IVICA MARIJAČIĆ: Svi smo mi Zoran Milanović, sviđalo nam se to ili ne

ožujak 1, 2020 maxportal
Share Button

Novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović krenuo je u svoj mandat s kontroverzama koje mu umanjuju izglede da bude predsjednik koji će ujedinjavati, a ne dijeliti narod. Predsjednička inauguracija u vlastitoj režiji obilovala je novostima u odnosu na tradicionalnu ceremoniju.



PIŠE: Ivica Marijačić/ Hrvatski tjednik

S tek 40-ak sudionika, novim aranžmanom nacionalne himne i smanjenim nacionalnim patosom, bez predsjedničke lente, on je htio da to djeluje kao izraz želje za skromnošću, no čini se da je to ipak više posljedica njegova općega političkoga ljevičarskoga habitusa koji ga navodi da se pod svaku cijenu odmakne od desničarskih stereotipa zanoseći se umišljenom glupošću da je bezuvjetno razlikovanje samo po sebi vrijednost.

Hrvatska javnost nakon ustoličenja sada se najviše bavi komentiranjem načina na koji je glazbena diva Josipa Lisac izvela himnu Lijepa naša domovino. Učinila je to na svoj prepoznatljivi zavijajući vokalni način, ali na štetu same himne, njezine melodije i na štetu uznositosti koju pri njezinu izvođenju osjećaju sva domoljubna srca. Sve je opravdano dvama razlozima – umjetničkim timbrom koji ona daje pjesmama koje pjeva, i zahtjevom samoga protagonista te pogrebne svečanosti, dakle predsjednika Milanovića, koji je, kako kaže pjevačica, poželio himnu na malo drukčiji način.

Za veliku većina Hrvata to je bilo izrugivanje, tek nešto manje odvratno od primitivne izvedbe na svečanosti proglašenje Europske prijestolnice kulture u Rijeci. Neki su se osjećali posramljeno dok su ju slušali. Jedan odvjetnik, doživljavajući izvedbu kao skrnavljenje, podnio je kaznenu prijavu protiv interpretatorice. U njezinu obranu skočila su ljevičarska javnost.

Podsjećaju da je ona, prvo, neponovljiva glazbena veličina i da je pjevala svojedobno i domoljubne pjesme i, drugo, da je himni dala poseban umjetnički pečat. Sve je, naravno, točno, ali je preslab alibi za umjetničku improvizaciju i zapravo nasilje nad himnom kao svečanom pjesmom hrvatskoga naroda. Kontraargument nije ni uporno demoniziranje čovjeka iz Opatije koji je podnio kaznenu prijavu.

Ali argument u zaštitu pjevačice jest činjenica da je baš takvu izvedbu zahtijevao novi hrvatski predsjednik koji se i na taj način htio razlikovati i odmaknuti od, misli on vjerojatno, hrvatske svjetine. Pema tome, adresa za kritike je on, a ne Josipa Lisac, za koju se i moglo pretpostaviti kako će otpjevati Lijepu našu domovinu, premda ni pjevačica koja imalo drži do svoga nacionalnoga identiteta nikad sebi ne bi dopustila pad u takav neukus bez obzira na mogući honorar.

Hrvatski predsjednik bira se izravnom voljom hrvatskih birača, kao i mnogi drugi u svijetu. Posvuda je to velika nacionalna svečanost. Tako je bilo i u Hrvatskoj – do ove godine. Novi, pak, predsjednik Milanović oduzeo je događaju dimenziju svečanosti i pučkoga slavlja u kojemu su znali uživati i oni koji nisu mogli bivati svih tih godina na Trgu svetoga Marka. Jedan vrhunski nacionalni događaj on je podvrgnuo privatnome karakternome i temperamentnome hiru koji se kao stvarni razlog takve koreografije krio ispod lažne motivacije o potrebi skromnosti.

