Anto Đapić: U polemici oko ZDS petrokraku ne treba ni spominjati

24 listopada, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U polemikama oko ZDS petokraka se ne smije spominjati. O neprijateljskoj simbolici ne raspravlja se u ravni sa svojim svetinjama. ZDS je branio Hrvatsku od petokrake. ZDS je nacionalna svetinja, a petokraka neprijateljski simbol. 



Odmah nakon izbora za predsjednika Vrhovnog suda, Radovan Dobronić zorno je pokazao zašto ga je Zoran Milanović predložio i u kojem pretežitom pravcu će biti usmjereno njegovo djelovanje.

S obzirom da su ljudi koji znaju i razumiju funkcioniranje državnog poretka, dakle i pravosudnoga, jasno ukazivali da su najave reforme ili značajnih poboljšanja pravosuđa, koje su se vezale za kandidaturu Dobronića obična podvala, jer predsjednik Vrhovnog suda nema ni nadležnosti ni prava na sustavne korekcije ili promjene te da je samo neka vrsta upravitelja institucije koju čine svojim integritetom i potpuno neovisnim odnosom prema predmetima pravosudne naravi svi članovi suda, jasno je bilo da se iza njegove kandidature skriva prije svega politička agenda i cilj.

S obzirom da s funkcije predsjednika Republike, Milanović prije svega ima golem javni potencijal za usmjeravanje političkih borbi u zemlji, koje mu bez obzira na stvarne nadležnosti daje funkcija, nije bilo teško shvatiti da je preuzimanje još jedne uistinu visoke državne funkcije, one predsjednika Vrhovnog suda, iskorak u preuzimanju pozicija za dodatni utjecaj na političke procese, pogotovo što ta funkcija ustavno ovisi o prethodnoj volji i kandidaturi Zorana Milanovića.

Razumni ljudi lako zbroje dva plus dva.

Ključne političke borbe u Hrvatskoj godinama se vode na tzv. desnom, nacionalnom spektru, jer usprkos niza procesa na tzv. ljevici, na tom spektru nema presudnih borbi, niti ima temeljnih političkih preduvjeta za to.

Naglašavam da je ključna integrativna nit tzv. ljevice opstanak, zadržavanje preuzetih pozicija u institucijama, posebno onih koje nije zahvatila tranzicija, u kontekstu svijesti o realnoj niskoj legitimnosti u hrvatskom narodu, pa su baš sve anacionalne, globalističke, antifašističke i separatističke strukture osuđene, s jedne strane na programsko i političko jedinstvo i savez u svim bitnim pitanjima, s druge strane na trajne pokušaje poticanja sukoba na desnici, na trajno slabljenje HDZ-a udarima, izolacijom njenog starčevićansko-radićevskog i tuđmanovskog profila i ucjepljivanjem kadrovskih i političkih instrumenata u tu stranku, a prije svega na desni politički spektar, gdje je daleko lakše usmjeravati procese.

Ti procesi traju godinama, a rezultati su vidljivi na programsko- organizacijskom spektru tzv. desnice, koja u političkom smislu postaje sve beznačajnija, utoliko ukoliko pristaje na izolacionizam i hvata se za bačene spinove i mamce, koji pojedince i stranke s tzv. desnice naizgled promeću u jedine skrbnike i baštinike nacionalnih svetinja, koje oni sami niti mogu uspješno braniti izvan institucija, niti to realno znaju.

S državnog i nacionalnog stajališta osuđen je na propast svaki pokušaj obrane HOS-a i ZDS ako je to prepušteno samim HOS-ovcima tko god oni i koliko god ovjenčani ratnim zaslugama bili, a golema opasnost se u tom slučaju skriva u realnoj mogućnosti da sami pripadnici HOS-a, ili političkih inicijativa starčevićanskog profila te simbole, svetinje i temelje suvremene Hrvatske prilagode, pa i prisvoje u svojim dnevno-političkim borbama, često dolazeći u sukob s jednako legitimnim baštinicima istih svetinja. A to je siguran put u propast po mjeri Dobronića i sličnih protagonista, koje nažalost danas personalno predstavlja predsjednik Republike.

Kombinacijom tih modela, unutarnjim slabostima i strateškim pogreškama HDZ-a, kao više puta isticani sustavni udar na HSP koji sam ja vodio, HDZ- u je gotovo potpuno onemogućen iskorak iz toga kruga, a vrlo podmuklim djelovanjem snaga koje sam naglasio uz nevjerojatnu nekompetentnost čitavoga niza, ili gotovo svih predstavnika tzv. desnih inicijativa relativno je lako Hrvatsku držati i politički i razvojno paraliziranom, odnosno dovoljno nemoćnom i slabom da udružene anacionalne snage svih vrsta, usprkos vrlo slaboj legitimnosti u hrvatskom narodu, imaju nesrazmjeran utjecaj na stanje u Hrvatskoj i na njeno usmjeravanje.

Dobronić zato nije nikakvo iznenađenje.

Jest onima koji ne razumiju stvarnu bit Milanovićevog permanentnog nasrtaja na Plenkovića i koji tome daju ili nekakvu osobnu dimenziju, ili još tragičnije, koji to interpretiraju i prikazuju kao igrokaz njih dvojice. Plenković, čak i da nema baš nikakvu profilnu poveznicu s državotvornim temeljima Tuđmanovog HDZ-a, što mu javno imputiraju tzv. desničari silovito potpomognuti Milanovićevim djelovanjem, nema ni tuzemne ni inozemne političke perspektive bez starčevićansko-radićevske komponente te stranke, što politički neprijatelji HDZ-a, ali i nacionalne Hrvatske dobro znaju, a nažalost tzv. desničari ne vide i dnevno ga anacionalnim snagama pokušavaju izručiti, ne videći da ratom protiv njega, slabe za sada presudni oslonac nacionalne Hrvatske, koja u međunarodnim zadatim okolnostima ne može preživjeti samo na stečevinama starčevićansko-radićevske i tuđmanovske države, bez taktičkog prilagođavanja globalnim procesima.

Shvaćajući te procese Plenkovića su u izborima u HDZ-u poduprli i Medved, i Anušić, i mnogi drugi državotvorci.

Samo naivčine to gledaju kao međusobni igrokaz ili osobno nepodnošenje, radeći, ili iz neznanja, ili ciljano, potaknuti skrivenim savezima, veliku štetu Hrvatskoj za koju se deklarativno zalažu i pomažući upravo one politike protiv kojih se navodno bore.

Dobronić ne može presudno utjecati na pravni status ZDS, na status HOS-a. Njegove poruke mogu eventualno ohrabriti jedan dio sudaca, kao što mogu dati politički i aktivistički zamah i ohrabrenje onima koji već godinama vode javnu i političku kampanju protiv Domovinskog rata i same temeljne naravi Republike Hrvatske.

Cilj njegove nastupne izjave o potpunoj zabrani u svim prilikama ratnog pozdrava ZDS dodatno je izoliranje nosivih stupova prvenstveno HDZ-a, pri čemu izravno mislim na programsko- političku simboliku koju predstavljaju zamjenik predsjednika stranke general Medved, potpredsjednik Ivan Anušić, pa i potpredsjednica Zdravka Bušić, zatim general Miljenko Filipović i niz drugih ljudi iz nacionalnog rukovodstva te stranke, bez kojih Andrej Plenković nikada ne bi bio to što jest, jednako kako stranka bez bilo kojega profila među njima, a posebno bez njegovog europskog profila, ne bi, usprkos svim slabostima i ograničenjima, bila vodeća politička snaga prema izbornom legitimitetu.

Smisao Milanovićeve kandidature Dobronića, koju Plenković nije mogao izbjeći jer država ne može funkcionirati na potpunom prekidu odnosa predsjednika Vlade i Republike, upravo je u istom cilju koji se pokušao ostvariti snažnim slabljenjem kandidature Kolinde Grabar Kitarović, a zatim pokušajem još snažnijeg slabljenja HDZ-a na parlamentarnim izborima.

Dobronić odrađuje nastavak tih procesa, pokušavajući potpuno izolirati Plenkovića, izazivajući dodatne sukobe na tzv. desnici. To se vidi prema reakcijama s tzv. desnog spektra.

