Tuđman, bekić davos PA

Dr. Darko Bekić: Hrvatska i Davos – od Tuđmana 1991. do Bidena 2021.!

28 siječnja, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Tuđman je apelirao na senatora Bidena da SAD više pomognu Hrvatima i Bošnjacima protiv velikosrpske agresije, ali on nije mogao obećati veći angažman Clintonove administracije a pogotovo ne, slanje američkih jedinica u BiH. Uglavnom, i Tuđman i Biden, ostavili su jedan na drugoga nepovoljan dojam.



Svjetski gospodarski forum – „nevladina organizacija“ najkrupnijeg međunarodnog kapitala, svakog siječnja okuplja se u  mondenom švicarskom zimovalištu Davosu kako bi raspravila i „usvojila smjernice“ o najaktualnijim pitanjima koja zaokupljaju njegove globalne interese.

Ovoga siječnja, međutim, zbog pandemije Covida-19, umjesto prisustva nekoliko stotina lidera iz svjetske politike, biznisa, kulture i medija, održava se virtualna konferencija, „Davos Agenda“, s tim će se –  ako epidemiološke prilike to dozvole – drugi dio ovogodišnjeg Svjetskog gospodarskog foruma održati „uživo“ u svibnju, u Singaporeu.

Kada je riječ o Hrvatskoj, ona je u fokus interesa svjetske elite iz Davosa došla u siječnju 1991., još dok je bila u sastavu SFRJ – godinu dana prije međunarodnog priznanja.

Tuđman: “Jugoslavija je jednadžba s tri nepoznanice”

Prethodne, 1990., gost Svjetskog gospodarskog foruma iz Jugoslavije bio je savezni premijer inž. Ante Marković, veliki ljubimac Zapada, a pogotovo američke administracije predsjednika Georgea Busha. Sukladno instrukcijama iz Washingtona, Marković se zalagao za očuvanje Jugoslavije ali reformirane, politički demokratske zemlje s tržišno orijentiranim gospodarstvom.

Čitajući o tome, prisjećam se, predsjednik Tuđman se podsmjehnuo: “On misli da je ‘Juga’ jednadžba s dvije nepoznanice: tržište i višepartijski sustav, a ne shvaća da je to jednadžba s tri nepoznanice: tržište, demokracija i nacionalno pitanje!”

Ni međunarodni kapital ne bi bio ono što jest da nije osjetio kako inž. Marković ubrzano gubi političku bitku s Miloševićem i JNA, ali i s Tuđmanom i slovenskim vodstvom.

U veljači 1991., tri mjeseca prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj to je, očigledno, već bilo jasno i specijalnim službama i CEO-vima najvećih korporacija i banaka u svijetu. I nacionalno orijentirani, najviši hrvatski kadrovi u Partiji, JNA i obavještajnim službama, u to su vrijeme također napravili svoj izbor: nakon hrvatske emigracije i oni su se, konačno, odlučili za stvaranje suverene i samostalne hrvatske države. Ali, na čelu hrvatske države nisu htjeli ni vođe „Hrvatskog proljeća“ iz 1971., niti njegove najveće žrtve, tj. nacionalne prvake i tribune, već baš dr. Franju Tuđmana, generala JNA, političkog uznika i tvorca državotvornog programa.

Skupina na čelu s Mikom Špiljkom angažirala je svoje političke veze na Zapadu da dr. Tuđmana pozovu u Davos, a svome sinu Vanji, vlasniku jedne švicarske tvrtke, Špiljak je dao u zadatak da organizira put i financira boravak budućeg hrvatskog predsjednika u elitnom zimovalištu.

Predsjednik Tuđman istupio je 2. veljače 1991.,zajedno sa Slovencem J. Drnovšekom, na posebnom „Forumu o Jugoslaviji“, koja je u to vrijeme postala velika briga međunarodnog kapitala, ne samo zbog geopolitičkih komplikacija koje donosi njezin neizbježni raspad nego, još više, zbog velikih zajmova, tj. dugova koje će nakon raspada zemlje, netko morati platiti. Predsjednik Tuđman pozvao je sve one koji odlučuju o svjetskoj politici da Hrvatskoj pomognu zaštititi njezin suverenitet, rezultate demokratskih izbora, suverenitet i pravo na osamostaljenje.