Svečanost inauguracije predsjednika veliki je nacionalni događaj u kojemu je simbolički sadržano dostojanstvo jednoga naroda, njegov ponos što je jednak svim narodima svijeta koji imaju svoju državu i povijesni krik hrvatskoga puka za slobodom. Taj čin ne smije se podvrgavati privatnim ideološkim ili stranačkim nadmetanjima te ga omalovažavati pa je odnos prema njemu je pitanje savjesti, koju Milanović nema, a ne pitanje protokola. Ako, je Milanović, uistinu, htio biti ekstremno štedljiv, mogao je primopredaju obaviti u četiri oka, između sebe i dosadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, eventualno još u nazočnosti svjedoka, predsjednika Ustavnoga suda, popiti, nazdraviti pa – kud koji mili moji.

To što je sad potrošio stotinu ili dvjesto tisuća kuna manje nego prethodni predsjednici na svečanostima organiziranim na Trgu svetoga Marka s narodom, ne će spasiti posrnulu hrvatsku ekonomiju ni proračun Pantovčaka, ali će zato povećati dozu ravnodušnosti ionako odavno nezainteresirane nacije za politiku općenito i za sve političke eksperimente i marifetluke, napose, kao što će povećati i dozu demagogije kod upravljačkih elita.

U boljem slučaju, dakle, doprinijet će apatiji, a u gorem, ogorčenosti na privatnu drskost kojoj se podređuju Ustav, zakoni, običaji, tradicija i simboli.

GOVOR KOJI IMPRESIONIRA POVRŠNE UMOVE

Milanovićev govor na inauguraciji, koliko god impresionira plitke političke umove, bio je zapravo običan frazerski galimatijas s dogmama koje su naslijeđene iz komunizma i propale Jugoslavije. U njemu niti je što obećao, niti se na što obvezao.

Uz par napabirčenih misli o prevladavanju eventualnoga spora između birača i potrebe očuvanja istine posredstvom jačanja medija i znanosti (time kao da je htio potencirati upravo odmak od birača koji su sudjelovali na izborima i koji su ga izabrali), predsjednik Zoran Milanović poručio je, između ostaloga, da su ratovi gotovi i podsjetio na antifašističku borbu i Domovinski rat, kao pobjedonosne dionice naše povijesti, dakle spajajući nespojivo u povijesni kontinuum na putu do države i slobode. Prljava je to podvala lažnih korifeja jer partizanski pokret u Drugome svjetskom ratu i Domovinski rat ne stoje jedan uz drugoga, nego jedan nasuprot drugomu.

Do Domovinskoga rata i došlo je zbog fašističkoga karaktera jugokomunističkoga pokreta koji je oduzimao pravo Hrvatima na slobodnu i samostalnu državu i u krvi pola stoljeća gušio tu ideju. Komunistički diktator i jedan od deset najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva Josip Broz Tito rekao je, a to svatko zna, da će prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti svoju državu. Milanović bi htio pobjeći od prošlosti, ali se ne može odmaknuti od Tita i njegovih ubojica koje idealizira kao tzv. antifašiste, a njihovu borbu kao temelj hrvatske države pa u apoteozi za Tita govori da je najbolje što je hrvatski narod imao.

Taj zločin prema istini počinio je implicite i na samoj inauguraciji. Definitivno, on se ne može osloboditi lažne paradigme na kojoj je izrastao i oblikovan i to je jedan od njegovih najvećih i najbeznadnijih hendikepa. Svaka paralela između tzv. antifašista, koji su počinili najveći zločin nad hrvatskim narodom u povijesti, i hrvatskih branitelja nedopustivo je izvrtanje povijesti čije je porijeklo u potrebi još živućih sudionika jugokomunističkoga režima i Partije te njihovih pristaša da čuvaju lažnu sliku svoje prošlosti i spašavaju sebe od odgovornosti za zločine.

Kao zadnji mohikanci oni stoje na mrtvoj straži toga pregaženog svijeta jer tako hrane i iluziju da nisu imali promašene živote. Ali njihovo ustrajno šlepanje uz hrvatske branitelje i prisvajanje njihovih zasluga zapravo je njihov novi zločin nad istinom i uvrjeda hrvatskim braniteljima koji su stajali na drugoj strani barikade prije 30 godina i pobijedili ih u Domovinskom ratu.

Isto tako, zazivanje Hrvatske koja će biti kuća za sve i jednaka prema svima bez obzira na – kako je minuciozno nabrajao – nacionalne, rasne, seksualne, spolne, ideološke razlike, također je dio naslijeđene verbalne retorike kojom Milanović zapravo, poput svojih ideoloških predaka, implicira da je Hrvatska neravnopravna i da su te manjine ugrožene, što je laž. Milanović nije jugonostalgičar, ali jest političar koji ponosno baštini tehniku demonizacije vlastitosti, tehniku mentalne, političke ili kaznene odmazde preuzetu iz totalitarne komunističke utopije po kojoj uvijek treba imati neprijatelja u vlastitim redovima, u vlastitome narodu, neprijatelja koji će opravdati njihov teror, nasilje i zločine.

Da bi postojali oni, antifašisti, moraju postojati fašisti; da bi postajale seksualne, nacionalne i ostale ugrožene manjine, mora postojati većina koja ih ugrožava. Stup srama vječni je usud koji su komunisti namijenili Hrvatima i ta anatema se, suprotno svim predviđanjima, prenijela duboko u 21. stoljeće.

Kao što su francuski jakobinci za svoju viziju društva sublimiranu u pokliču „egalite, fratelite i liberte“ morali imati dežurne krivce u aristokraciji pa su joj sjekli glave na giljotinama, kao što su nacisti žrtvene jarce za svoju arijevsku platformu pronašli u Židovima, a ruski boljševici u kulacima, Titovi partizani i antifašisti surovo su kažnjavali Hrvate drobeći im kosti, bacajući ih žive u jame i zalijevajući ih živim vapnom kao smrtne neprijatelje svoje jugokomunističke utopije.

Jakobinci su, smatra se, likvidirali na razne načine čak oko dva milijuna ljudi, nacisti, procjenjuje se i oko šest milijuna Židova, ruski boljševici 30-ak milijuna ljudi, a Tito je pobio, po mnogim izvorima, pola milijuna Hrvata i još toliko raselio, a to je morao, kako je naknadno priznao Ivanu Meštroviću, da bi udovoljio Srbima

Ustrajati na toj lažnoj totalitarnoj neokomunističkoj paradigmi kao ishodištu moderne Hrvatske, kao što navodno moderni predsjednik Milanović pokušava, ne samo da nije nikakav korak naprijed nego je korak natrag i dolijevanje ulja na vatru starih podjela, znak da je njegov um ostao zarobljen u mračnoj prošlosti, neovisno o tomu što se on povremena trudi dokazati na sporednim činjenicama da je prevladao to doba.

ŠTO SU TO LJEVIČARI DALI ZA HRVATSKU

Zoran Milanović imao je još dok je bio predsjednik Vlade RH prigodu dokazati se kao nacionalni i kozmopolitski političar, državnik i vizionar kojega je vrijedno slijediti, ali ju nije iskoristio. On nosi sa sobom hipoteke sukoba interesa i umočenosti u korupciju, ne samo zbog povlaštenoga kredita u Erste banci, kupnje stana od Hrvoja Vojkovića, kojega je kasnije protežirao u kompaniji Croatia osiguranje, ne samo zbog sramotne prodaje te tvrtke po netržišnoj cijeni moćnoj istarskoj duhansko-turističkoj kompaniji, što je zapravo bila jedna od najvećih privatizacijskih pljački, nego i zato što se ne može oprati ni od sramote ukidanja državnoga pokroviteljstva bleiburškoj komemoraciji, kao ni skandaloznoga rušenja cijeloga pravnog sustava famoznim Lex Perkovićem kojim je pokušao zaustaviti izručenje udbaških ubojica, kasnije u Njemačkoj osuđenih na doživotne robije.

Kada je unatoč svim tim aferama, zbog kojih se u civiliziranim demokracijama ne gube samo izbori nego se karijera završava simboličnim ostracizmom, izgonom iz sfere javnoga djelovanja, ipak pobijedio na predsjedničkim izborima, on je u obraćanju tijekom izborne noći imao potrebu pokajanja i isprike onima koje je uvrijedio dok je bio premijer. Čak i dobar dio tzv. desne javnosti prihvatio je ispriku vidjevši u njoj naznake osobne Milanovićeve političke metamorfoze. Ali nitko ne može pobjeći od svoje prirode.

Sada se pokazalo da nije riječ ni o kakvoj evoluciji i da je ostao vjeran svojoj ničim dokazanoj i ničim dokazivoj mantri o superiornosti ljevičarskoga političkoga uma u Hrvatskoj nad konzervativnim, odnosno desničarskim. Ostao je poklonik laži o superiornosti tzv. ljevičarske inačice povijesti, pa slijedom toga i zagovornik perspektive zasnovane na ljevičarskoj političkoj filozofiji, čak i danas, dakle, kada se ta politička platforma očigledno raspada posvuda u svijetu. Ta prepotencija Milanovića i ostalih mu drugova traje već godinama, raste i jača, još od 2000. godine.

Milanović je s neskrivenom omalovažavajućom mimikom i vrijeđajućim neistinama svih godina govorio o nacionalistima, desničarima i konzervativcima, svodeći ih, kako se jednom izrazio, na folklor i tamburicu, suprotstavljao se civilnim inicijativama u zaštiti braka, promjenama izbornoga zakona, nasilno uvodio ćirilicu u Vukovar, klevetao hrvatski narod, klevetao i NDH i za neistine, a i sada u svome inaugurativnome govoru naglašavao je potrebu za modernim patriotizmom kako bi skrenuo pozornost na, rekao je, sirovi nacionalizam pa je tako umjesto ponosa nad svojim narodom, kakav izriču predsjednici svih naroda na svijetu u tim prigodama, on zapravo implicite popljuvao hrvatski narod.

Kakav je to predsjednik koji ne osjeća potrebu izreći ni jednu lijepu riječ za svoju zemlju i svoj narod, spomenuti i identificirati se sa svojim narodom, hrvatskim braniteljima i žrtvama koje su pale za državu kojom on danas predsjedava?

Kakav je to predsjednik i političar koji ne može spoznati da je samo hrvatski nacionalizam doveo do slobodne i samostalne hrvatske države, a da je tzv. hrvatski antifašizam doveo do jugoslavenske države.

U poplavi bezbrojnih izjava i poltronskih intervjua svih ovih godina, u kojima se šepurio svojom osrednjom erudicijom, novinski i politički mediokriteti nisu znali ili nisu se usudili reći mu da laže ne samo u slučaju tvrdnje da Finska nije imala građanski rat nego i u tvrdnji da je NDH prva uvela logore, zatim i u slučajevima krivoga citiranja latinskih poslovica, netočnih kazivanja Ujevićevih stihova i lažnih citiranja drugih autora.

Milanović kao vješti manipulator uspješno prodaje svoje neznanje, ali to nije najgore u njegovoj komunikaciji s javnošću. Najtužnije je što ga nitko nikada nije upitao: „Oprostite, po čemu je to ljevičarski um ispravniji, bolji, korisniji, humaniji, zaslužniji ili superiorniji od moga, recimo tako, desničarskoga? Što ste vi to ljevičari doprinijeli Hrvatskoj osim stotina tisuća porobljenih, pobijenih, protjeranih, opljačkanih i poniženih Hrvata? Jeste li se vi borili za hrvatsku državu ili protiv nje? Na čemu se doista temelji vaša ekstrovertirana superiornost?“

Nitko, na žalost, nikada nije to pitao ne samo Milanovića nego ni Josipovića, ni Mesića, ni sve ostale agresivne pripadnike jugokomunističke rekonkviste koja je zauzela institucije i medije u Hrvatskoj kao da nikada nije bilo Domovinskoga rata, kao da nije bilo ni svojevrsne revolucije i velikoga povijesnoga prevrata 1991. godine.

