PIŠE: Goran Raguž
PRILOG PROSLAVI USTANKA 27. 7. 1941. ŠUTNJA, ZLATO STOLAČKO!
Rijetka je sredina koja tako mudro šuti o svemu važnome kao moj rodni grad, grad šipaka, Bregave, smokava, Slova Gorčina, a osobito nezamjeranja i političke korektnosti, za koju ponekad mislim da je i izmišljena u Stocu, samo zato da se radni čovijek&građanin ne bi zamjerao svome milosrdnom susjedstvu. Inače, političku korektnost držim golemim zločinom, koji ima vrlo teške posljedice i po čovjeka i po njegovo okruženje.
Stočani šute iz više razloga. Dva su glavna, nezamjeranje i suučesništvo.
(S dubokim pijetetom se sjećam svih onih hrabrica koji nikada nisu šutjeli, no uglavnom su otišli, uglavnom tužni i gorki, a u nekim slučajevima i dobro ishakani od svojih dragih sugrađana, te u nekim slučajevima i ugrožavane egzistencije, samo radi istine za koju su hrabro zborili. Pokoj im i rahmet!)
Nezamjeranje je način života većine građana mog rodnog grada. Život dovoljno težak po sebi, ne ostavlja mnogo mjesta za neodgovorno „naprdivanje“ jer svako zna tabijat moćnika, te šta su sve u stanju napraviti iz čistog pasjaluka.
Svaka godina bi davala koji koristan primjer stolačke vlasti u praksi. Vlasti, koja osim kratkog perioda austrijske uprave do zadnjeg rata, nikada nije bila ništa drugo doli najprimitivniji izraz vladavine pojedinca i njegove klike. Poslije je bilo i gore, no to je i rat.
Dakle nezamjeranje vlasti je i jedini štit pojedincu koji mu pomaže preživjeti, koji će mu osigurati kakav takav posao i plaćicu, poslove djeci kojoj se nije ni studiralo niti učio kakav koristan zanat, već su jedva prošli merhametli gimnaziju, pa im je trebalo osigurati i kakav pisarski posao da ne završe na ulici.
Nezamjeranje tada postaje način na koji Stočanin diše da mu se ne bi obilo o glavu. A kamoli da postavlja kakva glupa pitanja vlastima, da se zamjera ili bude primjećen na bilo koji način. Samo takav, tih i ponizan, u očima lokalnih moćnika, on je siguran da će preturiti idući dan. Smijati će se njihovim vicevima, često prljavim i primitivnim za povraćanje, biti u njihovom društvu povlađivač svake izgovorene misli, koju će zatim prenositi u svome okruženju kao sveto pismo, učestvovati u gradnji i širenju lokalnih&državnih „legendi“ i nikada, ama baš nikada ne dovesti u pitanje i jednu službenu verziju ičega.
Ako je član partije, tada će na obaveznim prisustvima tzv. “informacijama“ pažljivo učestvovati u diskusiji, a ako treba jebati milu majku Cojli Dragojčevoj, članici bugarskog politbiroa, koja je upravo potegla „makedonsko“ pitanje!
Nezamjeranje i povlađivanje postaje način na koji se diše. A osobito se mrze oni koji tu i tamo „stisnu prdu“ i reknu nešto svoje. Tada počinje panika i bijeg Nezamjerajućih da mu nisu ravna stampeda iz kaubojskih filmova. Osobito npr. ako dr. Ekrem Čohodarević pomene nekakvu tamo Čavkaricu i još žive i zdrave koljače sa nje kojima nikada niko nije opalio ni klempu, a kamoli ih gluho bilo, izveo pred sud za ratni zločin. Nezamjerajući samo komentiraju sa, „… lako je njemu, on je jedini zubar u gradu, pa mu ne smiju ništa…“, zgroženi činjenicom da se usudio pomenuti nešto što bi oni i danas prešutili jer se jednostavno ne uklapa u mirno varenje ručka. I tako vazdan!