U tom smislu založio se za „mini-Helsinki“ tj. mirovnu konferenciju na načelima Helsinškog akta o europskoj sigurnosti i suradnji. Jer, ako ne bude mirnog razrješenja krize i Slovenija odluči napustiti Jugoslaviju, Hrvatska će morati učiniti isto.  Od 30-ak razgovora koje je Tuđman imao u Davosu, najvažniji je bio onaj “u četiri oka” s glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wernerom. Argumenti koje mu je Tuđman iznio, znatno su promijenili stav Zapada prema budućoj hrvatskoj državi i njenom priznanju.

Vanja Špiljak, liječnica dr. Lela Seidler i njezin suprug, Franjo Tuđman i Darko Bekić

Vanja Špiljak, liječnica dr. Lela Seidler i njezin suprug i dr. Franjo Tuđman

Godinu dana kasnije,1992., netom poslije formalnog međunarodnog priznanja RH, predsjednik Tuđman opet je sudjelovao na konferenciji u Davosu. Između ostalih, još jednom se susreo s glavnim tajnikom NATO-a Wernerom i izrazio mu želju i namjeru RH da pristupi Sjevernoatlantskom savezu. The rest is history!

Nakon 1992., nekoliko godina, na godišnjem summitu Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu nije bilo visokih predstavnika hrvatske vlade i države. Tek 1997., ponovno je nastavljeno sudjelovanje, dolaskom ministra gospodarstva Davora Sterna. On je u Davosu, osim sudjelovanja na gospodarskim sastancima, imao i jednu diskretnu diplomatsku misiju. Predsjednik Tuđman zatražio je od pisca ovih redova da Šternu organizira diskretni sastanak s izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom, koji nas je primio u svom hotelskom apartmanu.

Tom prilikom, ministar Štern mu je predao pismo predsjednika Tuđmana, ustvari, njegovu ispriku za neke sporne navode u njegovoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“, koje je Štern dodatno objasnio, a predsjednik Peres primio na znanje.

Slijedeće, 1998., na summitu u Davosu, sudjelovao je novi ministar gospodarstva Neven Porges koji je obavljao niz poslovnih sastanaka, dok se autor ovog članka bavio političkim pitanjima.

Na radnoj večeri o stanju u Jugoistočnoj Europi, polemizirao je poznatim britanskim novinarom Ianom Traynorom. Poslije toga, Hrvatska je na World Economic Forumu sudjelovala tek 2001. godine, kada je u Davos bio pozvan predsjednik RH Stipe Mesić. On se tamo sastao sa srbijanskim predsjednikom Vojislavom Koštunicom i drugim liderima iz Jugoistočne Europe da bi razgovarali o stabilnosti u regiji, što je, u tom trenutku, bio jedan od političkih prioriteta organizatora Davosa.

Međutim, predsjednik Mesić oštro se suprotstavio prijedlogu Georga Sorosa da “balkanske zemlje” stvore carinsku uniju, a na pitanja novinara o njegovu nesuglasju s vladom RH glede transkripata razgovora pokojnog predsjednika Tuđmana, Mesić je odgovorio da su to “zabilješke Ureda predsjednika a ne privatni papiri Tuđmanovih nasljednika.”

Godine 2005., predsjednik vlade RH dr. Ivo Sanader bio je također pozvan na Svjetski gospodarski forum, ali je u posljednji trenutak odustao „zbog viroze“, što mu je Klaus Schwab, navodno, jako zamjerio. U Davosu, zamijenili su ga tadašnja državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva Martina Dalić i državni tajnik Središnjeg ureda za e-Hrvatsku Miroslav Kovačić.

Slijedeće sudjelovanje Republike Hrvatske na summitu Svjetskog gospodarskog foruma zbilo se tek 2013., kada ju je zastupao tadašnji zamjenik premijera Neven Mimica. Godine 2017., 2018., 2019. i 2020.,na summitu u Davosu redovno je sudjelovao predsjednik vlade Andrej Plenković, a 2020., na poziv Atlantic Councila, pridružila mu se – na posebnom panelu o „Inicijativi tri mora“ –  i predsjednica RH na odlasku, Kolinda Grabar-Kitarović.

Predsjednik Vlade Andrej Plenkovićna na skupovima u Davosu redovno se  sastajao s brojnim političkim liderima, posebno iz Jugoistočne Europe, ali i čitavog svijeta. Među ostalima, 2018., razgovarao je s izraelskim predsjednikom Netanyahuom, kojom prilikom su dogovorili i zlosretni ugovor o kupnji izraelskih borbenih zrakoplova. Ove godine, na video-summitu „Davos Agenda“, nažalost, Republika Hrvatska nije bila zastupljena, zbog limitiranosti broja sudionika.

Doduše, na summitu nije bio ni novi američki predsjednik Joe Biden pa je  – potpuno opravdano i zasluženo – pozornost čitave svjetske javnosti zaokupio epohalni video-istup kineskog predsjednika, kojim se Xi Jinping definitivno nametnuo kao nadolazeći svjetski lider. On je „ostatak svijeta“ pozvao da se okani novog „hladnog rata“ s Kinom, već da se ujedini u borbi protiv pandemije corona virusa i za oporavak svjetskog gospodarstva, nakon toga.

Također, najavio je ambiciozni kineski doprinos Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama te se založio za povratak multilateralizmu: “Mi moramo izgraditi otvoreno svjetsko gospodarstvo, čvrsto zaštititi multilateralni trgovinski sustav i suzdržati se od stvaranja diskriminatornih i ekskluzivnih standarda, pravila i sustava, kao i visokih zidova koji sprječavaju trgovinu, investicije i tehnologiju.“

Najzanimljivije je da Xi, iako ove godine Kina obilježava 100-tu obljetnicu osnivanja i 70 godina vladavine Komunističke partije, nije ni spomenuo KP Kine. Znakovito je da, istovremeno, i mnogi kineski komentatori i poslovni ljudi, u medijima i na raznim skupovima, vidljivo naglašavaju kako je „neispravno kineski politički i, posebno, gospodarski sustav, smatrati komunističkim, jer je ogromna većina kineskih poduzeća u rukama privatnih poduzetnika i bankara.“ Očito, osim svega ostalog, Kina počinje i mijenjanje svoga imagea u međunarodnoj javnosti, kroz sustavnu javnodiplomatsku ofanzivu svoga „rebrandinga“ u globalnim razmjerima.

Kao što je već rečeno, Joe Biden nije sudjelovao na video konferenciji Svjetskog gospodarskog foruma, za razliku od dojučerašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, koji je prošle godine „uživo“ govorio u Davosu i, naravno, bio najveća medijska i politička „zvijezda“ tog velikog skupa. Rezervirano komentirajući Xijev video-istup u Davosu, Bidenova glasnogovornica Jen Psaki naglasila je da Peking postaje sve „autoritarniji“ u unutrašnjoj a sve „prisutniji i otvoreniji“ u vanjskoj politici, zbog čega će Sjedinjene Države morati izgraditi novi pristup Kini, koji će se temeljiti na „strpljenju“ i konzultacijama s američkim saveznicima. Već sada je razvidno da će Bidenova administracija s Kinom pronaći zajednički jezik bar u nekim važnim pitanjima kao što su zaštita okoliša i post-Covidska obnova svjetskog tržišta i gospodarstva, ali da će sva ostala gospodarska, ali i ideološka pitanja i dalje biti predmet opasnog sukobljavanja.

Najvažniji dojam koji se stjeće u međunarodnoj javnosti nakon „video-summita“ u Davosu, jest, da je – bar na javnodiplomatskoj razini – protiv nove američke administracije, Kina povela s 1:0. I ne samo to: većina američkih analitičara slaže se u ocjeni da su SAD danas – i ekonomski i politički – u manjoj prednosti nad Kinom nego prije četiri godine, na početku Trumpova mandata.

Još samo nekoliko godina, otprilike do kraja Bidenova mandata, Kina će i formalno, tj. statistički, prestići SAD i postati vodeća gospodarska sila svijeta!

U takvoj situaciji, izvještaji o grubom narušavanju nacionalnih prava ujgurske manjine na zapadu Kine, kao i mnogobrojna uhićenja i tortura širom Rusije nad pristalicama ruskog oporbenog vođe Alekseja Navaljnog, bit će težak politički uteg za puritanski moralni i demokratski svjetonazor Joe Bidena. Ipak, vanjskopolitička strategija nove američke administracije koja veliko težište svoje unutarnje i vanjske politike stavlja na ljudska prava, u odnosu na Kinu i Rusiju  bit će nužno pragmatična. Bidenovi prvi istupi potvrđuju već davno stečeni dojam američkih političkih analitičara, da novi predsjednik, zapravo, nije neki intelektualac, te da se služi davno “ishabanim” političkim porukama političkog aktivizma iz vremena Martina Luthera Kinga.

U tom smislu, treba očekivati da će se novi državni tajnik Tony Blinken, u nekoj varijanti, vratiti na politiku Richarda Nixona i njegova diplomatskog i ideološkog “gurua” Henry Kissingera.

Nixon je, naime, u ljeto 1971. zaprepastio svijet svojom objavom da je Kissinger, prilikom tajnog posjeta Kini, dogovorio i njegovo putovanje u Kinu, što se tada smatralo najvećom vijesti od objave da je završen Drugi svjetski rat. Na vrhuncu međublokovskog i ideološkog “hladnog rata“, Nixon je 1972., na pitanje jednog novinara kako može surađivati i, čak, putovati u komunističku Kinu Mao Zedonga, hladno odgovorio: “Politika je jedno a biznis je drugo!“

Međutim, politika od prije pola stoljeća, u 2021. godini više ne može funkcionirati, već se traži, kako je već naglašeno, novi model, novi sustav međunarodnih odnosa. Izvršni predsjednik Svjetskog gospodarskog foruma Klaus Schwab nedavno je objavio knjigu koja sintetizira njegovu osobnu, dugogodišnju viziju i novu strategiju i ideologiju međunarodnog kapitala. Ona je sadržana već u samom naslovu: „Dionički kapitalizam: svjetsko gospodarstvo koje služi napretku, ljudima i planetu“ (Stakeholder Capitalism: A Global Economy that Works for Progress, People and Planet“, pri čemu termin stakeholder ne označava dioničare, već sve „dionike“ kapitalističkog načina proizvodnje!).

Kao glavne motive za pisanje ove knjige, Schwab je naveo da se, zbog pandemije covida-19 i njenih nemjerljivih gospodarskih posljedica, ali i ostalih gorućih pitanja današnjice: klimatskih promjena i sve veće socijalne razlike između elita i ogromne većine stanovništva, nameće nužnost potpuno novog pogleda na svijet ili, kako je rekao, njegovo „veliko resetiranje“.

Naravno, nije ovo prvi puta da se svijet suočava s potrebom ključnih promjena u globalnoj politici. Nakon Prvog sv.rata, pokušalo se svijet „popraviti“ osnivanjem Društva (Lige) naroda koje je samo 20 godina kasnije neslavno propalo, a poslije Drugog sv.rata isto se pokušalo s Organizacijom UN, te financijskim institucijama iz Bretton Woodsa. Nakon velike financijske krize od 2007/9., poslijeratni međunarodni poredak doživio je više-manje istu sudbinu  kao i onaj međuratni. Suvremene okolnosti još su teže: za razliku od gospodarske krize iz 1930.-ih godina, pa i one iz 2007/8., danas se svijet mora suočiti i s pandemijom Covida i potrebom hitnog zaustavljanja klimatskih promjena.

