Anto Đapić: Škoro je pobjegao iz DP zbog opasnih stvari koje pripremaju Radić i militanti oko njega

23 srpnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Ništa kao javne polemike i sukobi oko Zakona o civilnim žrtvama nije razotkrilo krajnju instrumentalizaciju ratne slave i pobjedničke naravi hrvatskog oslobodilačkog rata protiv srpsko- crnogorske agresije.




Godinama smo svjedoci da nekolicina ratnih veterana, običnih ratnika do generala, pripadnika gardijskih brigada do Hosovaca, veterana iz Vukovara i s drugih ratišta opstaju i djeluju u javnom prostoru, ostavljajući dojam i zbog formalno organiziranih udruga i njihovog predstavljanja da pored njih nema ratnika, junaka i žrtava ili da predstavljaju stotine tisuća veterana u političkim procesima.

Ne. Ne predstavljaju ti ljudi ni svoje suborce, ne bar veliku većinu, ne predstavljaju ni oslobodilački rat i njegovu slavu, niti im se, tko god oni bili smije dopustiti isključivo i monopolno pravo na istinu.

Razlog?

Zato što je pobjednička narav oslobodilačkog rata satkana od političke ideje, demokratskog legitimiteta države i državne politike koja je predvodila narod i vojsku u obrani, od planiranja i strateškog upravljanja obranom zemlje i od pojedinačnih postignuća ljudi na prvim crtama bojišnice. Bez bilo čega navedenog ne bi bilo uspješne obrane zemlje, a pogotovo ne bi pojedinačna junaštva, hrabrosti i żrtve bili vrednovani kao nacionalna stečevina.

Ratnik mora znati nositi svoje zasluge, svoju slavu i žrtvu u svim okolnostima, posebno u javnom i političkom prostoru.
Tanka je crta između opasnog kompromitiranja najviših nacionalnih vrijednosti kao što je ratna pobjeda i svjedočenja tih vrijednosti pred novim generacijama.

Ni jedna politička stranka nije imuna na ratnu slavu, niti je imuna na potrebu potezanja javno poznatih pripadnika različitih postrojbi za postizanjem prednosti u uvjerljivosti u dnevno- političkim obračunima. HDZ se pogotovo, čak bih rekao i razumljivo služio utjecajem i ugledom ratnih veterana godinama, a mnogi od njih su pristajali biti ukras, ali i pokriće često dvojbenim političkim odlukama. Prečesto i ljudima u HDZ-u koji su bliskim odnosima osobne naravi s proslavljenim ratnicima ostvarivali neku vrstu političke zaštite u očima golemog broja hrvatskih ljudi silno emotivno vezanih za simboliku povijesne pobjede i slave.

Često su političari, naročito oni koji nisu imali političke osobnosti i vrijednosti za opravdavanje svojih političko- karijernih postignuća zloupotrebljavali rat i ratnu slavu jednoga dijela nedoraslih, ali i postratno posrnulih velikana rata. To je u naravi svake politike, no, nije u naravi svakog političara, niti bi smjelo biti u naravi nositelja ratne simbolike.

Sve su se političke stranke u višegodišnjim političkim borbama služile takvim postupcima, svi su imali svoje ratnike, junake, svoju istinu i svi su pokušavali osvojiti srca birača i simpatije u polemikama javno i medijski isturajući u prvi plan nekoga od ratnika, koji bi odrađivao posao i pokušavao ostvariti ciljeve stranaka, pri čemu se često negdje usput gubilo hrvatske nacionalne ciljeve.

To je, koliko god ratni veterani, najpošteniji i najdobronamjerniji ljudi među njima mislili i vjerovali da rade ispravnu stvar, na žalost većinom bivalo zalaganje najviših vlastitih i nacionalnih vrijednosti za banalne, vrlo, vrlo često opasne namjere. Koliko god grubo zvučalo – tako su ratnici nehotimice ili hotimično postajali dnevni tezgaroši.

