi orašasti plodovi vrlo su zdravi, ali njihova proizvodnja troši ogromne količine vode. To, međutim, ne znači da ih trebate izbjegavati pod svaku cijenu, već da ih konzumirate umjereno te podržavate proizvođače koji primjenjuju održive metode uzgoja (npr. navodnjavanje koje štedi vodu). Slično tome, čokolada i kava su biljni proizvodi, ali njihov uzgoj može biti povezan s krčenjem šuma i visokom potrošnjom resursa – uživajte u njima odgovorno, svjesni njihovog porijekla i utjecaja.
U stvarnosti, vodeni otisak ovakvih kultura vrlo je visok, osobito ako se uzgajaju u sušnim područjima. Zbog zdrave reputacije i biljnog porijekla, potrošači im često pripisuju manji utjecaj nego što zaista imaju. Sličan slučaj može biti i s drugim intenzivnim kulturama (poput avokada ili riže), gdje je utrošak resursa velik, ali nije uvijek poznat široj javnosti.
Podcjenjivanje razlika među vrstama mesa
Iako su sudionici općenito ispravno pretpostavili da je meso ekološki zahtjevnije od biljne hrane, nisu bili svjesni kolike razlike postoje unutar same kategorije mesa. Rezultati su pokazali da je mnoge iznenadilo koliko je ekološki otisak govedine veći u usporedbi s nekim drugim vrstama mesa, primjerice piletinom.
Drugim riječima, očekivali su da je crveno meso štetnije od bijelog, ali nisu shvaćali razmjere: proizvodnja govedine proizvodi mnogo više stakleničkih plinova i troši više zemlje/vode nego uzgoj peradi. Ovo je važna spoznaja, smatraju znanstvenici, jer sugerira da javnost ima samo djelomičnu predodžbu – znaju smjer (gore ili dolje), ali ne i točne omjere utjecaja.
Takve zablude pokazuju da ljudi često procjenjuju “po osjećaju”, oslanjajući se na pojednostavljena pravila, što može dovesti do krivih zaključaka. Ako vjerujemo da je nešto loše, a nije toliko, ili obratno, riskiramo da svoje ponašanje usmjerimo na manje učinkovite promjene, umjesto na one koje bi zaista imale veći pozitivan učinak na okoliš.
Zašto je ispravna percepcija važna?
Na razini društva, ove zablude predstavljaju prepreku u vođenju učinkovitih javnih politika i edukativnih kampanja. Stručnjaci ističu da je za promicanje održivih prehrambenih navika u javnosti ključno razumjeti kako ljudi trenutno doživljavaju utjecaj hrane. Drugim riječima, ako znamo gdje publika ima krivu sliku, lakše ćemo tu sliku ispraviti ciljanim informacijama.
U suprotnom, postoji rizik da poruke o održivoj prehrani ne pogode metu – primjerice, ako se komunikacija fokusira na nešto što ljudi već (pogrešno) smatraju važnim, a zanemari ono što su podcijenili. Dobra vijest je da se problem pogrešne percepcije može riješiti – informiranjem i edukacijom. Istraživanje Sveučilišta Nottingham upravo je pokazalo koliko je dostupnost točne informacije važna.
Kako osigurati da točne informacije dopru do svakoga, brzo i jasno? Znanstvenici predlažu uvođenje ekoloških oznaka na proizvode. Slično kao što danas imamo oznake energetske učinkovitosti na kućanskim aparatima ili nutritivne deklaracije na hrani, ovdje bi proizvodi dobili jednostavnu ocjenu svog utjecaja na okoliš, npr. slovnu ocjenu od A do E.
Takva oznaka, istaknuta na ambalaži, odmah bi informirala potrošača koliko je određeni proizvod opterećuje planet u odnosu na druge. Time bi se olakšala usporedba različitih vrsta hrane – čak i onih koje je teško direktno usporediti (tko od nas inače zna je li gore za okoliš kupiti kilogram sira ili kilogram čipsa?).
Upravo su ispitanici u studiji pokazali da im je teško vagati između npr. mesnih proizvoda i visoko procesuiranih grickalica, jer “to nije isto”. No, kad bi oba imala jedinstvenu ocjenu, izbor bi bio puno jasniji.
AUTOR: Andrea Milat, Hina/ Foto: Pixabay