Na sve to, Biden odgovara najavljivanjem svjetskog  “Summita za demokraciju“ koji bi trebao okupiti demokratske zemlje a po strani, valjda, ostaviti auritoritarne režime, kao što su kineski i ruski. Američki analitičari, čak i oni koji su najviše progonili Donalda Trumpa i njegovu nekompetentnost, odmah su reagirali s ocjenom: “Staro rješenje za novi problem!“

Bidenova zamisao da okupi demokratske zemlje svijeta, a autoritarne režime i države, valjda, ostavi po strani, u trenutku kada Svjetski gospodarski forum priziva na jedinstvo svih gospodarskih i političkih subjekata svijeta čini se potpuno promašena inicijativa. „Trust mozgova” koje okuplja predsjednik Svjetskog gospodarskog foruma Klaus Schwab, za razliku od Bidenove administracije, smatra da “veliko resetiranje“ podrazumijeva daleko šire zahvate nego što je borba protiv pandemije i mjere zaštite od klimatskih promjena, već su potrebne temeljne društvene promjene, da je svijet potrebno učiniti inkluzivnijim i jedinstvenijim, da se nikoga ne isključuje, niti deprivirane pojedince, ali niti nedemokratske, autoritarne države i režime.

Ovo je posebno važno u okolnostima kada s pred našim očima odvija upravo suprotan epohalni proces: nakon 400 godina, globalna gospodarska i politička dominacija euroatlantskog svijeta i zapadne civilizacije ubrzano kopni, a ponovno raste utjecaj i premoć euroazijskog prostora na kojem danas dominiraju Kina, Indija, i Ruska Federacija!

Zato je veliko pitanje, u kojoj mjeri globalne gospodarske snage koje stoje iz Klausa Schwaba, a koje su svjesne da svijet treba iz osnova mijenjati, mogu imati povjerenja u 78-godišnjeg Joe Bidena kao predvoditelja toga procesa. Treba podsjetiti da, upravo za njegova 8-godišnjeg mandata kao potpredsjednika SAD, najveći problemi suvremenog svijeta nisu bili rješavani, već su se do kraja zaoštrili!

U vrijeme njegove, tj. Obamine administracije, „svjetska elita“ potisnula je sva regulatorna ograničenja koje je nametao sustav Bretton-Woodsa i dala punu slobodu spekulativnim financijskim tokovima, prekograničom okrupnjavanju korporacija i strelovitom bogaćenju1% najbogatijih ljudi na svijetu. Jedan od najokrutnijih medija prema Donaldu Trumpu, „Washington Post“, jučer je s vidnom neugodom, konstatirao: “Biden je prošlog tjedna rekao da je njegova vlada u ‘ratnom stanju’ a onda si je uzeo slobodni vikend i nestao iz javnosti.(…) u privatnim razgovorima, on puno više pripovijeda nego se konfrontira, a često ubacuje i priče iz svoga života.“

Da bismo završili priču o Hrvatskoj i Davosu, od Tuđmana 1991., do Bidena 2021, treba podsjetiti  na sastanak predsjednika Tuđmana sa senatorom Bidenom 6.travnja 1993., u Zagrebu. U to vrijeme, demokratski senator Joe Biden bio je već dobro upoznat s hrvatskom poviješću i, posebno, s krizom i uzrocima raspada Jugoslavije, kao i tijekom Domovinskog rata. O tome su ga godinama redovno izvješćivali fra I. Živković, predsjednik Hrvatske Bratske Zajednice – HBZ (u SAD-u) B. Luketich i prof.M. Meštrović. Hrvatska je u proljeće te godine pregovarala o produženju mandata UNPROFOR-a i brinula o stotinama tisuća hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica, dok je rat u BiH bio je u fazi „svi protiv svih“.

Tuđman je apelirao na senatora Bidena da SAD više pomognu Hrvatima i Bošnjacima protiv velikosrpske agresije, ali on nije mogao obećati veći angažman Clintonove administracije a pogotovo ne, slanje američkih jedinica u BiH. Uglavnom, i Tuđman i Biden, ostavili su jedan na drugoga nepovoljan dojam. Poslije Tuđmanove smrti, s J. Bidenom, kao potpredsjednikom SAD, prva je razgovarala tadašnja premijerka J. Kosor, koja je tražila američku potporu za primanje Hrvatske u Europsku Uniju, posebno, zbog slovenske blokade, u čemu je američka diplomacija odigrala ključnu ulogu.