Pozdrav ZDS je sastavnica obrambenog oslobodilačkog rata hrvatskog naroda, baš kao svaki stijeg, svaki vojnik i policajac, kao Tuđmanov poljubac zastave na kninskoj tvrđavi, kao tisuće i tisuće pisanih i narativnih detalja, znakova, simbola, kao i Bojna Čavoglave, ali i kao Vukovar, Škabrnja, Gospić, Dubrovnik i bilo koji znamen toga rata, žrtve i slave. To nitko ne može kriminalizirati, ne može ni zabraniti izuzev ako mu nije cilj dovesti državu, Republiku Hrvatsku u trajni i sve žešći sukob s većinom hrvatskog naroda.

Zato HDZ, čak ne zbog Hrvatske, iako bi toj stranci to moralo biti vrhunski motiv, nego zbog sebe i zbog krajnje uskih stranačkih interesa, ne smije ni u kojem slučaju pristati na kriminalizaciju bilo čeka što u bilo kojoj mjeri čini sastavnicu nacionalne simbolike oslobodilačkog domovinskog rata. Kad bi i ako bi pristali na to, njihov nacionalni potencijal bio bi mrtav u perspektivi, što neće uništiti Hrvatsku, no trenutno bi ju jako oslabilo i otežalo povratak na državotvorni put razvoja, jer Hrvatska još uvijek nema alternativne snage ni u povojima.

Ako je cilj sukob države i velikog dijela naroda, a krajnji cilj jest očito, ne treba imati puno pameti pa zbrojiti povijesna iskustva i shvatiti da nikada u povijesti ni jedan okupator, ni jedan silnik, ni jedna država nije mogla opstati u neprijateljstvu s narodom nad kojim vlada.

Povijesno iskustvo govori “divida et impera” ili, zavadi pa vladaj. Zavadi ili svađi uvijek prethodi pokušaj izolacije ili razdvajanja, poticanje sukoba, a tome na žalost svjedočimo godinama na hrvatskom nacionalnom spektru i to s najvećim svetinjama hrvatskog naroda i oslobodilačkog rata. Razmotrimo samo događaje i politike, prvo pobune, zatim inicijative, pa politike koje su nastale i koje se množe prisvajanjem simbolike Vukovara.

I slijepcu je jasno. Posve isto se događa s HOS-om i ZDS.

Godinama već iz različitih oportunističkih i dnevno-politikantskih razloga većinska Hrvatska, a prije svih ljudi koji su organski svojom simbolikom i baštinom vezani za oslobodilački rat protiv srpskog agresora, pri čemu mislim na sve ratne generale, admirale, časnike, na sve političare iz ratnoga razdoblja i njihove današnje sljednike mirno, nezainteresirano, a neki i blagonaklono gledaju na navodne ideološke prijepore o ZDS i HOS-u, prijepore koji su sve samo ne ideološki.

Ni jedan hrvatski vojskovođa, ni jedan dragovoljac, ni jedan mobilizirani ratni veteran ne bi smio šutjeti o tome, niti bi smio to tolerirati. Svijest o tome da je udar na nožni prst udar na cijeli organizam, a s tim i na čovjeka je politička svijest o vlastitom opstanku, pa bi upravo to moralo biti misao vodilja svim baštinicima Tuđmanovih politika i pobjeda, bez obzira jesu li u oslobodilački rat ušli iz ustaško-domobranskog obiteljskog ili partizanskog naslijeđa.

Zato je golemi uspjeh neprijateljskih politika i snaga bila ekstremizacija i permanentni tuzemni i inozemni progon Thompsona i Bojne Čavoglave, golemi je uspjeh tih snaga svođenje obrane HOS-a i ZDS na pokušaje pojedinaca i grupica, pa i političkih inicijativa i stranaka da se pojave kao jedini pravi i ovlašteni branitelji ili skrbnici ZDS i HOS-a, kao što je golemi uspjeh neprijateljskih politika svako javno prikazivanje recimo Ivana Penave kao jedinog autentičnog zagovornika simbolike Vukovara u političkom smislu, pri čemu se u svim tim izoliranim borbama i detaljima simbolika truje dnevno- političkim suparništvima koja dovode do zakrvljenosti prirodnih baštinika temelja ove države i njenih nacionalnih vrijednosti.

Ne mogu se temeljne vrijednosti koristiti za stranačko-političke borbe i natjecanja, a svako nastojanje na tom prostoru ide na ruku podmuklim ciljevima koje izvan svake sumnje nizom svojih političkih odluka personificira Milanović, a u ovom slučaju i Dobronić.
HDZ teško taktički griješi, usprkos prisiljenoj ovisnosti o SDSS-u, pozivajući se pri javnom stavu o ZDS na navodne stavove Vijeća za suočavanje s prošlošću. Stava toga Vijeća o ZDS jednostavno – nema, a ima Zaključak o posve suprotnim stavovima članova Vijeća.

Svatko može pogledati dokumente toga Vijeća i lako vidjeti da stavovi o ZDS, zvijezdi petokraki i nizu simbola nisu usvojeni i da o njima nije postojala suglasnost na koju bi se država mogla pozivati.

Teško griješe i predstavnici navodne, s žaljenjem moram istaknuti, neinteligentne desnice, koji se istog trenutka hvataju za Milanovićeve, Dobronićeve, Pupovčeve i ine mamce, pa u isti kontekst dovode dvije posve drugačije epohe, uspoređujući ZDS s komunističkim i jugoslavenskim simbolima Drugog svjetskog rata i komunističko-jugoslavenskog pobjedničkog, za hrvatski narod zločinačkog naslijeđa, uzvraćajući pitanjem – Dobroniću, a što ćemo s petokrakom?

Na taj način se nesvjesno pristaje na srpsko-antifašistički i anacionalno- internacionalistički permanentni pokušaj poistovjećivanja obrambeno-oslobodilačkih vrijednosti i simbola Domovinskog rata protiv srpske agresije s vremenom, kontekstom, simbolima i vrijednostima Drugog svjetskog rata, čime se perceptivna krivnja i nužnost javno-političke defanzive prebacuje na hrvatski narod iz civilizacijski slavne i pobjedničke epohe na ranjivu i gubitničku epohu.

ZDS je branio Hrvatsku od petokrake

Petokraka bi se mogla dovoditi u raspravnu vezu s današnjim značenjem ZDS jedino kad bi bilo jednoga jedinoga izuzetka i da je netko s petokrakom na čelu branio Hrvatsku. No nije. ZDS je branio Hrvatsku od petokrake.

Zato se ne smije ni u polemikama oko ZDS spominjati petokraka, jer se o neprijateljskoj simbolici ne raspravlja u ravni sa svojim svetinjama, niti se dva posve različita vremena i povijesna konteksta, vrijeme 1941. godine smije pristajati uspoređivati s 1991. godinom, jer upravo s tim naivnim pristupom dajemo prostor velikosrpskim, antifašističkim i svim anacionalno-globalističkim tendencijama i ciljevima.

Ostavljajući većinsku, nacionalnu i kršćansku Hrvatsku samo i isključivo u rukama i pod zaštitom posve nemoćnih, vrlo izvjesno i suspektnih političkih inicijativa i politički potpuno dezorijentiranih pojedinaca, gdje se kao zaštitnici ZDS danas pojavljuje Domovinski pokret u čijem je predsjedništvu jedan Peternel, koji je, kao i Karolina Vidović Krišto, uzlaznu društvenu karijeru gradio višegodišnjom borbom protiv ZDS u Izvršnom odboru HHO-a, te čitav niz dnevno-političkih egzibicionista koji svojim izolacionističkim svojatanjem hrvatskih svetinja, proglašavajući izdajnicima ljude i strukture na koje se realno današnja Hrvatska jedino može osloniti, realno se uništava hrvatska budućnost, koja ne ovisi od statusa ZDS danas, ali je snažno ugrožena bez uporišta u tom pozdravu.

Zbog svega, taj pozdrav i sve slične naravi, ne smije biti pitanje ideoloških borbi, ne smije biti dnevno-političko pitanje, niti prostor za bildanje nacionalne pravovjernosti u političkim suparništvima.

To je temeljno nacionalno pitanje na koje nacionalna Hrvatska mora imati jedinstven odgovor, u najmanju ruku zato što Milanović, Dobronić, Pupovac i slični nastupaju s jedinstvenih pozicija.

Anto Đapić/Foto:


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •