BEZ ijedne vlasi na glavi, sa šarenom maramom i najširim osmijehom kojeg ste ikad vidjeli, Karla isijava život. Iako joj se on preokrenuo u samo nekoliko rečenica prošle godine u rujnu, kad je saznala da je teško bolesna.
“U devetom mjesecu prošle godine saznala sam da imam rijetki tumor u desnom sinusu, da se radi o sarkomu, ali definitivna dijagnoza jos nije potvrđena. Cijeli život mi se promijenio otkad sam saznala za svoju bolest” – kratko i jasno priča Karla iz bolničkog kreveta, željna da što više mladih ljudi sa sličnim životnim putem prepunim trnja dozna da nije sve gotovo s tih par rečenica koje čine loše dijagnoze.
Nema u Karle, koja je izgubila tatu upravo od vrlo slične teške bolesti, puno vrludanja, nema gubljenja vremena, nema ne mogu, ne da mi se, ne znam, vidjet ću… Otkad je doznala za svoju bolest Karla samo ide naprijed, samo se bori, i sve je važno, a neke stvari više nisu, niti najmanje važne. “Više cijenim svoj život i male stvari koje nam život pruža.”, priča Karla.
Prije nekoliko dana Nova TV napravila je prilog upravo o pozitivi kod mladih ljudi oboljelih od malignih bolesti povodom Dana bolesnika, Karla je bila jedan od sugovornika u prilogu i najsjajnija zvijezda ekrana u tih nekoliko minuta. Sve zbog osmijeha kojim je jednostavno zarazila sve oko sebe i sve preko malih ekrana.
Kako, zašto, sigurno se tisuću puta zapitala, zašto baš ja, zašto baš ovo, zašto sad, premlada sam… Sve to samo se kratko vrzmalo po Karlinoj glavi. Sve to ubrzo je zamijenila urođena pozitiva. “Pozitiva kod mene je uvijek bila prisutna, a pogotovo je došla do izražaja kada sam shvatila da ću ja biti pobjednik u ovoj bolesti.”
Njezini telegrafski, jasni, konkretni i nedvosmisleni odgovori govore da je ona rođeni pobjednik, lavica koja ne poznaje što je to poraz. Nije joj teško ni to što nema kose ni obrva, što joj je koža prepuna rana, što je kemoterapija teška, jeziva, što joj koža propada, što ne može vani sa svojim vršnjacima, što sa strepnjom prati svaki put drugačije rezultate, nova mišljenja, nove savjete, nove terapije, što ne može biti tinejdžerica kao sve ostale, što ne može zabaciti kosu kad joj se hoće. Najteže joj je što je odvojena od obitelji i prijatelja.
“Najteže u ovoj bolesti je definitivno to što sam daleko od Dubrovnika, svoje obitelji i prijatelja te to što sam vezana za bolnicu. Smatram da je stanje duha jako bitno da bi se čovjek mogao izboriti u ovoj bolesti. Potpora moja najbližih mi jako znači jer mi daje snagu u teškim trenutcima, pogotovo kada sam na kemoterapijama.”.
Trenutno je u takvoj fazi da je na pauzi od školovanja, ali, priča, ima najbolju školu, razrednicu i razred i zna da će joj pomoći oko svega sa školom i izići ususret u ovakvoj situaciji. Planove, želje, ciljeve ima. Prvi je već dobro utaban-pobjeđivanje bolesti, izići iz ove borbe kao pobjednik jer ova djevojka drugačije i ne zna. I naravno, još neke, nama male, stvari poput one – nastaviti s normalnim životom.
Pomaže i svakodnevni kontakt s ostatkom svijeta-društvene mreže i tehnologija spašavaju stvar, pa Karla uredno na Facebooku prima pozitivu čak i kad njezina padne na nešto nižu razinu. Obitelj, prijatelji, poznati i nepoznati šalju joj dobre želje, misli, uz nju su, čuju je i daju joj upravo onu snagu koja joj treba.
S Udrugom Krijesnica snimala je i spot “Za dobre i loše dane”. I u tome nije sama, ima podršku jednako borbenih mladih ljudi koji su odmah shvatili što je bit postojanja-ljubav, davanje i prijateljstvo i u dobrim i lošim danima.
