Hoće li suci Ustavnog suda, kao Sokratovi tužitelji, popiti otrov zbog Vukovara

srpanj 25, 2019 maxportal
Share Button

Sokrat (Atena, 469. – Atena, 399. pr. Kr.) grčki filozof, Platonov učitelj. Bavio se moralom (razlikovanje dobra i zla), a u svojim istraživanjima se služi metodom pitanja i odgovora.



Optužen je za bogohuljenje i kvarenje mladeži i osuđen na smrt.  Popio je otrov. Zadnje riječi bile su mu:  “Kritijo, dugujemo pijetla Asklepiju. Molim te, ne zaboravi platiti dug.”

Za Sokrata je najveća vrlina znanje. Zbog toga Sokrat daje veliki značaj odgajanju omladine. Pored znanja važne vrline su: umjerenost, samosavladavanje, usavršavanje, poštovanje zakona i drugo.

U Sokratovo vrijeme biti građanin Atene značilo je mnogo više no što bismo danas mogli zamisliti na prvi pogled. Status građanina donosi svoje odgovornosti i beneficije i zapravo može značiti život i smrt u kritičnim slučajevima.

Unutar granica Atene onaj tko nije bio rođeni građanin nije imao jednaka prava, a da ne govorimo o položaju robova. Uistinu, zakon koji je štitio građanina Atene bio je zakon koji je njega izdizao iznad ostatka svijeta i približavao njegov život idealima filozofskog života.

Stoga nije ni čudo da filozof i građanin, kakav je bio Sokrat, cijelog svog života cijeni i uzdiže zakon koji ga štiti i čini posebnim, velikim.

No, Sokrat nije u zakonu gledao samo zaštitu i dogovor koji je jamčio sigurnost i civilizaciju. On ne gleda samo atenske zakone, već zakone općenito. Oni su pravedni i štite čovjeka.

Iz njegova djelovanja jasno je da on nazire univerzalne zakone koji proizlaze iz prirode čovjeka i svijeta. Kako su ti zakoni nedostižni čovjeku svijeta, zakoni društva u kojem živimo pa makar bili i sporazumni, najbolja su zamjena za univerzalni zakon i njih treba poštovati.

Zakoni se trebaju provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem te svatko tko živi u zajednici mora ih prihvatiti ili napustiti društvo ako ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju.

No, što bi bilo kada bi zakon nalagao nepravdu? Sofistički gledano, zakon ne može nalagati nepravdu, jer je sam zakon pravda, a čovjek je mjera svakog zakona. Ali, Sokrat nije sofist i čak što više bori se protiv sofizma.

Zakon Atene, koji njega štiti, uzdiže i obvezuje, iako je porijeklom političko-društveni zakon, ipak je zakon koji je stvoren za boljitak građanina u fizičkom i duhovnom smislu, ma kako građanin Atene te pojmove doživljavao.

On je utjelovljenje pravde jer štiti građanina prije nego se rodi i nakon što ostari i onemoća. No, Sokrat ne ide tako daleko da izjednačuje sve zakone. Kako konkretni zakon proizlazi iz pravde i jest njegovo utjelovljenje, onaj zakon koji ne predstavlja pravdu i nije zakon.

Čime dolazimo do pitanja; kako odrediti što je pravda ako to ne odgovara aktualnom zakonu?

Što u slučaju korumpiranih političara koji zakon mijenjaju radi samo svoje koristi? Tko i kako može odrediti da to nije pravda? Koji broj ljudi je potreban da bi pravda bila pravda? Je li dovoljno mišljenje većine da bi nešto bilo ispravno? Ili ipak postoje vrline veće od zakona i odluke mase? Sokrat je smatrao da postoje.

Jedna takva vrlina je svakako bila i filozofija, za koju i on sam kaže da bi se njome bavio čak i kada bi država donijela zakon protiv nje. Takve vrline očito prema Sokratu također proizlaze iz same čovjekove naravi, što je on i dokazivao putem razgovora s mladima.

Postavi li se čovjeku pravilno pitanje, on će sam doći do ispravnog odgovora i pronaći istinu koju nikakva većina ne može poništiti. Sokrat vjeruje da se pravda ne dobiva zbrajanjem, već je trajna i nepromjenjiva.

Na pitanje što bi Sokrat učinio kada bi mu zakon nalagao da čini nepravdu već je odgovorio sam Sokrat. Nije bitno odnosi li se nepravedni zakon na filozofiju, krađu ili nešto treće, dok god se sukobljava s vrlinom koja je iznad zakona.

Sokratu je suđeno zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih on nije bio spreman odustati. Po vlastitom uvjerenju, postao je žrtva onoga protiv čega se borio cijeloga života: povodljivosti mase za neistinama.

Sokrat je svoj kraj dočekao u potpunosti mirno i staloženo, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane vlastitih sugrađana koji su ga optužili i osudili za nešto što je indirektno potjecalo od njega i za čime se povela nekolicina Atenjana, zbog čega mu je suđeno, no čak ni njihovo ponašanje i činovi nisu bili za osudu.

Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su uvidjeli učinjenu nepravdu te je nekolicina zakona za koje se on zauzimao bilo promijenjeno te je Sokrat bio slavljen u Ateni.

Njegovi tužitelji, kad su spoznali da su pogriješili, sami su sebi presudili.

Morali su popiti otrov.

Marko Marković/Foto:D. Jelinek

 

Komentari
Share Button