Hrvatska književna laž ili o 35. godišnjici smrti Miroslava Krleže

prosinac 30, 2016 mario jurčec
Share Button

KOD svake obljetnice vezane za život i stvaralaštvo Miroslava Krleže priređuju se simpoziji, tribine i ostala događanja njemu u čast, kao najvećem hrvatskom književniku. Englezi imaju Shakespearea, Španjolci Cervantesa, Ukrajinci Ševčenka, a Hrvati Krležu.



 

Stvar je u tome što su prvi dobrano stvorili estetiku svojih nacionalnih književnosti, formulirali nacionalne ideologeme i oblikovali jezik, dok je Krleža u tom kontekstu jedan od (velikih) književnika 20. stoljeća. No, kakogod, obljetnica smrti pa i 35-godišnja zasjenila je 100-godišnjicu smrti Matoša od prije dvije godine, inače najplodnijeg hrvatskog pisca.

Glorificiranje Krležinog lika i djela samo je još jedan primjer prevage mita nad poviješću:
1. Poznata je priča o Krležinom životu za vrijeme NDH. Jadan pisac zbog svoje komunističke prošlosti i radi toga što mu je žena bila srpkinja mora se skrivati od “podivljalih hordi ustaških koljača”. Kolika je Krležina podmuklost tih godina bila svjedoči njegov tekst “Pijana novembarska noć 1918″. U njoj opisujući događaje iz vremena raspada K.U.K. monarhije, napada generala Slavka Kvaternika, radi toga što je nazdravljao sa srbijanskim oficirima koji su došli “osloboditi” Zagreb od “Austro-ugarskog jarma”. Timing pisanja ovog eseja, nije slučajan; radi se o 1942. godini- vremenu sukoba Kvaternika s Pavelićem. Magnum crimen zdravice sa srbijanskim oficirima u najgore doba za hrvatsku suverenost i državnost i to iz pera najuglednijeg ljevičara trebao je utrti put za agitrpopovski linč protiv tada 2. čovjeka NDH-a, a Krležu uhljebiti na neku visoku sinekuru.
Na sreću Kvaternikovu, a nesreću Krležinu sukob Pavelić- Kvaternik završava mirno. Vojskovođa odlazi na odmor u Slovačku i ubrzo se povlači iz politike.

No, osim toga Poglavnik nudi nekoliko puta visoke funkcije Krleži: par puta profesuru na sveučilištu (iako ovaj nije imao nikakvo formalno obrazovanje) i jedanput mjesto intendanta HNK.
O položaju Krležine obitelji tijekom NDH, svjedoči slučaj mlađeg brata njegove “suputnice” Milana Kangrge. Kangrga tako rat provodi kao pitomac vojne škole u Austriji, eda bi mu u ranu proljetnu zoru negdje između 5/6. svibnja 1945. minevrina sova šapnula kako je vrijeme za prelazak u partizane.

Kangrga će kasnije, tvrditi kako ga je čitav rat od “ustaške kame” sakrivao legendarni zagrebački nogometaš Ico Hitrec. Kao da bi ga jedan nogometaš mogao sakrivati 4 godine bilo od koga.
Tako je, budući profesor filozofije umjesto bavljenja temama poput “problem etike u mladog Marxa”, umalo završio u časničkoj uniformi i vrlo vjerojatno nekoj kancelariji u vojarni na Črnomercu ili Borongaju.

Nakon rata, zbog prijeratnih zasluga i dobrog odnosa s Titom, Krleža postaje neprijeporna intelektualna uloga hrvatske kulture. Tako dobiva na upravljanje Leksikografski zavod. Osim toga, njegov kružok, prijeratni i poslijeratni, vrši dugi marš kroz sve akademske institucije.
Poznat je slučaj Pavla Vuka-Pavlovića, profesora etike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njemu usred predavanja o Plotinu, upada grupa skojevaca 1947. godine skandirajući: “Hoćemo Marxa i Lenjina”. Vuk-Pavlović napušta dvoranu i više se u nju nikada ne će vratiti. Mjesto Katedre za etiku, ostat će upražnjeno sve dok njegov šogor Kangrga ne diplomira. Slične čistke događale su se u razdoblju 1945-1949 na svim značajnim odsjecima dotičnog, ali i ostalih fakulteta Zagrebačkog sveučilišta.
Tako je prijeratni gimnazijski profesor povijesti, Vaso Bogdanov, postao stručnjak za suvremenu povijest. Bogdanov je, naime bio prvi Krležin bibliograf.
Slična stvar je bila i s Dušanom Bilandžićem. Akademik Bilandžić je 10-godina gradio karijeru vojnog povjesničara, prije nego je diplomirao- pravo. Titulu akademika i eksperta će stići prepričavanjem reznih događaja sa plenuma IK-a i CK SKJ na kojima je bio.

Upravo ta bulumenta ili barem njihovi nasljednici, djeca, sada već i unučad za svoje projugolsvenske ideje naći će legitimaciju u Krleži: “Krleža je rekao mi smo jedna narod razdvojen…”, “Krleža je rekao mi govorimo jednim jezikom, samo ga…”. I tu je prestaje sva rasprava. Ako je Veliki pisac tako rekao, tome se ne proturječi,kao što se ne proturječi teološkim dogmama.

O Krležinoj anti dogmatičnosti i hrabrosti, vrli krležolozi navode njegov referat na Drugom kongresu književnika Jugoslavije 1949. Tamo se Krleža hrabro založio za pluralnost umjetničkog stvaralaštva.
Krležinu hrabrost treba ipak tražiti u njegovoj ulozi u potpisivanja Deklaracije o Položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika te njegovom pismu Bakariću. Krleži je ponuđeno časno odstupanje iz članstva CK, dok su ostali potpisnici Brozović, Šegedin, Mihalić i ini nečasno izbačeni, a njihove karijere na neko vrijeme zamrznute. Bio je to prvi čin “Hrvatske šutnje” koja će se razbuktati nakon Karađođeva, a svoj vrhunac doživjeti Šuvarovim lomljenjem pogače sa Slobom Miloševićem na Gazimestanu 1989.

Potisivanje Deklaracija dotada glavnog zagovornika jedinstva “srpskohrvatskog” jezika govori mnogo o ličnosti Krleže. Smušen, lako povodljiv i nesiguran u sebe liči više na lik Filipa Latinovicza u razgovoru s dr. Kyrialesom.
Sličan je bio njegov odnos prema religiji. Zagriženi ateist od mladih dana, pred kraj života ostaje duboko potresen nakon samo jednog čitanja Chestertona.

Kada bismo uspoređivali Krležu s današnjim piscima; najbolja usporedba bi bio Srećko Horvat.
Obojica ljevičari, po vjeri i uvjerenju (više po vjeri, nego uvjerenju). Svoju veličinu grade na poznanstvu s uglednim ljevičarima u svijetu te kvantitativnom produkcijom djela čije teme obuhvaćaju sve: od političke ekonomije do ljubavi, od kvantne fizike do filmografije, pabričeći sve i svašta. U provincijskoj sredini to je više nego dovoljno za auroru velikog pisca.

Glorifikacija Krleže- glorifikacija je mita naspram povijesti. Mita o antifašističkoj pobjedi “golorukog naroda nad mrskim neprijateljima i domaćim izdajnicima“, mita o ZAVNOH-u kao temelju hrvatske državnosti, mita o “policentričnosti  južnoslavenske književne dijasisteme” koji zagovarjaju određeni njemački sociolongvisti i sociolozi (više sociolozi).
Krleža ostaje jedan od glavnih simbola projugoslavenskog identiteta. Nešto kao njihov Shakespeare, Cervantes, Ševčenko.

Ustvari to je pobjeda mita nad poviješću. Kako je onomad Matoš pisao o Meštroviću nezadovljan njegovom fasciniranošću Kosovskim mitom, namjesto hrvatskom poviješću:

Samo se po sebi razumije, da mene kao Hrvata silno boli, što Meštrović, rodom Hrvat, nije našao u povijesti hrvatskog heroizma ni jedne jedine epizode dostojne njegovog slavosrpskog dlijeta, slaveći bitku bježanja i izdaje, slaveći izmećara i tursku pridvoricu Marka i zaboravljajući da je Zrinjski veći od atentatora Obilića i da za junaštvo nebrojenih hrvatskih delija ne svjedoče lažljivi slijepci, već dokumentarna gospođa Historija“.

Mario Jurčec



Komentari
Share Button