Nitko im nije pokušao proturječiti s istinom da Hrvatska nije nastala zbog antifašizma, nego unatoč njemu, nitko ih nije zaustavio u lažima istinom da je Hrvatska nastala zahvaljujući, dijelom, pomirbi pripadnika različitih ideologija, ali ipak primarno da je nikada ne bi bilo bez djece i sinova ustaša, što je priznao i prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, o čemu je u knjizi Vladimir Šeksa objavljen transkript.

NE TRAŽE PRIZNAVANJE, NEGO POKORAVANJE HRVATA

Da se pitalo tzv. antifašiste i njihove današnje epigone, poput Milanovića, Hrvatske nikad ne bi bilo jer antifašizam u Hrvatskoj, za razliku od Europe i svijeta, nije rezultirao slobodnom nacionalnom državom, nego je imao značenje zločinačkoga crvenoga totalitarizma. Jedno od najupečatljivijih obilježja svih totalitarizama jest da njegovi barjaktari nikada ne žele podnijeti račun za svoje masovne ideologije koje su nanijele toliko zla.

Novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović ostao je zapleten u tim starim zabludama i uzalud mu navlačenje nekakve posttotalitarne elitističke maske, on ni na ovoj sprdnji od inauguracije nije mogao skriti staru naviku svih fašizama o kojoj je pisao Umberto Eco, a koja glasi da fašisti, totalitaristi, uvijek imaju potrebu oko sebe konstruirati neprijatelje.

Milanović neprijatelje vidi u hrvatskome narodu, oni su ti sirovi nacionalisti, oni su ta opskurna većina koja ugrožava manjine, oni su njemu, kao što su bili Titovim partizanima i komunistima, vječno predmet suspektnosti, mržnje, odmazde i osvete. Tzv. antifašisti, vjerni saveznici Adolfa Hitlera dok je on mjesecima već gazio hrvatskim prostorima, mrzili su i druge nacionalnosti, a Hrvate posebno zato što su htjeli svoju državu, ali mrzili su ih već i zato što su jednostavno postojali.

Kao što su nacisti mrzili Židove zato što su jednostavno postojali, kao što su boljševici mrzili kulake, a jakobinci aristokraciju, jugoslavenski komunisti mrzili su i dehumanizirali Hrvate zato što su ih oni svojim postojanjem, mukotrpnim i predanim radom i vjerovanjem, odanošću civilizaciji, svojim uspjesima i opstankom u surovim okolnostima podsjećali na njihove neuspjehe, na promašenost njihovih sumanutih i bolesnih vizija. Zato su ih morali ubijati, uvijek novim zločinima nadograđivati stare i destrukciju hraniti destrukcijom.

Predugo je trajao taj sirovi jugoslavenski teror da ne bi ostavio posljedice. Kada je 90-ih stiglo vrijeme podnošenja računa, u strahu od osvete, Titovi vizionari povukli su se u svoje jazbine. Osvete nije bilo jer je Tuđman u pomirbi pronašao spas od bratoubilačkoga rata i zbio redove u otporu srbijanskome agresoru.

Kako nakon rata nije bilo ni lustracije, nostalgičari su se osokolili, jedva dočekali priliku za povratak i za rehabilitaciju svoje politike, priliku da kotač povijesti okrenu unatrag te da se prilagode novim okolnostima tako što će zasluge za stvorenu Hrvatsku, uza sve moguće manipulacije i inverzije, jednostavno pripisati sebi, a braniteljima ostaviti nebitne mrvice obrane onoga što su oni, kao, odavno osigurali. Na žalost, uspijevaju u svome naumu.

Danas nije samo tragedija u činjenici što trag pravde nije ni dotaknuo odgovorne za masovne pokolje Hrvata nego i u koraku dalje što ga oni agresivno i uspješno poduzimaju. Jugonostalgičarima nije više dovoljno da više nitko od njih na zahtijeva odgovornost i pokajanje, nego traže da im se i prizna kako su jedino oni bili na ispravnoj strani povijesti i da kao takvi jedino oni arbitriraju svima ostalima.