Predstavnici braniteljskih udruga, utoliko više ukoliko u svome nazivlju nose ime slavnije postrojbe, morali bi silno voditi računa o tome što i kako javno govore. To je utoliko bitnije jer svi mi koji znamo, a na žalost veliki broj hrvatskih ljudi to ne zna, s rezervom prihvaćamo njihova priopćenja za i protiv, njihova svrstavanja uz bilo koga, zato što udrugu mogu utemeljiti nekolicina ljudi, službeno se nazvati predstavnicima tisuća suboraca i raditi što ih volja,a da nikada nisu zastupanje provjerili među većinom suboraca i pripadnika neke postrojbe.

Zato imamo neupitne junake, predstavnike iste slavne postrojbe na suprotnim političkim stranama, često javno i politički zakrvljene. To se događa u svim gardijskim brigadama, u policiji, u HOS-u. To mora prestati.

Zgrožen sam instrumentalizacijom simbolike Vukovara ili gardijskih brigada u polemikama oko Zakona o civilnim žrtvama.

Ne može vukovarski branitelj unaprijed ratnog junaka, generala i ministra Medveda proglasiti veleizdajnikom, ne može to u javnim polemikama raditi Željko Dragašević u ime Zbora udruga gardijskih brigada ili Damir Markuš u ime HOS-a, niti bi si bivši Tigar Ilija Vučemilović smio dopustiti podmuklo snimiti svoju eskapadu na sastanku s ratnim suborcem Tomom Medvedom, pustiti to u javnost, a proći bez snažne osude te javnosti.

Zašto?

Zato što se s izdajnikom ne razgovara, ne nude mu se tijekom procesa odlučivanja prijedlozi i amandmani, a zatim se viče da nisu prihvaćeni. Kad ratnik ratniku kaže javno da je veleizdajnik, to je akt strijeljanja, u ovom vremenu – akt bezuvjetne političke eliminacije i javne smrti.

Javnost mora znati da ne može biti vjerodostojno zastupanje simbolike rata ni s jedne strane u žestokoj polemici Đakića i Mlinarića, ako se nastupa s pozicija HDZ-a i DP, pogotovo zbog poznate činjenice da je DP nastao i funkcionira kao izrazito neprijateljska politička pozicija HDZ-u.

Ne smije se u ovim javnim prijeporima zanemariti činjenica da se pod ime svih slavnih gardijskih brigada potpisao čovjek čija je supruga rame uz rame sa SDP-om bila kandidatkinja DP za Bjelovarsku županicu, kao ni niz sličnih, skrivenih detalja.

Politikom zemlje upravlja onaj tko na izborima dobije najveću i presudnu potvrdu svoje vjerodostojnosti. Taj, tko god to bio ima pravo upravljati i nacionalnom pobjedničkom slavom. Opasno je, vrlo je opasno usmjerenje jednoga dijela, istina nevelikog broja ljudi, s pravom nezadovoljnih brzinom i efikasnošću razboja hrvatske državnosti, koji rušilački, s često nejasnim, ali i otvoreno mutnim ciljevima i interesima nastoje ne birajući sredstva udariti i na najsvetije vrijednosti domovine, samo da naude političkim suparnicima.

Meni se na temelju iskustva, ali i vrlo ozbiljnih informacija koje imam čini da je suočen s takvim tendencijama, Škoro doslovno pobjegao iz DP, bježeći od odgovornosti za opasne stvari koje pripremaju Radić i krajnje militantna skupina oko njega u neposrednoj budućnosti.

Hrvatska je uznemirena tim razornim ludilom, šaputanjem o spremanju teških incidenata tijekom proslave Dana pobjede, a to hrvatskom ionako uznemirenom narodu zbog niza nedostataka i slabosti koji se godinama vuku državnim politikama, pogotovo u sred globalnog poremećaja s nesagledivim ishodima stvarno ne treba.

Vrijeme je da ratnici postanu svjesniji svoje ratne slave, da politikama oduzmu mogućnost tezgarenja njome, a da shvate svi javni i politički akteri da je, koliko god bili zadovoljni ili nezadovoljni njome, jedino hrvatska država legitimni nositelj i zaštitnik nacionalnih vrijednosti. Nitko drugi.

Jer, Republika Hrvatska je bila motiv, cilj i san, onaj tko je sanjao, žrtvovao se i baštini slavu stvaranja i pobjede, ne ruši. Taj stvara ili ostaje osramoćen.

Anto Đapić, predsjednik NL Ante Đapića


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •