Za manje od četiri mjeseca održat će se lokalni izbori u Zagrebu. Nikad slabiji, umorniji i sudskim procesima uzdrmaniji Milan Bandić najavio je da na njima ide po sedmi uzastopni mandat gradonačelnika.
Charles de Gaulle i Margaret Thatcher političari su koji su obilježili dobar dio druge polovine 20. stoljeća u Francuskoj odnosno Velikoj Britaniji.
Politike koje su provodili uz definirana ekonomska i socijalna načela bile su utemeljene na etičkim idealima i uspostavile su jasan okvir vrijednosti zajedničkog života te se tako etablirale kao političke ideologije, degolizam i tačerizam. Obje su nadživile svoje utemeljitelje i dan danas su predmet zagovaranja ili osporavanja u realnom političkom životu.
Prvih dvadeset godina ovog stoljeća Zagrebom vlada bivši jugokomunist, Milan Bandić. U početnoj fazi u formaciji reformiranih komunista, a kasnije kao samostalni strijelac uz otvorenu ili skrivenu pomoć određenih političkih stranaka i pojedinaca, najčešće politički prodanih duša. Iako lišena političke idologije ta vladavina ima svoju specifičnost i posebnost koja se može svesti pod jedinstveni pojam – bandićizam.
Bandićizam nije pojam rezerviran isključivo za njegova tvorca, nositelja i glavnog protagonista Milana Bandića, već je puno širi fenomen koji obuhvaća i oslikava ukupnu društvenu zbilju u Hrvatskoj, a poglavito u Zagrebu, tijekom prva dva desetljeća 21. stoljeća.
Brojne afere i još brojnija neispunjena obećanja, neracionalne investicije, neprincipjelnost, pogodovanja bliskim suradnicima i prijateljima, vladavina ozbiljno kompromitirana i kontaminirana brojnim istragama državnog odvjetništva, boravcima u istražnom zatvoru, jamčevinama i sudskim postupcima obilježja su tog gotovo dvadesetogodišnjeg upravljanja gradom.
Što uglednog člana društva, profesionalno ostvarenog i financijski pristojno situiranog, motivira da se baci u kaljužu koju godinama istražuje državno odvjetništvo.
Naoko socijalno osjetljiv, a u biti krajnje voluntaristički usmjeren na očuvanje vlasti i moći pod svaku cijenu, bandićizam se prema potrebi kreće u najširem mogućem spektru. Od veličanja obljetnica titoističkih udruženja do hodočašća u procesijama Kamenitim vratima i Majci Božjoj Bistričkoj, od legalizacije bespravnih građevina socijalno ugroženim skupinama do pogodovanja krupnom kapitalu.
Bahatost i prostačenje u javnom govoru, učestalo potcjenjivanje i vrijeđanje novinara i suradnika, klaunsko samodoživljavanje: “polizat ću asfalt i pojesti sav snijeg”, “pijem vodu kao žaba”, “radim k’o konj”, konstanta su Bandićevog degradiranja figure gradonačelnika velikog srednjoeuropskog grada.
Osim što je, prema dokaznom materijalu USKOK-a, uspostavljanjem dobro razgranate koruptivno – klijentelističke mreže na razini grada i nizom suspektnih kriminalnih djela kliznuo prema banditizmu, bandićizam je gotovo institucionalizirao i političku korupciju. Žetonizacija političke scene, odnosno beskrupulozno političko preslagivanje uz negiranje na izborima iskazane volje birača, jedna je od najupečatljivijih stečevina bandićizma.
Bandić je (o)kupio popriličan broj prebjega iz saborskih i skupštinskih klupa koje je, nazvavši ih žetončićima, u potpunosti dehumanizirao i pretvorio u sredstvo za političko trgovanje kako na gradskoj tako i na nacionalnoj razini.
Čvrsto partnerstvo Milana Bandića, u aktualnom gradonačelničkom mandatu, s HDZ-om na gradskoj i državnoj razini, omogućeno žetonizacijom SDP-ovske državne političke elite i prebjezima u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, vjerojatno je najperfidnija kohabitacija u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti. Perfidnija čak i od koalicije HDZ-a i HNS-a.
Poraziti Bandića, a ne obračunati se s bandićizmom i ne skršiti model vladavine Gradom Zagrebom u zadnjih dvadeset godina bila bi pirova pobjeda za sve one kojima je stalo do istinskih promjena.
Manipuliranje isluženim, umirovljenim uglednicima i moć privlačenja i preobrazbe dojučerašnjih političkih neistomišljenika posebno je obilježje bandićizma. Ta moć uvjeravanja, koja se pokazala učinkovitom čak i iz bolničke postelje, postala je jedna od osobitosti vladanja Milana Bandića. Uvijek je u presudnim trenucima znao pronaći pravi način kako prepoznati i motivirati političkog slabića da pretrči u njegove redove i pruži mu presudnu podršku za opstanak na vlasti.
Zašto su akademici, sveučilišni profesori, bivši ministri, potpredsjednici i visoki dužnosnici Vlade RH, generali, suci, biskupi i ostali crkveni velikodostojanstvenici, liječnici, odvjetnici, političari, umjetnici, vrhunski sportaši, pjevači, novinari iako duboko svjesni naravi Bandićeve vladavine pristali biti marionete u rukama zagrebačkog gradonačenika i služiti mu da se održi na vlasti?
Što uglednog člana društva, profesionalno ostvarenog i financijski pristojno situiranog, motivira da se baci u kaljužu koju godinama istražuje državno odvjetništvo i preda se u zagrljaj osobi čije ponašanje zabrinjava svakog iole pristojnog i dobronamjernog čovjeka?
Zašto su se ti ljudi spremni kompromitirati i ugroziti svoj ugled i ljudski integritet? Je li moguće da ih sljepilo osobnog probitka i iluzija osjećaja važnosti i moći navodi na tu bezumnost. I to je važan sociološki aspekt fenomena bandićizma.
Izgleda da se dvadesteogodišnja Bandićeva era vladanja Zagrebom primiče svom kraju. Za manje od četiri mjeseca održat će se lokalni izbori u Zagrebu. Nikad slabiji, umorniji i sudskim procesima uzdrmaniji Milan Bandić najavio je da na njima ide po sedmi uzastopni mandat gradonačelnika.
Malo je vjerojatno da će prokušani i dosad uvijek uspješni Bandićev predizborni recept obmanjivanja biračkog tijela, silnim obećanjima i epidemijom malih komunalnih akcija po svim zagrebačkim gradskim četvrtima, ovaj put upaliti.
Iako ima povlaštenu startnu poziciju, raspolaže golemim sredstvima i ima značajan utjecaj na pojedine medije kao i utjecajne društvene krugove, Milan Bandić uskoro bi mogao biti potpuno razvlašten ili barem značajno ograničen u provođenju samovolje u upravljanju gradom. Moguće čak i prije izbora. Ovisno o procjeni i interesima svog posljednjeg saveznika, Andreja Plenkovića.
Predstojeće izbore za gradonačelnika Zagreba treba sagledavati u cjelini s izborima za zagrebačku gradsku skupštinu jer većina u skupštini itekako određuje manevarski prostor gradonačelnika. Bandić kao gradonačelnik bez većine u gradskoj skupštini ne može biti onaj pravi, stari Bandić. Zato je na predstojećim zagrebačkim izborima presudno poraziti sve one koji su, iz stranačkih ili pukih osobnih interesa, godinama podržavali i imali korist od Bandićeve vladavine. Kao i one koji se pošto – poto žele utaliti u bandićizam.
Bez obzira na rezultat izbora za gradonačelnika, s Bandićem ili bez Bandića na čelu grada, glavna zadaća onih koji će sudjelovati u upravljanju gradom treba biti obračun s bandićizmom i oslobađanje grada iz koruptivno-klijentelističkih financijskih i političkih okova.
Poraziti Bandića prije izbora ili na izborima, a ne obračunati se s bandićizmom i ne skršiti model vladavine Gradom Zagrebom u zadnjih dvadeset godina bila bi pirova pobjeda za sve one kojima je stalo do istinskih promjena u upravljanju gradom na dobrobit svih građana Zagreba.
Dubioze u gradskom proračunu, zapuštenu gradsku infrastrukturu, prometne probleme i probleme s gospodarenjem otpadom, izazove obnove i sanacije potresom uništene imovine bit će nemoguće uspješno riješiti ako se do temelja ne skrši bandićizam i ne postave jasni principi racionalnog, odgovornog i poticajnog gospodarenja gradskim resursima.
Dr. Trpimir Goluža/Foto: hanza media