Kada se glumac Rade Šerbedžija vratio u nepokorenu Hrvatsku, a nakon bijega u Srbiju, državu koja je izvela brutalnu agresiju, on nije zatražio i dobio samo ravnopravnost kao Srbin, nego se u svim svojim istupima postavlja tako da je on da je on sa svojim političkim izborom Srbije i Miloševića bio u pravu, a svi mi koji smo izabrali Hrvatsku i Tuđmana u krivu. Stoga je zatražio i dobio besplatno Brijune svakoga ljeta za sebe, svoju obitelj i svoju jugošovinističku filmsku braću, valjda kao djelomičnu kompenzaciju za duševne boli koje mu je Hrvatska nanijela time što se odvojila od njegove Jugoslavije.

Sve ove godine on i slični ne zahtijevaju priznanje nego pokoravanje Hrvata namećući nama kompleks identiteta. Odatle pa do masovnih likvidacija Hrvata sličnih onima 1945. godine samo je jedan korak i brzo bi se prevalio kada bi bile drukčije povijesne okolnosti.

Sumanuta inverzija i hrvatski pristanak na nju daje, na žalost, rezultate. U Zagrebu i diljem Hrvatske cijela plejada srbijanskih pjevača nastupa i puni dvorane. U medijima i u strukturama politike zvijezde s istoka dočekuju se s ovacijama i s mazohističkim osjećajem stida i krivnje što smo ih se jedno vrijeme odrekli, neovisno o činjenici što je većina njih 90-ih podupirala rat svoje države protiv Hrvatske, sudjelujući u transu s četničkom ruljom koja je u Beogradu obasipala cvijećem tenkove koji su kretali u kolonama na hrvatski Vukovar.

Pjevali su u četničkim odorama u Bosni, u Kninu, Vukovaru… a sada, nešto više od dva deseteljeća docnije, u Zagrebu Lepa Brena pjeva Jugoslavenku pred dva puta napunjenom Arenom, a Šerbedžija, Nobilo, Danko Končar i ostala glumačko-tužiteljsko-mafijaška braća u nekoj konobi usred Hrvatske pjevaju Od Vardara pa do Triglava, finalizirajući tako mentalni i politički revival političke kaljuže i tamnice naroda koja je u Hrvatskoj opet dobila pravo građanstva, i predstavljajući sebe kao urbane, civilizirane, politički progresivne, kao svjetlo, a sve nas Hrvate kao primitivne, kao tamu, zlo i otpad.

Taj sramni preokret, ta predaja slavne ratne pobjede u ruke poraženima događa se, evo, korak po korak, zadnjih 20 godina. To je proces koji slama duše lijene, milom, silom, korupcijom i raznim metodama, i ne će stati dok se i službeno ne objavi da je Za dom spremni zabranjen, dok se ne uvede ćirilica u Vukovar, dok se ne prizna da su Hrvatsku stvorili partizani u Drugome svjetskom ratu, dok se ne prizna da u poljima Jasenovca leži barem par stotina tisuća ubijenih Srba bez obzira na to što nigdje nema ni kostura ni dokaza ni za tisuću, dok se ne zabrani proslava Oluje, dok se Srbima u Hrvatske ne dade konstitutivnost, dok se ne kaže da je i Hrvatska kriva za rat 90-ih, dok se hrvatski branitelji ne budu tretirali kao zločinci, dok se Bljesak, Oluja, Maslenica i sve ogorčene i pobjedonosne bitke ne bude tretiralo kao etničko čišćenje, dok se Tuđmana ne proglasi zločincem…

Mnogi će se zakleti da se takav crni scenarij nikada ne će dogoditi, ali mnogi su se i prije deset godina zaklinjali da je teorija zavjere tvrdnja kako će se Hrvati u Hrvatskoj 2020. privoditi kad istaknu grb s prvim bijelim pojem, da će MUP čuvati četničke spomenike, da će tobože hrvatska vlast uklanjati spomenike poginulim herojima – pa se sve to događa.

