Usprkos krajnje jasnim činjenicama i iskustvima s kojima je hrvatski narod suočen još od trenutka obnove državne samostalnosti, nužno je možda više nego ikada do sada te činjenice ponoviti i pretvoriti ih, prvo u poučke, drugo, u obveze.
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, predsjednik vladajućeg ili većinski vladajućeg HDZ-a Andrej Plenković ni zbog kojih razloga ili viših ciljeva, ni zbog kakve krize i teškoća kroz koje prolazi hrvatski narod, ne smije zanemariti temeljnu činjenicu da je Republika Hrvatska država hrvatskog naroda i da mora biti njegova slika i prilika. Iako je važno brinuti o zdravlju, kruhu i elementarnoj sigurnosti, upravo zbog udara na te elemente naših života i interesa, presudno je brinuti o zaštiti temeljnog dostojanstva i časti svake Hrvatice i Hrvata.
Cijenim i držim ostvarenjima dostojnim poštovanja kormilarenje kroz pandemijsku krizu aktualne Vlade, ali cijena koja se plaća na području samopoštovanja hrvatskog naroda postaje nepodnošljiva.
Ako se ne može održati državnost bez dnevnoga ponižavajućeg arbitriranja Milorada Pupovca nad moralnom i društvenom higijenom hrvatskog naroda, onda nismo dostojni svoje države.
Hrvatska je u neusporedivo težim okolnostima slomila vojni program koga danas personificira Pupovac u Hrvatskoj, bacili smo na koljena agresora i podarili mu milost. Danas se suočavamo s klicom zla iz te milosti, a vojnu agresiju i pobunu naslijedila je politička.
Dnevno se autoritetom štićenika hrvatske države radi nepodnošljivi pritisak na državu, institucije, narod, na emocije milijuna Hrvata.
Dnevno se, sustavno, drsko i javno nameće i reafirmira povijesna krivnja hrvatskom narodu kreirana tjekom XX. stoljeća u srpskim industrijama krivotvorina, dnevno se i u svakoj prilici ružno nasrće na hrvatsku simboliku, državnost, slobodu i nacionalnu zrelost.
Dnevno se bezobrazno i praktično s vrha državne vlasti promovira pravičnost srpske pobune i agresije stavljajući agresiju i zločin u ravan prihvatljivosti s obranom i žrtvovanjem za slobodu.
Ako tim srpskim nastojanjima i politikama, koje danas Srbi u Hrvatskoj prikazuju kao politiku pomirbe, pridodamo agresivnu političku platformu s pobjedničkih pozicija iz Drugog svjetskog rata, imamo sustavan temelj ili okvir trajnog poniženja hrvatskog naroda. Imamo i okvir u kojemu akumuliranje potisnutog nezadovoljstva i frustracija ne vode dobru i ne mogu pridonijeti prosperitetu hrvatskog naroda.
A mogu biti plodno tlo za individualne incidente, pogotovo za ciljane provokacije s neprijateljskih obavještajnih pozicija i poticanje nereda i kaosa u zemlji.
Takav razvoj stvari ne može kontrolirati nikakvih 76 mandata u Saboru. Ne može ni 150.
Mudro državno rukovodstvo bi moralo osjećati i prepoznati činjenicu da uz sve nedaće s kojima se milijuni ljudi dnevno suočavaju, najteže podnose poniženje i javne prodike ljudi koji slijede političko zlo.
U Hrvatskoj se godinama nakuplja nezadovoljstvo ponajviše zbog toga, a HDZ kao najveća i za obnovu i tijek hrvatske države najzaslužnija stranka, najodgovornija je i za akumulaciju toga nezadovoljstva. Tu nema dvojbi.
Ako Andrej Plenković ne može s hrvatskim Srbima postići suglasnost oko minimuma vrijednosti, ako ne može s Miloradom Pupovcom postići neupitno suglasje da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, da su većina hrvatskih Srba zdušno poduprli tu agresiju i zločin protiv hrvatskog naroda, ako ne može postići suglasnost s hrvatskim Srbima danas da je njihova primarna obveza lojalnost hrvatskoj državi te jasan otklon od velikosrpske politike, onda ne može biti govora o državnoj stabilnosti niti se smije bez otklanjanja tih suprotnosti iz državne politike bilo gdje tražiti uzroke ekstremističkih pojava u javnosti u društvu.
Teška je pogreška uzroke ekstremizma ili nekakvog radikalizma javno tražiti u nekim televizijskim emisijama ili alternativnim medijima, jer usprkos njihove bučnosti oni nemaju relevantnu moć i utjecaj.
Uzroci opasnog ekstremizma su u najutjecajnijim medijima, institucijama i politikama.
Plenković i dalje ima priliku pokazati da je hrvatski državnik, no tolerirajući Pupovčeve politike i zahtjeve. Tolerirajući političko naslijeđe pobjednika Drugog svjetskog rata i računajući na državne politike na tim osnovama bit će i ostat će sve suprotno od državnika. Bez te ravnoteže nitko ne može osloboditi stvaralački potencijal hrvatskog naroda, neće bez toga biti ni dobre ekonomije, razvoja ni kulturnog javnog prostora.
Uzroci radikalizma nisu u mizernim egzibicionistima na političkoj sceni ili tzv. desnim medijima, jer upravo oni svojim neznanjem, neodgovornošću, a možda i opasnijim interesima potpomažu neprihvatljivu realnost funkcioniranja državnog poretka punog nepomirljivih suprotnosti.
Ne mogu u Hrvatskoj postojati dvije istine o Domovinskom ratu i hrvatskoj prošlosti, ne smiju biti dva prevlađujuća morala, ne smije biti dva ili više naroda niti nacija. A danas službeno imamo sve to.
Zato je državnost hrvatskog naroda opasno ugrožena, a ne zbog snage Pupovčevih Srba ili skupine patogenih sljednika zločinačkog jugoslavenskog komunizma.
I to su uzroci akumuliranog nezadovoljstva i nepovjerenja u institucije i sve opasnijeg nepovjerenja u samu državu te prostor u kojem se pojavljuju mutikaše i huškači, razni profiteri i egzibicionisti.
Plenković i HDZ se s tim problemima moraju odmah uhvatiti u koštac, jer povjerenje koje su dobili na zadnjim izborima osnovu ima u tom očekivanju nacije.
Anto Đapić/Foto:arhiv