Na toj osnovi, 2013. godine, povodom ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, potpredsjednik Joe Biden 1. srpnja 2013., u londonskom “Financial Timesu” objavio je komentar kojim je pozdravio taj događaj. Članak je retorički bio pohvalan za Hrvatsku, ali je u njemu Biden još jednom podsjetio Hrvatsku koji joj je glavni zadatak: da pomogne i olakša ulazak Srbije i drugih zapadnobalkanskih zemalja u EU, jer će to biti “…način da se ti narodi opet ujedine unutar Europske unije.“

Zatim je, 25.studenog 2015., povodom redovnog godišnjeg summita “Procesa Brdo-Brijuni”, što se održavao Zagrebu, potpredsjednika SAD Josepha Bidena, kao “specijalnog gosta”, primio predsjednik Vlade RH Zoran Milanović. Najviše su razgovarali o ratu u Sirji, o velikom valu izbjeglica i migranata koji tzv. “Balkanskom rutom” stižu u Europu i, u tom kontekstu, o aktualnom terorističkom napadu u Parizu u kojem je bilo 130 mrtvih i stotine ranjenih.

Konačno, 14.prosinca 2016., s Joe Bidenom telefonski je razgovarao i predsjednik vlade RH Andrej Plenković. Joe Biden nazvao ga je nakon što je Hrvatska blokirala otvaranje jednog poglavlja u pregovorima Srbije s EU. Naime, predsjednik Vučić požalio se na Hrvatsku da je jedina od članica EU blokirala otvaranje Trećeg poglavlja o obrazovanju i kulturi. Predsjednik Plenković objasnio je Bidenu da su hrvatske rezerve bile vezane za pitanja školstva i udžbenika, te položaj manjina “in general”. Prema diplomatski složenom priopćenju, Plenković i Biden složili su se da bi progres po tom pitanju “doprinio miru, stabilnosti i napretku čitave regije.”

Konferencije Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu u razdoblju 2017-2020., bile su prilika i za osobne susrete predsjednika Vlade A. Plenkovića s J. Bidenom, ali se ovaj nije pojavljivao u Davosu. I danas, kao predsjednik, Biden se, prema komentarima američkog tiska, po svemu sudeći,  strogo drži redovnog radnog vremena, „od 9 do 5“. To se vidi i iz satnice njegovih twitova, za razliku od Trumpovih ponoćnih twittova koji su skandalizirali američke medije i zbog kojih su morali usred noći buditi druge državnike.

Neki dan, u prvom telefonskom razgovoru s njemačkom kancelarkom, Biden i Merkel složili su se da prioriteti bilateralne a time i zajedničke, EU i NATO-ve vanjske politike, budu obnova jedinstva euroatlantske zajednice te orijentacija na odnose s Kinom, Rusijom i Iranom, kao i rješavanje kriza u Afganistanu, Ukrajini i na Zapadnom Balkanu.

U svezi s ovim zadnjim, najveća briga SAD i Njemačke bit će postizanje sporazuma o međusobnom priznanju Srbije i Kosova, pri čemu se očekuju kompromisi s obje strane. Što se tiće Bosne i Hercegovine, promatrači ocjenjuju da Njemačka neće baš prepustiti Bidenovim „old boys“, od Tony Blinkena do Madeleine Albright, da poduzmu neku naglu i odlučniju akciju u BiH, već da će se Berlin, i poslije odlaska Merkelice s vlasti, zalagati za politiku kontinuiteta u BiH, točnije, „malih koraka“, a ne ambicioznog „čiščenja polica“.

Na toj osnovi, tek treba vidjeti hoće li na svibanjsko nastavak Svjetskog gospodarskog foruma u Singaporeu biti pozvan i netko iz političkog vrha Republike Hrvatske. U svakom slučaju, hrvatskoj bi politici i diplomaciji takav poziv bio dobrodošao, ako zbog ničega drugog, ono zbog našeg glavnog diplomatskog načela – da je najvažnije „sjediti na večeri na kojoj se odlučuje, a ne biti na meniju“!

Dr. Darko Bekić/Foto:privatni arhiv

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •