Strah od mraka ukorijenjen je u ljudsku vrstu. S obzirom da većinu vanjskog svijeta doživljavamo vidom, mrak svaki teritorij na kojem se nalazimo čini nepoznatim, ostavlja nas ranjivim pred prijetnjama nad kojima nemamo kontrolu, čineći alate kojima se inače branimo neupotrebljivim uslijed potpune dezorijentiranosti i nedostatka jasnog osjećaja kamo usmjeriti naše obrambene mehanizme.
Iz ovoga je jasno da je tama saveznik onih čije namjere nisu čiste – zaogrnut tamom, zlotvor može nekažnjeno ukrasti, prevariti, ubiti, a nakon toga izgubiti se u moru nepreglednosti, rađajući se iznova kao druga osoba na danjem svjetlu, prekidajući sve veze s noćnim sobom.
Negdje sam pročitao da je izvor tog straha činjenica da su se u prošlim vremenima, onima primitivnih ljudi, sve zavjere protiv plemenskih moćnika, napadi na druga sela ili krađe namirnica, odvijale za vrijeme mraka, u tami. Posebno je zlokobna figura organizatora iz sjene, onog koji planira zavjere i upade, organizira odane ljude za izvršenje njegovih nauma i povlači poteze iz daljine, nedostupan eventualnoj kazni i osveti.
Mislim da je u politici ovaj strah opravdan. Često smo svjedoci toga da ono što je na površini, na što su usmjerena svjetla pozornice, odnosno medijska pozornost, nije ništa više nego trivijalna predstava za publiku, s banalnim zapletima, kulminacijama i antiklimaktičnim raspletima.
Fundamentalne odluke koje utječu na naš život događaju se iza pozornice u neosvjetljenom dijelu teatra – tamo odluke ne donose ljudi koje smo direktno izabrali na izborima, imenom i prezimenom, već horda lobista, moćnika te neizabranih i bezimenih administrativaca visokog ranga.
Djelovanje iz pozadine
Kada govorimo o političkom djelovanju iz pozadine, teško je izbjeći ime Georgea Soroša. Osim što se radi o izrazito bogatom pojedincu koji svojim novcem, poznanstvima i utjecajem godinama kroji važne događaje na globalnoj političkoj sceni, u svakodnevnim ideološkim raspravama njegova persona kreće se dinamikom nesofisticirane i nepromišljene ping pong loptice.
Prosječni neinformirani desničar Soroša vidi u svemu, a prosječnom kvaziintelektualno nadmenom ljevičaru takva umišljena omniprezentnost dobro dođe kao povod da svaku tezu o Soroševom utjecaju svrsta u sferu priprostih teorija zavjere, tipičnih za desnicu, dodajući joj često i dozu antisemitizma za daljnju i potpunu diskvalifikaciju.
Treba reći da se antisemitizam koristi kao protuargument gotovo uvijek u razgovorima o Sorošu, bili ti napadi neinteligentni ili inteligentni, opravdani ili neopravdani, dolazili oni s margina desnice ili iz mainstreama. Dobar primjer za taj manevar je dokumentarac renomiranog američkog konzervativnog novinara Tuckera Carlsona ili bilo koja kampanja mađarske države protiv uplitanja Soroša u njihove unutarnje poslove.
Da je Sorošu židovsko porijeklo samo zgodno sklonište od političkih protivnika, dovoljno govori njegova (ne)osjetljivost spram židovskog pitanja na Bliskom Istoku. S dolaskom Obame na vlast, Sorošev Open Society Foundation vidio je priliku za slabljenje židovskog lobija u Americi i diljem svijeta.
Obilno su financirane izraelske i palestinske civilne udruge kojima je cilj razotkriti tobožnje zločinačko djelovanje države Izrael, dok je istovremeno OSF-ov detektor kršenja ljudskih prava iz nekog razloga zakazao kada je u pitanju djelovanje Hamasa i palestinskih snaga.
Bloomberg navodi primjer vezanja, kako su ih Palestinci zvali, izraelskih kolaboracionista za vozila i prolazak ulicama Gaze ne štedeći pritom na brzini. U propagandnom moru tih rasprava, nebuloza i mitologija, teško je vidjeti što je točno Soroš i koliki je stvarno njegov utjecaj.
Za “državnika bez države”, kako je Soroš sam za sebe znao reći, bivši američki ambasador u Turskoj Morton Ambramowitz, kasnije jedan od mnogih bivših diplomata uvučenih u Soroševu globalnu mrežu, znakovito je rekao: “Kako često znam reći za Georgea, on je jedini čovjek u Sjedinjenim Državama koji ima vlastitu vanjsku politiku – i može ju implementirati”¹
Da dobri stari Morton nije govorio uludo, vidimo iz nekoliko primjera. Godina je 2011., a u Albaniji su u tijeku žestoki prosvjedi protiv tadašnje vlasti – digla se i kuka i motika, prosvjeduje se na ulici, puca se iz vatrenog oružja. U ured tadašnje državne tajnice SAD-a Hillary Clinton 23. siječnja stigao je mail od Soroševih suradnika u kojem se upozorava na ozbiljnu situaciju u Albaniji koja zahtijeva momentalnu pozornost najviših ešalona američke vlade.
Nije stalo na upozorenjima, već su predloženi koraci koji se moraju smjesta poduzeti – glavni prijedlog bio je slanje jednog iskusnog europskog diplomata – imenom i prezimenom predloženi su Carl Bildt, Martti Ahtisaari i Miroslav Lajčák. Hillary je mail osobno primila dan poslije, a idući dan put Tirane krenuo je Slovak Miroslav Lajčák kako bi posredovao u razgovorima vlasti i opozicije (posredovanje = rekao im je što im je činiti).²
Sedam godina kasnije procurio je dokument dug 177 stranica koji zorno oslikava utjecaj Soroša unutar institucija Europske Unije. Dokument koji je sastavila konzultantska firma KumquatConsult za Soroševo Otvoreno Društvo zove se “Pouzdani saveznici u Europskom Parlamentu (2014 – 2019)”.
Navodi se 226 zastupnika Europskog parlamenta koji su ili dokazani ili izgledni saveznici Otvorenog Društva i njihove agende. Ti saveznici protežu se kroz brojne odbore i delegacije, ali i kroz skoro sve parlamentarne grupacije, uključujući i takozvanu EU desnicu – devetnaest među Pučanima, čak i dva člana Europskih konzervativaca i reformista, nominalno desnije stranke od desnocentarskih Pučana.
Ukrajina je predmet Soroševog interesa od osamostaljenja, bez obzira što ju je početkom devedesetih duhovito nazvao “banana državom bez banana”. Od snažne podrške kampanji Leonida Kuchme za drugog predsjednika Ukrajine nakon raspada Sovjetskog saveza, do podrške Euromajdanu 2014. godine i Petro Porošenku koji mu je godinu kasnije s pozicije predsjednika zahvalio državnim odlikovanjem.
Kada državna tajnica najmoćnije sile na svijetu u par dana provede vašu sugestiju u konkretan politički potez, jasno je da možete snažno utjecati na političku stvarnost. Međutim, na stvarnost se utječe i iskrivljavanjem percepcije, kreiranjem narativa i stvaranjem – danas se to benigno naziva provjeravanje – činjenica. Soroš je očito duboko svjestan toga te velik dio svojih novaca i utjecaja koristi kako bi utjecao na kreatore priča, financirajući one medije koji šire agendu Otvorenog Društva, a ušutkavajući one koji nisu na ideološkoj liniji.
Početkom godine izašao je izvještaj američkog Media Research Centra u kojem se otkrivaju veze prominentnih medijskih osoba i novinara sa Soroševom mrežom utjecaja. Da se ne radi o novinarskim liliputancima i marginalcima, jasno je iz kratkog pogleda na popis gdje se nalaze imena Christiane Amanpour i Fareeda Zakarije sa CNN-a, Lestera Holta s NBC-a, Sally Buzbee iz Washington Posta i mnogih drugih.
Suradnja u praksi funkcionira na sljedeći način: primjerice, Amanpour je nekoć sjedila u odboru Centra za Javni Integritet, neprofitne novinarske udruge čiji rad se uglavnom svodi na kritiziranje Republikanaca i njihovih donatora, u to vrijeme financiran od Soroša.
Kada je 2018. radila intervju s mađarskim ministrom vanjskih poslova Péterom Szijjártóm, ministar je bio suočen s bujicom optužbi o tobožnjem antisemitizmu svog šefa Viktora Orbana radi kampanje protiv utjecaja njenog nekadašnjeg sponzora Soroša.
Vraćajući se na prvi dio teksta, besmislene optužbe o antisemitizmu su najčešće oružje u arsenalu Soroševih odanika, bilo plaćenih, bilo dobrovoljnih, a da ne gledaju previše gdje udaraju jasno je iz činjenice da se na listi antisemita radi kritiziranja Soroša, po sudu Moment Magazinea, u jednom trenutku našao i izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Istraživanje MRC-a otkrilo je cifru koju je Soroš od 2016. do 2020. uložio u medije i novinare, promovirajući radikalno lijeve stavove o pobačaju, LGBT pitanjima, zelenim politikama i ulozi policije u društvu – radi se o minimalno 131 milijun dolara. Velik dio tog novca i novca koji je Soroš kasnije ulagao išao je u financiranje takozvanih fact-checkera.
Fact-checking, odnosno provjeravanje činjenica, posljednjih godina doživio je procvat kao izmišljotina propalih novinara, ideoloških fanatika i generalno beskorisnih ljudi, mahom s ljevice, koji poziraju kao vjerodostojni skrbnici nad nacionalnim i globalnim pučanstvom u doba dezinformacija, neprijateljske propagande i raznoraznih botova, kreiranih u zlokobnim desničarskim kuhinjama.
U ovom trenutku, toj pozi vjerojatno vjeruju samo praznoglavi lijevo liberalni smušenjaci i ljudi s mentalnim poteškoćama ili oni kognitivnih sposobnosti Joea Bidena. Ustvari se radi o propagandnoj mašineriji čiji zadatak je kreirati lijevi ideološki narativ, vodeći se često principom – što ljevije od činjenica, to bolje.
Soroševi milijuni odavno su dio te priče. Prošle godine udružio se sa suosnivačem LinkedIna Reidom Hoffmanom, također milijarderom, kako bi financijski podržali projekt domišljato nazvan Good Information Inc. (Dobre Informacije).³
U svojoj strastvenoj borbi protiv lažnih vijesti, Good Information na svojoj stranici iznosi zabrinjavajuće činjenice za lijevo liberalni establishment – među njima stoji naslov Forbesovog članka da 185 milijuna Amerikanaca ne vjeruje tradicionalnim medijima. Što drugo reći, nego bravo za Amerikance, još ima nade za vas.
Prava opasnost fact-checking industrije proizlazi iz njihove povezanosti s velikim tehnološkim platformama poput Facebooka ili Twittera. Prije američkih midterm izbora, Soroševa udruga Leadership Conference on Civil and Human Rights je skupa s drugim ljevičarskim udrugama poslala pismo direktorima big tech firmi u kojem ih pozivaju na borbu protiv dezinformacija i pokušaja subverzije protiv američke demokracije.
Potpisnici otvorenog pisma su kroz četiri godine od Soroša dobili preko 30 milijuna dolara, a utjecaj koji imaju na platforme poput Facebooka vidjeli smo u slučajevima laptopa Huntera Bidena ( sin predsjednika SAD-a) i laboratorijskog porijekla Coronavirusa.
U oba slučaja, na temelju informacija od raznih fact-checkera, Facebook je ili u potpunosti brisao objave ili promjenama algoritma spriječio njihovo širenje. Priču o laptopu Bidena mlađeg zaustavili su u širenju jer ju je fact-checking mašinerija proglasila ruskom propagandom, a objave koje su iznosile tezu da je Covid-19 nastao u wuhanskom laboratoriju brisale su se, a profili gasili.
Kompromitirajuće informacije s Bidenovog laptopa kasnije su autentificirane, a Mark Zuckerberg je u podcastu Joea Rogana čak i javno priznao grešku. Što se tiče podrijetla Coronavirusa, danas se objave o takozvanom lab leak theoryiju mogu objavljivati bez straha od blokiranja, što možemo smatrati javnim priznanjem prethodne pogreške.
Osim osporavanja kredibilnih opozicijskih i alternativnih glasova o presudnim političkim temama, fact-checkeri djeluju i kao Soroševa privatna PR mašinerija. Kada je američka konzervativna komentatorica Candace Owens rekla da Soroš financijski stoji iza nereda 2020. godine u Minneapolisu, potaknutih odvratnim policijskim ubojstvom nadrogiranog bivšeg zatvorenika Georgea Floyda, američki fact-checking portal PolitiFact i njihova autorica Emily Venezky nisu gubili vrijeme u proglašavanju te tvrdnje neistinitom, tvrdeći kako Soroš nikad nije financirao te ili slične nerede. Time su ušli u zonu apsurda s obzirom da su u istom članku priznali da je Soroš donirao oko 33 milijuna dolara udruzi Black Lives Matter i sličnim udrugama koje su otvoreno stajale iza tih prosvjeda.
Činjenica je proglašena netočnom jer, po njima, ne postoji materijalni dokaz da su soroševi milijuni dani s eksplicitnom namjerom organiziranja prosvjeda – otprilike kao da kažete da je Charles Manson nevin čovjek jer ne postoji od javnog bilježnika ovjereno pismo namjere za ubojstvo Sharon Tate i ostatka družine.
Spomenuti Politifact dio je International Fact-Checking Networka (Međunarodne Fact-Checking Mreže), skraćeno IFCN-a koju među ostalima financiraju tehnološki giganti Google i Facebook, Zaklada Billa i Melinde Gates i, naravno, Otvoreno Društvo Georgea Soroša.
Soroš sada ima 92 godine. Njegova javno-tajna mreža je ogromna, djelovanje pozadinsko, a utjecaj vidljiv u svakodnevnoj političko-društvenoj stvarnosti. Ne samo da je vidljiv, nego je postao i neovisan o njemu te će ga nadživjeti, kako preko djece, tako i preko vjernih sljedbenika koji svoju egzistenciju i karijere duguju Otvorenom Društvu i svijetu takozvanih nevladinih udruga.
Dio njegove ostavštine bit će i fact-checkeri, a čitajući o njima posebno odzvanja izjava iz New Yorkerove priče o Sorošu: “Na tržištu”, govori neimenovani Sorošev suradnik, “vidiš jesi li u pravu ili u krivu; tržište sve otkrije. George je sada u području gdje nema istinitog i krivog, gdje se radi o nijansama. Njegov moto je: ako potrošim dovoljno, učinit ću stvari istinitim!”
Zadatak Soroševih fact-checkera nije dolazak do istine, već njeno stvaranje.