Moguće je ispisati anatomiju političkoga beščašća koje se događa, navoditi uzroke ove aktualne regresije u Hrvata, pisati o podjelama na desnici, izbornome inženjeringu, korupcijama, krađama, manipulacijama koje odvlače ljude od istine. Smrću Tuđmana, Hrvatska je ostala bez lidera, naročito je obezglavljena ostala konzervativna većina koja je postala tiha i šutljiva. HDZ je pretvoren u naličje SDP-a i danas je tek karikaturalni odraz nekadašnje slavne stranke. Svako malo pojave se nade u mesijansku spremnost nekoga novog aktivista koji će povesti narod svoj u nove povijesne pobjede.

Prije pola godine to se na trenutak naziralo u liku glazbenika Miroslava Škore, ali on je nakon početnoga buđenja optimizma i emocija neshvatljivim ideološkim kalkulacijama i koketiranjem s ljevičarskom poviješću uništio nade i vlastite šanse za uspjeh zbog čega je, između ostaloga, Milanović izišao kao pobjednik.

RUTINSKI PRISTAJEMO I ODRAĐUJEMO VLASTITE IZDAJE

Novi hrvatski predsjednik Zoran Milanović izraz je spomenute političke regresije koja se događa u Hrvatskoj. Kad nema idealista, kada nema na pomolu novih državnika, a neki koji se nude ne nude ništa što već ne gledamo kod postojećih, spomenuta tiha hrvatska većina svojom apstinencijom ili biranjem iz inata nekoga tko nije njezin autentični predstavnik, dovodi na vlast ljude poput Zorana Milanovića te se prepušta apatiji i prilagođava životu u paklenome političko-manipulativnome stroju koji su konstruirali makijavelistički baštinici jugokomunističke barbarske politike.

Parafrazirajući Vaclava Havela, rekli bismo da su se ovdje u Hrvatskoj ljudi odavno naučili živjeti u laži i da sa svojim ispranim mozgovima i rutinskim pristancima na svakodnevne izdaje vlastitih uvjerenja i ideala održavaju taj smrdljivi stroj u pogonu očekujući naivno da će ga netko drugi isključiti. Zato već 20 godina vrući nacionalisti i duboki vjernici Hrvati biraju na čelu države veleizdajnika u dva mandata koji je svjedočio lažima u Haagu protiv Hrvatske, pa onda bezosjećajnoga agnostika koji se imao potrebe posvuda baš svima ispričavati za nekakve povijesne grijehe Hrvata u svim mogućim ratovima i koji je opravdavao partizanski pokolj fratara u Širokome Brijegu, a sada, također ateističkoga nadnacionalista, zaštitnika udbaških ubojica, ogrezloga u sukobu interesa kao i drugi, koji je od svih emocija prema Hrvatskoj pokazao jedino da mu je Hrvatska, po vlastitome priznanju, slučajna država.

Zato ne pitajte tko je doveo na vlast Zorana Milanovića koji je državni protokol oko inauguracije na karikaturalan način podvrgao privatnoj obijesti.

Mi smo ga doveli i sve dok tu činjenicu ne priznamo kao grijeh prema sebi samima, kao grijeh prema svojim precima koji su kao snoplje padali za Hrvatsku i kao grijeh prema još nerođenoj našoj hrvatskoj djeci koja će s ovakvom politikom također morati u rovove, kao grijeh vlastite ravnodušnosti i svjesnoga sljepila u sklopu kojega smo nagradili njegove prijašnje sramotne postupke, preostaje nam da čekamo neku novu nadu, a dotle da uživamo u plodovima svoga izbora, u distorziji himnične melodije Lijepe naše domovine koju Josipa Lisac izvodi za njih elitiste, a ne za nas ognjištarce koji to ne možemo shvatiti.

Uživajmo mi koji smo u dosegu Milanovićevih iluzija i njegove pojave, ali se barem jednom zapitajmo – jesmo li išta drugo i zaslužili.

 

Komentari
Share Button