HODAK: U Hrvatskoj se prave ludi i HDZ i SDP i HNS… Svi osim Zorana Milanovića

listopad 12, 2020 maxportal
Share Button
Nema sumnje, Zoran Milanović je osoba mjeseca. Pitanje je samo kojeg sve? Kad je izabran za predsjednika RH jedna “draga” raznobojna “gospoja” uputila mi je ljupku poruku preko “fejsa” koja je otprilike glasila: “Hodak, jeste li sada zadovoljni? Podržavali ste Milanovića i doveli ga na Pantovčak”.



Naravno, znano je da sam podržavao Miroslava Škoru i u kolumni, i u Bujici, kao i u Budnici, a Zokija sam mogao dovesti na Pantovčak jedino kao taksist ili turistički vodič.

Naime, “gospoju” je iznervirala moja tvrdnja da je Zoki, uz ćirilične ploče u Vukovaru, neprocesuiranje ubojstva maloljetnog branitelja Vukovarca Pajkića, protivljenje izručenju Perkovića i Mustača, ručka s Matijom Babićem koji je zamrčio ozbiljnu lovu u Indexu itd., imao i nekoliko istupa koje smo bezuspješno godinama očekivali da dođu iz HDZ.

Ali oni su se, kao svi koji se stide nekih svojih ranijih postupaka, “samozatajno” izgubili u kompromisnoj “zoni sumraka”. Istakao sam, naime, dvije Milanovićeve geste. U prvoj velikoj imigrantskoj krizi na kratko je zatvorio granicu sa Srbijom, a na njihovu poviku i optužbe izjavio je bez okolišanja kako su Srbi “šaka jada”.

Zatim se dogodilo opet jedno novo “događanje naroda” u BiH. “Ogorčeni i obespravljeni narod” iz istočnog Mostara počeo je paliti kuće po zapadnom Mostaru kako bi se “ogrijao i protestovao” protiv visokih cijena grijanja u svom dijelu grada.

Milanović se u roku odmah našao na licu mjesta da pomogne smiriti stanje, ali tamo je naletio na njihovu Daliju, Jasmilu Žbanić, koja mu je onako liberalna, miroljubiva i gostoljubiva prosiktala “Marš u Hrvatsku!”. Tako je pokvarila pastoralnu idilu koja vlada između Hrvata i Muslimana u Mostaru, a koju su godinama stvarali i strpljivo gradili naši “velikani” Mesić, Josipović, Banac i toliki drugi (samo što ti drugi nisu još proglašeni bosanskim počasnim građanima).

Žbanić je u Berlinu osvojila “Zlatnog Medveda” i kad je god trebala lovu za svoje filmove našao bi se neki “medved” u HAVC-u da joj “dade lovu”, a ona nam je to vratila s “marš u Hrvatsku”. Trenutno “medvedi” u Lijepoj našoj nisu previše popularni, ali su, kao i uvijek, zaštićeni od svake javne kritike.

No, vratimo se mi našem Predsjedniku. Opet mi piše jedna čitateljica: “Gospon Hodak, grozno je kad ljudi ovak’ prek’ noći mijenjaju mišljenje“. Kratko sam joj napisao:  “Draga gospođo, mišljenje ne mijenjaju samo mrtvaci i budale.”

Govori li Zoran Milanović istinu?

Jedna druga čitateljica moje kolumne pita: “Govori li predsjednik RH Zoran Milanović istinu ili se radi o jeftinoj ideologiji?”

Mišljenja sam da, bez obzira na to što “službe“ znaju ili imaju o njegovoj ulozi u “dubokoj državi” (čiji gornji i manji dio izranja iz mora afera), sve što je do sada izrekao stoji k’o puška. Je li izmišlja, laže ili podvaljuje kad kaže “da novinari na jugonostalgičnom portalu Index.hr i nisu novinari, nego agitatori?”

Laže li kad kao prvi iz naše političke elite na vlasti demaskira lik i djelo notornog Žarka Puhovskog? Ovo “demaskira” shvatite uvjetno. Mislite li da urednici na RTL-u, u Večernjem, Jutarnjem, na HRT-u, Novoj TV, u Slobodnoj Dalmaciji i drugim medijima ne znaju za Žarka, “doživotnog” svjedoka na suđenju “Hrvatskom proljeću” 1971. godine, ili za Žaru koji je, s Čičkom nosio “belu knjigu” Haškom sudu, po kojoj su u “Oluji” Hrvati ubijali Srbe i to čak 667 srpskih civila.

Ne samo to, nego su ih i razoružali. Kad je obrazlagao svoju “belu knjigu”, Puhovski je na Haškom sudu bio doslovno ismijan. Na temelju nekih drugih dokumenata Sud je prihvatio mogućnost da su u čitavoj akciji “Oluja” nastradala 42 srpska civila. Tako je “Dokumenat P2402” koji su priložili Puhovski i Čičak završio u “smeću”. Bio sam prvi hrvatski odvjetnik koji je branio u Haagu i ne mogu zaboraviti, u tih godinu dana, koliko sam puta bio zapitan kako to da samo Hrvatska sama prikuplja i šalje dokaze protiv svojih optuženika dok svi drugi šalju dokaze i dokumente kojima potvrđuju nevinost svojih optuženika.

To je već klasična priča o hrvatskoj legendarnoj izdaji o kojoj je toliko puta pisao Anton Gustav Matoš.

Da je ta laž o 667 ubijenih civila prošla, danas bi imali Z4 Hrvatsku, tj. državu u državi, a oni koji su to “kukavičje jaje” podmetnuli Haagu, danas su u Hrvatskoj ugledni građani, komentatori, humanisti i veliki borci za liberalnu demokraciju i ljudska prava. Nema događaja koji potresa RH, a da ne slušamo Puhovskog i njemu slične neizliječene “jugoviće” kako ih komentiraju iz svog jugo-ljevičarskog ugla.

Što je Žare radio u kolovozu 1972.?

Što se tiče onog “Što je Žare radio u kolovozu 1972. godine?”, tu imamo našeg Roberta Bajrušija da nam otvori krmeljave klerofašističke oči. On je ustao u obranu Puhovskog i tako smo, po tko zna koji put, opet dobili “Spašavanje vojnika Ryana”. Od te “plahte na dvije strane” možda je jedino vrijedno da je Žare potvrdio kako je proces bio farsa, a sudac Milenko Mihaljević doslovno se ravnao prema Titovoj maksimi kako se “ne treba držati zakona kao pijan plota”.

Je li onda predsjednik Milanović lagao kad je rekao da je Puhovski bio svjedok optužbe, da je jedan dan svjedočio sedam sati, da je proširio krug tzv. “kontrarevolucionara” s imenima izvan optužnog akta? Nije! Je li lagao da su svi optuženi otišli “u Lepoglavu i Gradišku staru”? Nije!

Moja supruga, tada 18-godišnja brucošica prava, otišla je “samo” na dva mjeseca u Vukomerec.

Treba samo malo “uroniti” u ondašnje isječke iz Vjesnika, Večernjeg, Večernjih novosti, NIN-a… Sve će biti jasnije. Znači svjedočenje protiv ”Proljećara iz 1971. godine” (studenata) i pokušaj miniranja obrane naših generala u Haagu nisu nikakva izmišljotina Milanovića. Za to znaju čak i mnogi potpuno apolitični građani RH. Unatoč svemu tomu, Žare već više desetljeća pali i žari sa svih TV ekrana u Lijepoj njihovoj, javlja se u svim dnevnim i noćnim tiskovinama, a svi se prave ludi – i HDZ i SDP, HNS… Svi osim Zorana Milanovića. Drugo je pitanje zašto on to danas govori. O tome neka nagađaju drugi.

Siguran sam da ima promišljeni razlog kao što sam siguran i da će se kad-tad obrušiti i na poneke istaknutije desničare, pa i ognjištare. Ja sam skoro pa ponosan što me je draga “gospa” prokazala da sam ga “gurnuo” na brdo Pantovčak. Dobro misli Marcel Holjevac: “Puhovski je posljedica neprovedene lustracije. Ni u jednoj drugoj bivšoj komunističkoj državi, osim u ovima koje su proizašle iz bivše SFRJ, taj ne bi smio ni prismrditi na TV”.

I dok ovu kolumnu sričem slovo po slovo, neki zaguljeni ognjištar šalje mi zgodnu reklamu “Best buy”. Slika Žareta i otrovan tekst: “Najbolji u Hrvatskoj od 1971. godine. Muče vas Hrvati? Okruženi ste ustašama? Bojite se genocida? Vašim mukama došao je kraj! Svjedok Žarko, efikasno svjedoči protiv bilo kojeg Hrvata na domaćim i međunarodnim sudovima. I zapamtite – ustaše se ne događaju nekom drugom!”.

Već “dugo” nisam pisao o ljevičarskim farizejskim kriterijima, dupljacima i lažnim moralistima. Davne 1998. godine lijeva aktivistica, a kasnije tobožnja heroina, Ankica Lepej je kao službenica Zagrebačke banke otkrila službenu bankovnu tajnu i objavila senzacionalnu vijest. Ankica, ali Tuđmanova, imala je na svom računu iznos od 200.000 njemačkih maraka. Znači današnjih 100 tisuća eura. Dobila je, naravno, otkaz i ušla u povijest cinkanja kao heroina.

Čak je za vrijeme Mesića ili Josipovića ušla i na Pantovčak. Ništa čudno. Na Pantovčak ionako odlaze “zaslužni”, a isluženi kadrovi kako bi si prije penzije još malo podigli društveni rejting. Sve je to izraslo u veliku državnu aferu. Davor Butković i Jelena Lovrić, na čelu lijeve medijske falange, tjednima su cijedili medijski limun. Sve do zaborava.

No, ovih je dana Jutarnji objavio da ljevičarska aktivistica, članica raznih nevladinih udruga, ima ušteđevinu od 150.000 eura i 11.000 dolara, kao i lijepi paket dionica u jednoj od najvećih kapitalističkih multinacionalnih kompanija T-Comu. Naša Rada Borić je istaknuta pripadnica radničko-antikapitalističkog pokreta Nova ljevica. Lako se tako boriti za radnička prava. Kad su radnici i razni drugi preostali idealisti malo zinuli na toliku lovu, Rada im je “lepo” objasnila. Ona je godinama radila u Finskoj, a iz Finske se ne možeš vratiti bez barem 150.000 eura. Nije ona kriva što neobaviještena raju srlja u Irsku, Njemačku, na Novi Zeland… U Finskoj je radila i na finsko-hrvatskom rječniku. Nije sramota raditi i zaraditi. Zašto oni koji su zapalili čak do Novog Zelanda ne napišu, recimo, novozelandsko-australski rječnik? Bilo bi im lako da nisu lijeni, u obje je zemlje isti jezik – engleski.

Reciklirajmo još jednom čuvenu Harrimanovu tezu o tome koje su svari najvažnije u politici. Dakle, nakašlja se Harriman, pa izreče: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti”.

Crvena Rijeka s tugom, duboko ganuta, nijemo je gledala, s knedlom u grlu, kao se demontira biblijska “crvena zvezda”. Nakon skidanja radnici su ispili Heineken na čijoj se zelenoj limenci također sjajila crvena zvijezda. Koja simbolika! Zeleno i crveno će vladati uskoro Hrvatskom, uzdišu u Rijeci. Možda bi i bilo tako da nema Žuje koja je bojama pivo Torcide i BBB-a.

Dakle, tom tužnom i emotivnom događaju nazočio je i jedan dosadni fotić kojem su oči bile pune suza dok je snimao potresnu scenu. Tada mu je iznenada prišao drug Nemanja i onako ganut i neubrojiv naredio da odmah izbriše slike ili će… Fotić je potom, demokratski samosvjesno, odmah zapalio u Novi list i navodno ispijao limenku za limenkom Heinekena.

Ta famozna zvijezda postavljena je, navodno, u spomen na partizane, njih 2800 koji su polovicom travnja i početkom svibnja 1945. godine pali u bitci za Rijeku. Znam još od Jasenovca do Jadovnog da je našim “osloboditeljima” Ahilova peta baš matematika. Nisam htio zamarati KlasićaJakovinu i Markovinu o pravom broju poginulih jer bi u tom slučaju taj broj narastao na barem 280.000 poginulih boraca. Ali javio se u Večernjem od 8. listopada dr. sc. Wollfy Krašić, povjesničar koji prenosi što o tom “herojskom” događaju misli Marino Micich, direktor arhiva u Muzeju Rijeke u Rimu.

Kako je ta instalacija sadržavala 2800 crvenih krhotina u spomen na isto toliko partizanskih žrtava, Micich je upozorio, pozivajući se na relevantnu historiografsku literaturu, da poginulih partizana nije bilo više od 350. Ali bilo je ipak znatno više ukupno poginulih. “Pametni i mudri”, partizani su u prve redove natjerali zarobljene domobrane kao “topovsko meso”.

Ti vojnici, koji su u vojsku NDH išli po sili zakona, bili su ispred partizana kao “živi zid”. Naravno, bez oružja, izloženi njemačkim mitraljezima. To su ti naši i Nemanjini heroji. Briga Nemanju i njegovo riječko društvo za Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u kojoj se jugoslavenski komunistički režim našao na popisu totalitarnih diktatura.

Čudno? Kome? Samo političkim elitama u Hrvatskoj! Režim koji nas je još od 1945. godine učio o milijun žrtava u Jasenovcu, da bi kasnije taj broj smanjio na oko 700.000 tisuća, a i do danas nije znanstveno utvrđen točan broj jer bi bio šokantan za sve one koji su ga desetljećima “bildali” u političko-propagandne svrhe. Mislim da se on kreće tu negdje oko 86.000 tisuća. Dakle, u hrvatskoj državi se mirno gleda na falsificiranje žrtava, pa stoga ni ne čudi toliki broj krhotina na Nemanjinoj “zvezdi” za poginule partizane.

“Svijetlu” partizansku tradiciju iz bitke za Rijeku 1945. godine je u listopadu 1991. godine JNA ponovila u Lovasu na istoku Hrvatske. Prema materijalima Haaškog suda i Amnesty Internationala, JNA je natjerala 50-tak mještana u minsko polje da ga “očiste”. Pri tome je 21 osoba poginula, a 14 je bilo teško ozlijeđenih. Zašto trošiti municiju i trenirati strijelce kad se isti efekt može postići “ratnim lukavstvom” po kojem su partizani postali poznati i u vicevima.

Negdje u Bosni na “fejsu” javljaju: “U pucnjavi na Jahorini, ranjen muškarac iz Banja Luke.” Prvi komentar: “Svaka čast majstore! Pogoditi nekoga na Jahorini iz Banja Luke!”.

Idemo malo u 1938. godinu. Evo jedan sjajan citat iz Krležinog djela “Na rubu pameti”. Koliko li kobne sličnosti s “državom u državi”, sa slovenskom… Fenomenalna monodrama koju danas izvodi Dragan Despot. Evo što je direktor Domaćinski:

“Gospodin generalni je zapravo, kao šef i poslodavac, pedantno zanovijetalo, on svojom pučkoškolskom kulturom gnjavi okolinu već godinama, ali njegov potpis vrijedi te gnjavaže. Taj glupan, zaokupljen svojim vlastitim zvrndanjem, kao zvrk na praznom stolu, ne čuje nikog drugog do sama sebe, a u svoje je  vlastito dostojanstvo zaljubljen. Taj čovjek o svom vlastitom znanju i mudrosti misli u superlativima i tako docira komorama, rektorima, sveučilištima, štampi, dobrotvornim društvima, delegacijama, strankama, slikarima, javnom mišljenju, jednom čitavom društvu”.

On je gospodin generalni, koji je bio, koji je vidio, koji je čuo, kojem su na najvišem administrativnom mjestu nešto rekli, koga su odlikovali, kome su pribili spomen ploču, kome su skovali spomen plaketu, koji je proputovao, koji se lično osvjedočio, koji je uvjeren da je tome tako i da će tako ostati: “da sila Boga ne moli”, a “tko je jači taj kvači”. Što se promijenilo? Samo godina i stoljeće…

Pitali Slovenca kako su uspjeli da Slovenija bude najčišća zemlja u Europi. Kaže Slovenac: “Dođe nam jedna žena dva puta tjedno pa sve očisti”.

Komentari
Share Button