Suučesništvo je obavezna posljedica nezamjeranja. Ona je jasna i opisana u svakom kaznenom zakonu na svijetu. U zakonima čak i banalnih diktatura, jednostavno, saučesništvo se „prepisuje“ sa svoja oba elementa: sudioništvo činjenjem i nečinjenjem. Oba pravilno zastupljena u našem dragom gradu. I oba pravilno i razumljivo prešućena. Čime se opet vraćamo na nezamijeranje.
Suučesništvom činjenjem, bave se uglavnom manje više neuspješno policija i sudovi.
Naime, nikada u pravnoj praksi se nije „primilo“ niti je ono bilo lako dokazivo. Osobito u zemlji u kojoj je svako kazneno djelo podijeljeno unutar samoga sebe kao „dozvoljivo“ ili „nedozvoljivo“.
Osim ako baš ne prećera, svako kazneno djelo koje čini Stočanin na vlasti jednostavno nije kazneno djelo, ako se kao takvo ne kaže na kakvoj jačoj sećiji. A taman posla suučesništvo, činjenjem ili nečinjenjem. Tako i za Čavkaricu.
Čavkarica je kraška jama u Dabru, jedna od stotina hercegovačkih Golubnjača.
Ne znam nijednu bez ljudskog života negdje na dnu. Samo što ova spada u grupu prešućenih. I to jednu veliku grupu prešućenih. Posebno je velika grupa jama koje su korištene višestruko, neke i do kasne ’53.
Odgovorno tvrdim da su i zločini počinjeni u mom gradu podijeljeni da „dozvoljene“ i “nedozvoljene“ do dana današnjeg. I to ne samo po načelu da pobjednik nešto dozvoljava ili zabranjuje, ne, mislim da je tu prije svega riječ o nezamijeranju iliti običnom oportunizmu.
Jednostavno, lakše je držati govore o ustaškim zločinima ’41. nego spomenuti jednog od ubojica svojih roditelja koji upravo sjedi pored tebe dok to govoriš (slučaj mi je osobno poznat, no ime ne može vani, cijeneći nesretne žrtve više nego njega). Ili dok isti čovjek „horga“ sveteći se po „ustaškim“ selima, a niti jednog trena mu ne pada na pamet da makar vrisne protiv ubica svojih rođenih sa Čavkarice!?
Svi šute, jednostavno tako je lakše.
A i ne zamjeraš se čaršiji, koja jeste opet malo promijenila sastav ’45. no što da se radi, ne može iksan sve! Tako se i Čavkarica mete pod stolačke rute, isto onako kako su pometene likvidacije kojima su stolački skojevci polagali ispite za pravovjerne, u podrumu suda, vrtu Koštane bolnice, Silosa, Mačkovca, Radimlje i sl. Šutnjom, nezamjeranjem, činjenjem, nečinjenjem.
Za Čavkaricu sam prvi put čuo od tate. Znao sam da se nešto desilo i čika – Ekremu radi toga, no nisam znao što niti sam kao dječak pridavao pažnje.
Ne sjećam se točno kada, no čim su izašle, u kući su se našle sve 4 knjige „Stvaranje Jugoslavije“ grupe Ćirković – Ekmečić – Božić – Dedijer. Tu je prvi put službeno spomenuta Čavkarica, Dedijer, kao i činjenica da ih nisu pobili nikakvi četnici, već jednostavno USTANICI!
Dedijeru se može pripisivati što god čovjek hoće, osobito megalomanija, no to je bilo precizno! Nije moglo preciznije! Sjećam se i urnebesa koji je to izazvalo. Sastančenja po „komitetu“, pisanja protesta autorima, hodanja kod svojih u Centralni komitet, SUBNOR i sl.
Netko pametan je zaključio da je to kontraproduktivno i da jednostavno treba prešutiti i da će vrijeme potpomognuto omiljenom stolačkom disciplinom nezamjeranja, učiniti svoje. Ispravno.
