Boris Traljić: Reforme i prevare – Je li važnije što dijete uči u školi od broja županija u Hrvatskoj

17 prosinca, 2015 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

U LJUDSKOJ prirodi je promatrati i razmišljati te stvarati stavove i predodžbe o sebi i svijetu. Također nam je u prirodi postavljati ciljeve koji vode unaprjeđivanju kvalitete naših života ili unaprjeđivanju svijeta oko nas; opet isključivo zbog boljitka pojedinca koji ga mijenja; i planirati djelovanje koje će voditi ispunjavanju tih ciljeva.



U ovom članku ćemo preširok pojam “svijet oko nas” reducirati na ljude, odnosno skupinu pojedinaca s kojima dijelimo životna pravila i neka obilježja, na društvo. Sažmimo sada ta naša razmišljanja, stavove, predodžbe, ciljeve i planove djelovanja u jednu riječ – ideje.

Bilo svjesno, u skladu s idejama, bilo podsvjesno ili instinktivno, nečemu pridajemo veću važnost, posvećujemo veću pozornost ili smo tome jednostavno više skloni. To nešto predstavlja zadovoljenje naših potreba i ispunjenje naših ciljeva – naši interesi.

Ideje i interesi značajno određuju svaku osobu. One su pokretač ljudskog napretka i razvoja, slobode, znanosti, tehnologije, umjetnosti, gospodarstva, bogatstva ali… ali, nažalost, i nazadovanja, uzništva, siromaštva, uništavanja, nasilja i smrti. Vrlo su krhke i rastezljive norme koje, na putu prema interesima, valoriziraju naše ideje, koje kažu ova je dobra, a ova loša, ovo smiješ, a ovo ne. Mnogo toga determinira te norme: kultura, tradicija, religija, odgoj, razina slobode… a zovemo ih moral.

Svi mi imamo ideje i interese, ali ih najčešće takve da nas malo ima objektivne sposobnosti za njihovu realizaciju. Otkrivanje, poticanje i zaštita onih koji posjeduju sposobnosti za ostvarivanje društvenih interesa je najvažnija politika svake vlade, a za Hrvatsku danas je to primordijalna reforma.

Za ostale, za velik broj ljudi, činjenica da nemaju objektivne sposobnosti za realizaciju vlastitih ideja i interesa nije apsolutno nikakva prepreka. U političkom životu oni se pridružuju političkim strankama koje su najbliže tim njihovim idejama, interesima i moralnim normama pa ih zajednički pokušavaju ostvariti. Političke stranke su zato odraz podijele društva, što je sasvim normalno jer ta podjela proizlazi iz prirodne različitosti pojedinaca i ne treba je sputavati. Dapače, zdravo društvo je treba poticati.

HDZ i SDP su, dakle, načelno odraz zdravih temelja društva. Neovisno o pokušajima, nažalost i uspijevanju, medijskog izjednačavanja te dvije najvažnije hrvatske političke stranke one su u stvarnosti značajno različite. Usko gledajući; ono što naši mediji, doslovno, i rade; jedan interes im je isti – pobijediti na izborima i voditi državu. U čemu je onda uopće problem znaju samo hrvatski novinari, očito i sami u jakom raskoraku između vlastitih interesa i mogućnosti njihove realizacije, jer kvalitetan izborni rezultat koji jamči participaciju u izvršnoj vlasti je glavni razlog postojanja političkih stranaka i tu moraju biti isti.

Ali u ostalim interesima, idejama i moralnim normama su izrazito različiti, u odnosu prema hrvatskoj kulturi i tradiciji, religiji, odgoju… Zašto se to onda zanemaruje? Je li vam, na primjer, važnije hoće li vaše dijete, kako i kada učiti o kontracepciji ili koliko će Hrvatska imati županija? Je li vam od redukcije broja županijskih uhljeba važnije hoće li zakonom, propisom ili kurikulumom vladajućih; a oni imaju demokratske ovlasti i poluge za donošenje zakona, propisa i kurikuluma; u nižem razredu osnovne škole, ili već u vrtiću, navlačiti goldun na silikonski crni (da ne bi postali ksenofobni) dildo malih dimenzija (da ne bi postali stereotipni)? Ma sigurno da vam je razvoj djeteta (što god mislili o malom crnom dildou) neusporedivo važniji od broja županija, a radi se samo o jednom pitanju, čak “banalnom” u odnosu na cijeli spektar otvorenih.

Ali u “pregovorima o reformama” koje diktira MOST Domoljubnoj koaliciji i koaliciji Hrvatska raste o takvim stvarima nema ni riječi. Najvažnije MOSTove “reforme” su, iako medijski napumpane, objektivno vrlo nisko rangirane u percepciji građana – broj jedinica lokalne samouprave je na, otprilike, osamdeset i sedmom mjestu političkog interesa prosječnog Hrvata, “reforma” pravosuđa na, otprilike, šezdeset i četvrtom, a “reforma” javne uprave na, hajde lupit ću, četrdeset i drugom. Sami rangirajte energetiku, poduzetništvo, gospodarski pojas…

Da se razumijemo, radi se o rješavanju izuzetno bitnih društvenih problema, o interesima koji su zajednički svim hrvatskim političkim strankama (eto još jedan dokaz medijima kako su sve iste), ali gospodo i drugovi, nećemo valjda zanemariti puno važniji odnos prema; još jedno “banalno” pitanje o kojem se ne “pregovara“; izbjeglicama i sigurnosnu ugrozu samo da bi gospodin s jakom krizom identiteta zadovoljio svoje ideje o regionalnom preustroju Hrvatske ili interes za predsjedanjem Hrvatskog sabora?

Sve i da ima odlične ideje, što ne možemo ničim dokazati, eventualna uštedica za državu na regionalnoj “reformi“, njegovom životnom projektu, je zanemariva u odnosu na štetu ako nam zbog te “reforme” promakne, na primjer, neki mudžahid odlučan pridružiti se djevicama baš u nekom hrvatskom hotelu ili na nekoj hrvatskoj plaži.

O neophodnosti “reformi“, o kojima se tjednima “pregovara“, već godinama postoji koncenzus hrvatskih političkih stranaka, ili kako je ranije rečeno zajednički interes. To izgleda u Hrvatskoj samo MOSTu nezavisnih lista nije jasno. Zašto je netko glasao za neku političku opciju na proteklim izborima nema nikakve veze s “inovativnim reformama“, nego sa svjetonazorom; idejama i moralnim normama kako ih zovemo u ovom članku; i s povjerenjem da će određena opcija provesti potrebne reforme uz najmanju štetu po građane.

Na kraju, pitanje svih pitanja… ako ova analiza drži vodu odakle MOSTu toliki mandati, kako je moguće da je Božo Petrov samo raširio ruke, predstavio se altruistički, kao da je, Bože mi prosti, novi mesija i s mirnim glasom uvjerio tristo tisuća Hrvata da je tu samo zbog njih!?

Odgovor je jednostavan, mi Hrvati smo izgubili elite, odnosno ljude koji svojim autoritetom utječu na razna područja društvenog života i korigiraju moralne norme… to su najbolji među onima, ranije spomenutim, sposobnima koje svaka vlada treba otkriti, poticati i zaštiti. Godinama su hrvatske elite uništavali razni režimi, a konačno ih je dokrajčio komunizam sa svojim protuprirodnim vrijednosnim sustavom. I što imamo danas? Zorana Milanovića kao predstavnika političke elite?

Čovjeka koji ne rasteže moralne vrijednosti nego ih razbija govorom mržnje prema političkim oponentima, kojemu je jedina ideja (sic!) ostvariti interes i bio je (još je?) spreman koalirati čak s HDSSB-om… i vice-versa, ne zaboravimo. Ili Tomislava Karamarka koji je doduše dosljedan idejama, a i moral vrlo malo rasteže, dopušteno možemo reći, kako bi formirao saborsku većinu, ali nema obilježja lidera, nesimpatičan je, spor, prečesto griješi u izjavama i zato nije i nikako ne može biti elita. Ili možda Božu Petrova kojeg van “reformi” ništa ne zanima, koji nema hrabrosti iznijeti svoj stav čak niti o pobačaju, još jednom iz spektra “banalnih” pitanja.

Sve ovo čemu danas svjedočimo je proizvod nepostojanja elita, i ne samo na političkom planu. Pogledajte kulturu, kazalište, sport, medije… tonemo. Koalicija između MOSTa i Domoljubne koalicije, ma kako je oni zvali; zamislite samo tu razinu političkog “elitiste” Bože Petrova koji cijelu Hrvatsku želi uvjeriti kako će sudjelovati u izvršnoj vlasti s drugim strankama, što nije koalicija nego “suradnja“… jadno i porazno; je definitivno korak naprijed u odnosu na dosadašnju vlast. Ali nedovoljan, treba nam nova hrvatska paradigma, ogled o društvenoj integraciji i razvoju.

Valjda će netko pokrenuti nešto u tom smjeru, napisati esej. Izdati knjigu, na primjer. Siguran sam da na promociji te knjige nećemo vidjeti nikoga od “političkoeltističkog pregovaračkog” trojca… Što? Stvarno jest?… Tko? Davor Ivo Stier? Promaklo mi je… a je li bio tko od ove trojice? Pa jasno… njima je trenutna paradigma savršena.

Foto:Ilustracija


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •