U tekstu “Vratio se mostarski Bruce Lee”, Denis Kuljiš pohvalno je komentirao postizbornu analizu Nine Raspudića, ocijenivši je briljantnom, a onda nanizao svoje opservacije o hrvatskih političarima – od Tuđmana do Plenkvića
“Apsolutno briljantan tekst koji je u ”Večernjem” napisao Raspudić o Crnom labudu i Plenkovićevu izlasku na europske parlamentarne izbore, uz mnoštvo sjajnih opservacija i genijalnih dosjetki autora koji se posve oslobodio poze akademika iz unutrašnjosti i vratio svom primarnom urbanom biću mostarsko-zagrebačkog ugursuza, sadrži ključnu rečenicu: ”Plenković je izašao na te izbore misleći da ga narod voli koliko on voli sam sebe…”
To me navelo da razmišljam o samopercepciji hrvatskih vođa. Sve sam ih privatno poznavao i profesionalno pratio (Plenkija znam najmanje).
Tuđman je bio zanesenjak XS kategorije, inducirao bi kod sebe afane, da se može nametnuti jer mu je samouvjerenost proizlazila jedino iz agresivnosti, povezane s osjećajem neadekvatnosti. Neki su bili žrtve njegova šarma, ali kad su mi o tome svjedočili, uglavnom im nisam povjerovao. Malo su mi bili uvjerljiviji Tomo Marčinko i Pero Galbraith. Ali, to su više bila kao neka priznanja zasluga i uočavanje dobrih strana, a ne osvjedočenje o karakteru. Tuki je, mislim, bio stara prznica, lik koji nedostaje u ”Gruntovčanima”, zagorski kukavelj i folirant. Ne govorim sad o njegovim
pothvatima, nego o osobi. Naravno, treba tu ocjenu razraditi da bi bila uvjerljiva, a ne olako opisan opći dojam.
Zanimljiv je bio Pavletić, ali on nije bio pravi vlastodržac, a i već sam ga opisivao, dosta detaljno.
Stipe je bio briljantni uličar, blefer, samopouzdanjer je točno znao što jest, a što nije. Gulamfer, a ne povijesni vođa, no inteligentan, obdaren prirodnom inteligencijom, osobno hrabar.
Sanader je bio prevarant koji je znao da je korak ispred neprijatelja koji ga cijeli život sustopice jure. Bojao se da svi znaju da je lažnjak pa će ga, na kraju, jao, smandrljati, što se i dogodilo.
Račan je bio mali, dosadan bezveznjak koji je sebe uglavnom prezirao, ne bez razloga – sam se najbolje poznavao. Tako da mu očekivanja od samoga sebe nisu bila visoka, i mogao je živjeti na miru sa svojom neznatnom personom. Bio bi to pravi štof za jednu pripovjetku iz niza ”malograđanskih novela” neopisivo darovitog, sasvim nepriznatog i zaboravljenog hrvatskog pisca Branka Belana.
Jadranku nećemo opisivati jer je dama. A mogla bi se napisati salonska komedija, ili, štoviše, opereta, s tim da nemamo Tijardovića, no možda ima drugih prikladnih talenata (zabilješka: pitati Ljuštinu i obećati mu jednu od karakternih rola u tom uprizorenju).
Pašalić – epizodist, džepni format neuspjelog političara ”iz onih vremena”. Nije ni za junaka tvrdo kuhanog noira, jer je više ”u šorbulu”.
Šeksa sam dostatno opisao u tekstu ”Vladimir Šeks u 26 slika”. Jado. On se dosta hrabro suočio s onim od čega je potekao pa usavršio formu, ako nije i karakter. To kod njega respektiram – borac. Bio bi sposoban do smrti braniti neki položaj na krivoj strani.
Zo. Zo zna da je niskorangirani hulić koji se boji ozbiljnih štemera. Ali ima tu asgresivnu sinjsku narav pa srlja u sukobe u kojima će izgubiti po defaultu i ispasti papak – ali tu ne govorim o politici, naša politika nema moralni podtekst.
Josipović – on zna da je negativac i nema s tim problema. Stavrogin? Svidrigajlov?
I na kraju Plenki – mogao bih o njemu pola sata, a ne bih dao bolju ocjenu od ove Ninove. To je Plenkija stvorilo, i to će ga uništiti. Šteta, svakako je jedan od boljih i odlično razumije formate europske politike. Kao lider – 0 points.
Denis kuljiš/Foto:press
