Kandidaturu za šeficu ‘nove inicijative’ Dalija Orešković je najavila na velika medijska zvona, predstavljajući se za Hrvate na neki način kao dar, ili specifičan oblik Božje milosti. Njena ambicija analitičare ne iznenađuje, da se nije ‘kandidirala’, to bi bilo iznenađenje.
Ne radi se samo o njenom egu, koji kronično traži javnu pažnju i funkcije, nego i, kako patetično navodi, o obvezama prema ‘njenom hrvatskom narodu’. Ulazak u politiku ‘moja je obveza i odgovornost’, izjavila je gostujući kod Stankovića, zaključno, Dalija Orešković, iz ovih ili onih pobuda, želi utjecati na razvoj događaja.
Još ranije kandidaturu za lidersku poziciju slične inicijative, razlika je samo u nijansama, istaknula je poznata PR posvuduša, Aleksandra Kolarić, posrnula politička narikača koja se nakon nekoliko ‘pedala’ Zorana Milanovića ipak nekako uspjela ubaciti u SDP, koji sada vodi Davor Bernardić.
Prva, pokazalo se i posljednja, stepenica prema zamišljenom targetu, bili su izbori za predsjednicu zagrebačke organizacije, no nakon što nije uspjela ući u drugi krug, ambicije su splasnule, a cilj se pokazao nikada težim. ‘Dok jednom ne smrkne, drugome ne svane’ mudrost je stara. I baš kao u dobrom starom westernu, kada je grad često bivao ‘premal za njih dvojicu’, debakl Aleksandre Kolarić otvorio je širom političko polje Daliji Orešković koja nije, pjesnički rečeno, ‘časa časila’.
Aleksandru Kolarić možete voljeti ili ne voljeti, ali je morate respektirati i biti krajnje oprezan. Vrlo sofisticiranim i do krajnjih granica razrađenim metodama i planovima pokušala je preuzeti SDP od Davora Bernardića, ili ga barem marginalizirati i ograničiti u ekspanionizmu. Što, kako sada stvari stoje, i ne bi bio osobit problem, uz uvjet da se nije ‘poskliznula’ na izborima za lidersku poziciju zagrebačke organizacije.
Gospodična Kolarić oblik je strateške opasnosti ne samo za SDP nego i za državu. Rijetko viđen rigidno – bolješevički mentalni sklop je detektiran, ljudi u stranci toga su svjesni tako da je već u prvom izbornom krugu eliminirana iz izborne utrke koju je, u konačnici, osvojio Gordan Maras.
U svojoj frakciji Bernardić je nesumnjivo capo di tutti i capi, jer ‘prek njega ide sve’, ali u SDP-u kao cjelini on ima strahovito opasne protivnike, predvođene vižljastim Zagorcem Hajdaš Dončićem. Vodeći ljudi stranke u zadnje vrijeme ipak nastoje prigušiti svoje unutarnje razlike i antagonizme, s razlogom procjenjujući kako bi njihovo daljnje isticanje moglo oslabiti javni status SDP-a, koji nikada u povijesti nije bio lošiji. Medijska retorika stoga taktički završava na uzajamnim protokolarnim čestitkama, sklad je, međutim, prividan, i mogao bi ubrzo prerasti u eksploziju.
Toga je svjesna i Dalija Orešković koja priprema ‘inicijativu’ i poput hijene skrivene u žbunju čeka priliku za svojih deset – petnaest posto.
Nekoliko izjava u emisiju ‘Nu2’ o ‘općoj nesposobnosti vlasti i jalove oporbe’ izravno govore tome u prilog te potiču takvu percepciju, dakle intencija je stalno podgrijavanje tinjajućeg nezadovoljstva dijela stranke, ali i javnosti, mogućnošću da Bernardić odvede SDP u sunovrat iz kojeg više nema povratka, čime bi ‘desnici’ Andreja Plenkovića bila širom otvorena vrata.
Položaj ‘Predsjednice povjerenstva za spriječavanje sukoba interesa’ uglavnom je koristila za sklapanje niza pročitanih dealova, svakom je bilo jasno kako radi isključivo na vlastitom brendiranju. Obuzeta osjećajem svemoći posebno je kažnjavala pripadnike desnog političkog krila, u čemu se znalo i pretjerivati.
U emisiji ‘Nu2’ uglavnom je sve političke aktere ocijenila neprolaznom ocjenom. Kolinda je nula, Plenković ima palace dolje, Brkić je muljator, Bandić je – jednostavno Bandić. Ideja je dakle, da široke narodne mase Daliju Orešković dočekuju kao dar s neba, narodnu spasiteljicu koja će Hrvate odvesti u obećanu zemlju.
Hasanbegović često ne zna što govori, Pavićeva mirovinska reforma ništa ne rješava – Dalija je, naravski, ‘na strani sindikata’. Vjernica je koja vjeronauk želi maknuti iz škola, katolkinja je koja je vlastito dijete poslala u židovski dječiji vrtić, a svoje biračko tijelo, iako uopće nema niti stranku niti bilo kakav program, definira kao ‘mlade i neopterećene’, a o konkretnim imenima ‘ne bi, za sad’.
Vrhunac travestije izrečene u spomenutoj emisiji bila je izjava kako sluša sugestije Žarka Puhovskog, analitičara koji je kod ostatka struke poznat i kao vegeta – komentator, ( u sve se miješa) nema područja niti teme gdje nije začinio, o čemu nije palamudio, gdje nije ‘apsolutno doma’ i o čemu ne zna – baš sve.
Postoji jedan paradoks povezan s gospođom Orešković: žena već dvije godine biva ugošćivana u najgledanijim televizijskim emisijama, tzv. nevladin sektor o noj piše panegirike, a nitko nikada nije vidio niti slova programa, niti jedno jedino ime, kada je u pitanju predmijevana stranka. Vrlo aktivno sudjeluje u svim političkim procesima nimalo opterećena činjenicom što, kako rekosmo, nema niti stranku, a niti program. O tome da nema nikakav izborni legitimitet, ne treba niti govoriti.
Za razliku od nekih drugih hrvatskih kolumnista, potpisnik ovih redaka pouzdano nije ekspert za ‘stranke i pokrete u nastajanju’, ali određene spoznaje o fenomenu Orešković govore mu ipak da žena koja je godinama politički sveprisutna, unatoč elementarnim političkim nedostacima, mora biti posebno sposobna za proceduralne ili misaone političke angažmane. Blago nama, reklo bi se.
Pri kraju emisije ‘Nu2’ poručila je kako će ići do kraja, što god to značilo.
Ako gospođa Orešković doista misli ‘ići do kraja’, možda bi mogla uspostaviti svojevrstan ideološki savez s Aleksandrom Kolarić te bi zajedno mogle istraživati putove ‘novog početka’, u čemu će zasigurno imati i značajnu podršku raznih medija i autora, poput recimo HRT-a i Stankovića, koji su sastavni dio hrvatske atmosfere trivijalnosti.
Teško je zamisliti drugačiju konstelaciju informativnoga prostora u državi u kojoj su medijski mastodonti nastajali na temelju zakulisnih dogovora vlasnika i režima, a državna televizija je ili kontrolirana, ili korumpirana, ili i jedno i drugo.
Stoga se bijeg u trivijalnost, tj. agresivno skretanje pažnje s realnih tema na kvaziteme poput ‘novih inicijativa’ opskurnih javnih likova tipa Dalija Orešković ili Aleksandra Kolarić, čini posve logičnim.
