Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih totalitarnih režima.
PIŠE: Kazimir Mikašek Kazo
U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”.
U istom dokumentu također poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.
Ova rezolucija samo je još jedan dokument u nizu koji se kontinuirano i podjednako snažno naslanja na rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 i broj 1481 o neupitnoj potrebi osude komunističkog režima i komunističkih zločina, kao i o osudi svih totalitarnih režima u povijesti.
U Republici Hrvatskoj o toj temi najupečatljivije govori naša deklaracija donesena u Hrvatskom saboru, 30. lipnja 2006., pod predsjedanjem predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koja slijedi upute rezolucija i deklaracija iz EU i koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima bez ikakvog ostatka.
Deklarativne osude, bez obzira na pokazanu dobru političku volju, uglavnom nemaju nikakav učinak, ako deklaracije i rezolucije ne slijede podzakonski i zakonski akti, koji bi ta pitanja efikasno i učinkovito regulirala na jedini mogući pravni način.
S obzirom na to da je Hrvatska članica Europske unije i da u svim drugim slučajevima bespogovorno slijedimo naputke, regule i pravnu stečevinu EU, postavlja se logično pitanje zbog čega u Republici Hrvatskoj zakonodavna vlast izbjegava donijeti zakonske okvire o temama koje bolno opterećuju hrvatsko društvo, izazivaju razdor i štetne podjele u društvu, što se kao posljedica reflektira na svekoliko stanje duha u hrvatskom narodu?
Bez ikakve sumnje se može tvrditi, da tavo stanje duha hrvatske nacije direktno utječe na prijeteći demografski slom, pogoduje klimi zaustavljanja procesa tranzicije iz komunističke dogovorne ekonomije u tržišnu ekonomiju što za posljedicu ima snažno bujanje uvoznog lobija na štetu domaće poljoprivredne i druge industrijske proizvodnje. Takvo stanje duha naše ekonomije za posljedicu ima bujanje korupcije koja je rak rana našeg društva.
„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića u svojim zaključcima je pozvalo sve dionike u hrvatskom društvu na javnu raspravu o ovim tegobnim povijesnim pitanjima i pozvalo nas je na predlaganje donošenja zakonskih i podzakonskih akata radi konačnog pravnog reguliranja ovih pitanja, kako bi sudovi mogli imati ujednačene kriterije prema svima onima koji na bilo kakav način veličaju propale diktatorske i zločinačke režime i ideološke nositelje tih režima.
Zbog toga je od institucija Hrvatske države potrebno zahtijevati na svim društveno političkim razinama da i u ovom slučaju Republika Hrvatska ispuni rezolutne zahtjeve Europske unije, kako i inače to poslušno činimo u svim drugim slučajevima kao ravnopravna članica Europske unije i svih drugih međunarodnih asocijacija.
Nije li konačno došlo vrijeme za donošenje zakona „Lex Tito“ ili ćemo ponovno svjedočiti donošenju sličnih zakona kakav je bio zakon Zorana Milanovića „Lex Perković“, kojim se na silu željelo spasiti zločinačku prošlost i zločinačku budućnost dokazanim udbaškim zločincima iz olovnih vremena komunističke diktature?
Zbog svega navedenog potpuno je opravdano retoričko pitanje iz naslova: „Ako je moglo Lex Perković, zašto ne bi moglo Lex Tito, kojim s javnim površina, ulica i trgova, uklonilo ime komunističkog diktatora Josipa Broza Tita.
Kazimir Mikašek-Kazo