Sve su to zaista prekrili snjegovi, prašina i ostalo smeće, a i čemu otvarati stare rane? A ni tati se nije po običaju pričalo, smetnuo bi me nečim drugim i tako…
Drugi put za tu jamu sam čuo od jedne neobične osobe.
Savu J... sam upoznao kao susjeda moje bake i daidže i jednu za sve druge osim mene, vrlo tešku osobu. Bio je klasična partizanska biografija, prvoborac iz okoline Trebinja, tjelohranitelj cijeli rat Glavnog Hercegovačkog Partizana, vrlo surov UDB – aš sve do masovnog ćeranja u penziju nakon pada satrapa Rankovića i dugo godina pasioniranog alkoholičara. Mene je volio.
Nismo se često viđali sve do prelaska u Mostar negdje ’82. Vjerojatno to ljeto, došao je sa suprugom da nas obiđe, klasično sijelo, sve do jednog momenta kada je moja radoznalost pobijedila razum, osobito onaj dio koji svakog čovjeka uredno opominje da ne pita svašta jer bi mogao dobiti i odgovor…
Sve je počelo mojim „vječnim“ temema, ratom, posljedicama, osobito ubijenim tetkama Šamili – Šani i Eršefi.
Savo je jednostavno znao sve i u jednom trenutku mi jednostavno rekao:
….pa dobro, porastao si dovoljno veliki, hajde, pitaj…“
Pitao sam i dobra četiri sata poslije još uvijek slušao starca, sabranog i trijeznog (godinama više nije pio), kako mirno i staloženo reda svoja sjećanja od kojih ću neka morati i ponijeti sa sobom kada dođe moje vrijeme. Naime toliko su gadna, da nemaju nikakve „literarne“ vrijednosti. Samo ljudske, za pamćenje, osobito one tko smo to mi i što smo sve sposobni kada se zato ukaže, ne potreba, već samo prilika.
Čavkaricu je dotakao slučajno.
Pričao je o ustanku, o Hercegovini, Mili Šotri, te o nesretnoj ’42. kada su ustanici masovno prešli u četnike i protjerali partizane iz cijele regije. Za njega nije bilo dvojbe da je to bilo kontinuirano četništvo od prvog dana, osim par izuzetaka gdje po ljudskosti i hrabrosti ističe Miću Kundačinu. Čika – Miće se i ja tako sjećam. Negdje te zime su razbili neku četničku grupu i pohvatali neke od vođa dabarskog četništva. Jednoga je on
osobno isljeđivao prije suđenja i to vrlo oštro.
Odmah je propjevao i opisao sve u čemu je sudjelovao, osobito o „oslobođenju“ Berkovića i svemu što se ta nekolika dana desilo.
Po Savi:
„… svi su se omrsili, a ako nijesu svojom rukom, gledali su, znali su…“
Preciznije ne može.
Njemu osobno, bilo je svejedno. Njegov zadatak je bilo čuvanje Glavnog Hercegovca, a sve dalje ga se nije ticalo. Neosporno, sve su znali, do u ime i do u detalj, no osim nekolicine najeksponiranijih, nikada nikome nije pala dlaka sa glave. Ni ’45. Nikome nije trebalo kvariti pobjedu nekakvim tamo istragama o pobijenim mostarskim antifašistima, Čavkaricama ili sličnim osvetama koje idu do u sredinu pedesetih godina i za koje smo svi čuli, makar djelić nečega. O koncentracijskim logorima da ne govorimo.
(Sa zaprepaštenjem čitam nekoliko godina star bilten „Slova Gorčina“ o „Iskri“ gdje je jednostavno mrtvo – hladno zapisano da je pomoćno igralište kluba bilo pored Logora!!! To je ta šutnja o kojoj govorim, koncentracijski Logor u sred grada, o kojem nikada niko nije napisao ni slovo!!! Taj biltenčić mi je napokon opravdao postojanje!!!)
Davno sam naučio da boljševizirana svijest, nadmena i arogantna preko svake mjere, ostavlja tragove tako drsko i bahato, da joj ne treba moga ni dodatka, sama sebi je najbolja optužba.
Čitajući 1. Knjigu „Arhipelaga Gulag“, shvatio sam da je glavni izvor svega o čemu Solženjicin piše, zapravo službena propaganda režima, osobito luksuzno napravljena monografija „Bjelomorski kanal“ koju je napravio i uredio niko drugi doli Maksim Gorki.
Uz svesrdnu suradnju vrhunskih sovjetskih pisaca iz tog vremena na čelu sa Aleksejem Tolstojem, braćom Koževnjikov, Idom Averbah i td. Svi pokušaji pedesetih godina da unište sve primjerke tog stravičnog svjedočanstva o praksi komunizma, su propali, nekoliko primjeraka je doguralo i do nas…
Za ovaj tekst to je knjiga „SJEĆANJA BORACA STOLAČKOG KRAJA“, izašla ’84. U čak 5.000 primjeraka, no ne mislim da ih ima mnogo u životu. Jednostavno, niko takve pisanije ne uzima za ozbiljno, no to je greška, velika greška.
U njima ima svega, no neosporno, kada se otklone naslage ideologije, ona je vrlo ozbiljan historijski izvor, osobito zato što su i oni koji su je pisali i oni koji su je izdavali nisu računali na pažljive čitaoce, osobito one kojima će ona biti samo vodič u dešavanja u stolačkom kraju koja nose svoju težinu do dana današnjeg.
Svi važniji borci, preživjeli II Svjetski Rat, imaju makar komadić teksta u kojem pišu o svojoj ulozi u Ratu i osobito Revoluciji. Samo nema otpadnika po bilo kojem osnovu, osobito Informbirovskom.
U knjizi su samo zastupljeni Pravovjerni, što i nije loše jer se time pojednostavljuje „filtriranje“ istine. I ne zahtijeva nikakve intervencije ni komentare, sve je rečeno, jasno da jasnije biti ne može. Niti što treba dodavati. Pa da krenemo.
Dušan Grk, narodni heroj, jedan od vođa ustanka, jedan od vođa napada na Berkoviće,
24.08.’41. str.38 – 39,
„… Ono što je najteže palo poštenom i borbenom jezgru unutar ustaničkih četa je da je pri zauzimanju Berkovića ubijen veliki broj muslimanskog neboračkog stanovništva – žena, djece i staraca.
Nije ovje riječ o onima koji su se s puškom u ruci suprostavili ustanicima i skoro dva dana pružali žilav otpor i branili ono što se obraniti nije moglo. Riječ je o nevinim, iznemoglim i poštenim ljudima koji su osudili ustaški pokolj nad srpskim stanovništvom i koji bi bili sretni da se u Dabru mirno, prijateljski i komšijski živi. Činjenica da je ovo nedužno stanovništvo bilo smješteno u prazne srpske kuće čije su porodice ustaše pobile samo je još više doprinijela da šovinisti i destruktivni elementi među ustanicima nađu razlog za zvjersko ubijanje svega na što su naišli. Ubijali su i pojedinci iz porodica čiji bliski rođaci su ubijani u ustaškom pokolju…“
To je sve što piše o pokolju koji je trajao nekoliko dana i za koji Dušan Grk navodi samo imena 15 učesnika i to redom onih koji nisu preživjeli rat. Iako i sam navodi … pojedince iz porodica… ne navodi nam nijedno ime osvetnika iako i ja znam makar desetak!?
Branko Popadić, učesnik napada na Berkoviće, str. 210 – 211,
…U napadu je učestvovalo 9 ustaničkih četa sa oko 700 boraca. Prema dogovoru u Jabukama, sve ustaničke čete su trebale biti spremne za borbu i zauzeti polazne položaje za napad 25. augusta do 11 časova. Dovođenje četa u rejone polaznih položaja i sve ostalo odvijalo se prema dogovoru i čete su u predviđeno vrijeme zauzele položaje za napad…
I po Popadiću, neosporno precizno i vojnički pripreman napad, savršeno organiziran i bez improvizacija.
…Prema izjavama učesnika i preživjelih lica iz naselja, ustaše su pri povlačenju u utvrđeni dio uporišta sa sobom vodili i veliki broj neboračkog stanovništva koje je pod obostranom vatrom u toku borbe masovno ginulo. Zatim, jedan broj ustanika je nasjeo parolama nacionalista koji su huškali na osvetu insistirajući na tome da se sve muslimansko odreda ubija, pa je na ovom stratištu izgubio život veliki broj nemoćnih i nedužnih žena, djece i starijih osoba…
….Cijeni se da je u toku borbe na Berkovićima poginulo oko 5o ustaša, preko 90 naoružanih Muslimana, oko 10 oružnika i preko 180 žitelja neboračkog muslimanskog stanovništva…
Ni u jednom svjedočenju u knjizi nisam našao podatak kako je pobijeno 180 civila! Unakrsnom vatrom ili u „pobjedničkom zanosu“?
Branko Popadić navodi i Anđelka Belovića borca Hrgudske čete:
… Po likvidaciji posljednjeg otpora u Berkovićima, dio Hrgudske čete nalazio se u blizini Žandarmerijske kasarne. Pred nas je izbila poveća grupa žena i djece. Bili su veoma uplašeni i od straha nisu mogli govoriti. Komandir čete Savo Belović je pokušao da ih oslobodi govoreći da se ne plaše, da ih niko neće dirati i da slobodno pođu sa njim prema kasarni. U tom momentu naišla je grupa od oko dvadesetak ustanika koji su trčali prema Hrguđanima i vikali … čekajte, ko ste vi, kuda vodite ove ustaše… Savo je odgovorio … ovdje je Savo Belović sa Hrguda, nisu valjda ovo ustaše… na čelu ove grupe je bio Vlado Radan sa Trusine. Zatražio je da mu se predaju „ustaše“ da im on sudi. Savo je oštro zaprijetio i vidno uzbuđen stao pred grupu uzviknuvši … pucaj Radane u mene a ne u nedužnu žene i djecu… ne obazirući se na to, Radan i njegova grupa su otvorili vatru i pobili žene i djecu… Ovakvih i sličnih pokušaja je bilo više, ali ništa osim oružja nije moglo spriječiti pojedine grupe „osvetnika…
I niko od junaka i prvi proglašeni Narodni Heroj ni metka da opali?!
Također, Popadić navodi i razgovor Halida Čomića s Mirom Poparom, partijskim šefom ustanka:
…Ubrzo na putu za Fatnicu Halid se našao sa Mirom Poparom i zapitao ga šta se ovo dešava…
… Revolucija druže Halide, koja svojom maticom nosi i talog kontrarevolucije!
Ništa ne treba da te iznenadi…
Precizno, osobito ako se i članovi KPJ uključe u „osvetu“!
Cjelokupno preživjelo muslimansko stanovništvo se 31.08. našlo u Fatnici i zahtijevalo od Mire Popare da se nešto poduzme za njihovu zaštitu. Cijeneći da ima preko 400 civila, Popara je predložio da se sklone u Bileću no njihovo vodstvo na čelu sa Mehom Dedovićem su zahtijevali da idu u Stolac. Odredio je 20 boraca Davidovičke čete za pratnju.
… Pokret se odvijao normalno sve do Bijeljana gdje kolonu sustižu razbojničke grupe iz družine Bjeletića, Lalića i ostalih inicijatora bratoubilačke borbe. Prema izjavi Obrada Šakotića, jednog od boraca pratnje, silnici su počeli izazivati incidente, samovoljno su prezimali ulogu pratilaca i tom prilikom u Bijeljanima strijeljali 2 lica iz kolone.
Poslije kraćeg dogovora boraca iz pratnje koji su bili na začelju zaključeno je da se sa banditima može izaći na kraj samo sa oružjem. Pošto zbog malobrojnosti nisu bili u mogućnosti da stupe u oružani sukob, borci zvanične pratnje su napustili kolonu na putu od Bijeljana do Vrijeke i pošli svojim kućama. Ostao je samo komandir voda sa dvojicom boraca koji su bili sa njim na čelu kolone. Kada je saznao za odustajanje većine boraca od od daljnje pratnje, Vojo (Vujović) je bio iznenađen i nemoćan da izvrši zadatak. Konačno, na izvorima u Vrijeci pojavio se četobaša Bjeletić sa oko 40 razbojnika i pljačkaša. Kada je Vojo reagovao na samovolju došljaka, rečeno mu je da će za njega najbolje biti da se izgubi ili ako želi da se njima priključi. Na kraju su ga ubjeđivali da će narod biti sproveden u Stolac, dok će biti likvidirano samo nekoliko muškaraca za koje se „zna da su bili ustaše“.
Poslije ovih razgovora i Vojo se sa svojim pratiocima vratio na Davidoviće, a unesrećeni narod je pao ukandže zločinaca. Sve ono što se odnosi na obezbjeđivanje naroda i na postupke boraca iz pratnje, nedvosmisleno govori o tome da se nije nije računalo na mogućnost masovnog zločina jer borcima nije predočeno što treba da rade u slučaju napada bandi…“
I Miro Popara i svi članovi KPJ točno znaju što se desilo na Berkovićima i što se svakodnevno dešava oko njih i iz neznanja određuju samo 20 boraca u pratnju…
Očevidac Branko Kojović:
… Taj siroti narod, pretežno žene, djeca i poneki stariji čovjek, djelovali su preplašeno i zbunjeno. Kolonu je pratilo preko 40 naoružanih ustanika, više od polovine bili su obučeni u vojničke ili žandarske uniforme. Kad su ušli u Berkoviće, nastala je prepirka između nekih mještana i pratilaca. Čuli su se povici – dosta je prolivene krvi na Berkovićima! Zbog čega ovdje strada pošteni narod iz fatničkih sela?! Nastala je neopisiva gužva. Formirala su se dva tabora. Jedni su bili za osvetu, a drugi su sažaljevali narod iz Fatnice i protivili se namjerama suprotnog tabora…“
Đorđo Đurica:
… O tome da li da se sprovedu u Stolac ili pobiju, nastala je velika svađa. Protivnici ubijanja, poveća grupa mještana, govorili su – ako je neko kriv, vodite ga vašim kućama pa nek tamo plaća – Kad je prevladala struja koja se zalagala za ubijanje, ostalo mi je u ružnom sjećanju nasrtanje pojedinaca na nemoćne žene i djecu. Divljački su ih tukli na putu za kasarnu. U tome su se posebno isticali Luka Kojović i Vlado G. Dedijer…“
Pa ako je poveća grupa mještana bila protiv, kako je onda prevladala grupa za osvetu!?
U izjavi Vezirke Bajramović koja se nalazila među postradalim noseći svoje dvogodišnje dijete, između ostalog se kaže…
…Do Berkovića je u pratnji bilo oko 40 Crnogoraca, a ovdje ih je prišlo još toliko. Kad su nas strpali u kasarnu, vodili su djevojke i mlade žene na saslušavanje. Inače te noći su nas sve pretresalii oduzimali novac, zlatninu i ostali nakit. Sutradan kad su nas potjerali na Trusinu, mnogima je bilo jasno da će nas negdje pobiti. Noseći dijete, zanemogla sam i ostala na začelju. Zamolila sam dvojicu mladića da me puste da se vratim kući…“
Vezirka je presretnuta kod česme Žukovik gdje su joj lokalni četnici ubili dijete, a nju teško ranili. Spasili su je slučajni prolaznici i odnijeli u Milaviće gdje su je obitelji Kašikovići i Popadići liječili mjesec dana.
Branko Popadić:
… Nakon noći provedene u kasarni, 3. septembra krenula je kolona ojađenog naroda uz strme strane Straževice. Pretpostavlja se da je tada u „pratnji“ bilo preko 80 najkrvoločnijih nacionalista, među kojima je bio i priličan broj onih čije je rodbina stradala od ustaša na Berkovićima i Koritima i nekim drugim mjestima. Jedini svjedok ovog masovnog zločina je Hadžera Bijedić rođena Ćatović koja je od 3. do 21. septembra tugovala među stotinama mrtvih u jami Čavkarici. U svojoj izjavi kaže:
…. U prvi sumrak su nas zatvorili u kasarnu na Berkovićima gdje su odmah usmrtili oko 10 muškaraca. Ubijali su ih nekim tupim predmetima. Cijelu noć grupa razbojnika je pretresala i oduzimala novac i razni nakit.
Od Berkovića do jame pratila nas je velika grupa naoružanih ljudi. Čini mi se da ih je bilo preko 100. Negdje iza podne stigli smo do jame Čavkarice. Poslije odmora koji je trajao oko jednog sata, počelo je odvođenje preplašenog naroda u grupama po 10 i nastavljeno sa bacanjem u jamu.
Oko otvora se nalazilo do 10 zločinaca koji su stradalnike, jednog po jednog, udarali kundakom u glavu i tako su onesvješteni padali. Došla sam među posljednjima na red. Dogurali su me iz ruke u ruku. Tada sam osjetila jak udarac u glavu i onako ošamućena padala. Negdje pri dnu tijelo se zaustavilo na nekom ispupčenju. Kad sam došla sebi, napipala sam rukavac
koji se poput lijevka širio u stranu. Tamo sam se povukla i začudo ostala nepovrijeđena…
Hadžera je pričala da je ostala nepovrijeđena i njena rođaka Alija. Igrom slučaja, obje su ostale žive i to neozlijeđene. Izvjesno vrijeme su uzimale hranu iz torbi poginulih. Kada se više nije imalo što pojesti, Alija je pokušala izaći iz jame. Dugo se pentrala i nekako uspjela doći do pod sam vrh. Tada se spootakla i ponovo stropoštala na dno. Zadobila je teške povrede koje nije preživjela. Poslije toga, Hadžera je vikala i zvala. Jednoga dana su se čuli glasovi na otvoru jame. Čobani su je dozivali, a zatim bacali hranu sve do Aranđelova dana, 21. septembra kada su je seljaci iz obližnjih sela izvukli…“
Zanimljivo će biti jedan dan vidjeti potpuno svjedočenje preživjele, jer je bitno detaljnije od navedenog, a po nekim saznanjima nije jedino koje se odnosi na preživjelu kao ni okolnosti pod kojima je spašena i poslije natjerana na šutnju!
Branko Popadić u odnosu na Dušana Grka proširuje listu zlikovaca na 26. Također samo onih koji su u ratu nestali. Za ostale samo njegovo svjedočenje:
…Pored inicijatora i najekstremnijih izvršilaca zločina, bilo je mnogo više pomagača i saučesnika čija imena nije bilo moguće identifikovati…
I tako eto jedna priča završava svoj put 75. godinu poslije, samo sa jednom željom, da oni koji je pročitaju ne šute. Da jedan dan napokon skupe ljudske hrabrosti i dostojanstva, odu na Čavkaricu i napokon ljudski sahrane te nesretne ljude. I ne samo na Čavkarici, da napokon skupe ljudske hrabrosti i dostojanstva i sahrane stolačke žrtve “najboljeg od svih sistema“. I da napokon prestanemo hodati po ljudskim kostima.
Ista ruka ih je ubijala od Čavkarice do Ekonomije i Radimlje i Mačkovca i Suda i Koštane i Silosa i Logora.
I punila iste jame od ’41. do skoro neki dan.
Foto: stolac.ba
