Esej Roberta Valdeca: Smijenio sam Milana Bandića 2000. godine, ali sad ga pustite da počiva u miru

12 ožujka, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Pišem ovo sve tek kao prisjećanje, ali i zgražanje i gađenje nad sadašnjim razvlačenjem njegovog mrtvog tijela. Umro je. Nema ga više. Neka počiva u miru. Ili nemiru.



Milan Bandić je mrtav. No niti ta činjenica nije dovoljna da ga sada i mrtvog ne čereče i komadaju. Ovo nije nikakav epitaf, već naprosto osjećam potrebu istresti iz sebe frustriranost takvim ponašanjem većine medija i dobrog dijela političara, poslovnjaka, običnih ljudi, od kojih su mnogi, dok je bio živ, moćan, na vlasti, trčkarali oko njega kao pudlice oko Tita, moljakali, kumili, pokušavali se ogrebati za nešto, piše Robert Valdec na svom portalu Normabel.

Tu je i vojska onih koji su ga napadali – mnogi s pravom – zbog raznih afera uz koje ga se vezalo, ‘rodijačkog’ načina poslovanja, brojnih malverzacija, navodnog kriminala koji nikada na sudu nije dobio svoj epilog (kao i većina u Lijepoj našoj)…

Tu je i nemala vojska onih koji su ga naprosto mrzili iz iracionalnih razloga: zato što nije ‘Zagrepčanec’, zato jer je Hercegovac, ne zna govoriti ‘purgerski’, populist je. Nisu ga voljeli, jasno, niti politički suparnici, no oni se izgleda u ovoj situaciji ponašaju najdostojanstvenije.

Milana Bandića osobno sam upoznao, sreo više puta. Nikada nisam imao, niti pokušavao imati bilo kakve koristi od tog poznanstva. Čak sam, na koncu, odselio iz svog Zagreba u kojem sam živio gotovo pola stoljeća, rodio se, ne u centru, već u centru centra, tadašnjoj Mjesnoj zajednici ‘Gornji grad’.

Nisam ga, kažem, poznavao dobro, dovoljno dobro da bih mogao kompetentno suditi o njegovom karakteru kao čovjeku, zapravo za njega sam trebao biti jedan od ljudi koje mrzi iz dna duše.

Naime, upravo sam ja, tada kao urednik Gradske rubrike Jutarnjeg lista bio njegovim prvim i jedinim ‘egzekutorom’ iz ureda gradonačelnika. Riječ je o njegovoj aferi iz 2000. godine, na početku mandata koji se tada mogao i zauvijek okončati. Dobio sam, naime, inicijalnu informaciju, o njegovom ‘noćnom bijegu od policije, nakon manje nezgode i navodno pod utjecajem alkohola’.

Angažirao sam dvojicu povjerljivih novinara, sam se uključio u priču u ‘jašili’ smo po tome, na naslovnicama, preko cijelih stranica rubrike koju sam uređivao, unatoč isprva ‘dobronamjenim sugestijama’ da smanjim ritam. Sve dok on nije bio prisiljen podnijeti ostavku zbog te afere. Bandić, tada još moćan SDP-ovac, Račanov kadar, dakle grupaciji kojoj je moja novina bila tada i više nego bliska, pokušavao je, mislim, ‘zdamfati’ priču.

Imao sam i nemalih i nebezazlenih pritisaka unutar redakcije i to iz njenog vrha, no nisam odustajao. Tako da sam ga, na neki način, baš ja smijenio s mjesta gradonačelnika Grada Zagreba. Jedini u njegovoj gradonačelničkoj karijeri!

Od tada je puno vode proteklo Savom. U međuvremenu, brzo nakon toga, i ja sam smijenjen s mjesta urednika (zbog toga ili nečeg drugog, nebitno). On se vratio u svoju fotelju. I iz nje otišao na Mirogoj. Ja se nisam više vratio na svoje radno mjesto. Ali i nisam još na Mirogoju.

Kasnije smo se susretali, službeno, protokolarno…, možda sveukupno petnaestak puta u tih dvadesetak godina i gotovo me svaki put podsjetio na tu epizodu.

No prešao je preko toga muški, smijali bi se tome, nije mi se osvećivao.

Kakav je bio gradonačelnik mog bivšeg grada govori i to da su ga građani birali 20 godina. Kakav je bio političar, čovjek, suprug, otac, prijatelj, neprijatelj…, neka sude kompetentniji od mene.

Pišem ovo sve tek kao prisjećanje, ali i zgražanje i gađenje nad sadašnjim razvlačenjem njegovog mrtvog tijela.
Umro je. Nema ga više. Neka počiva u miru. Ili nemiru.

No pustite ga, tražite si novu žrtvu i ne rujte po ranama njegove kćeri i žene.

Robert Valdec/Normabel


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •