KAZIMIR MIKAŠEK: Osmorica lojalnih(?) manjinaca ili Miroslav Škoro?

srpanj 10, 2020 maxportal
Share Button

Međusobno povjerenje i tolerancija u politici ključno je pitanje za svakog političkog pragmatika ovog trenutka , a Andrej Plenković je do sada više puta dokazao da on to jest u svakom pogledu. Bez političke pragmatike, širine, spremnosti na kompromise i s „crnim vragom“ bolje je ne baviti se politikom, jer sve drugo je čisti idealizam ili tvrdoglava isključivost.



Treba li Andrej Plenković nužno vjerovati osmorici manjinaca koji su po difoltu uvijek lojalni vladajućoj većinu bez obzira tko to bio, ili osmorici koji su već dokazano srušili HDZ-ovu Vladu i koji su tijekom protekle 4 godine činili sve da još jednom učine isto.

Treba li vjerovati osmorici lojalnih(?) manjinaca ili Miroslavu Škori koji ni nakon burne predizborne kampanje ne odustaje od svojih apriorističkih zahtjeva proglašavajući izbornog pobjednika Andreja Plenkovića nesposobnim, čime zapravo podcjenjuje i onu ogromnu većinu naroda koja je dala svoj glas HDZ-u?

Hoćemo li nakon ovih izbora postati tolerantnije društvo?

U tom kontekstu nameće se pitanje po čemu su 24-tvorica „konzervativaca“ izvan HDZ-a veći Hrvati od 66-orice Hrvata sa HDZ-ovih lista i čime oni to garantiraju procvat nekog idealističkog i čistog domoljublja, bolje ili sigurnije Hrvatske ? Po čemu je Škoro bolji Hrvat od Plenkovića čiji odlazak ultimativno traži? Ima li čišće ruke, politički „back ground“, diplomatsko iskustvo, svjetonazorski habitus ili bilo što drugo što bi ga činilo sposobnijim ili boljim premijerom da mu se može bianco vjerovati? Ili je možda na djelu nastavak rušilačke politike kakvom je srušena Kolinda Grabar Kitarović, što nam je dovelo Zorana Milanovića na Pantovčak?

Domovinski pokret na čelu s „maestrom“ dirigentom Miroslavom Škorom, cijelu svoju predizbornu kampanju je izgleda pogrešno koncipirao na sotoniziranju HDZ-a i Andreja Plenkovića jasno komunicirajući da im je Plenković prva politička meta i neprijatelj broj jedan. Njihova „domoljubna“ logika bila je jednostavna. Rušenjem mrskog im premijera srušit će HDZ i na najlakši način ostvariti svoj politički rast penetracijom u HDZ-ovo biračko tijelo prikazujući se većim Hrvatima od bilo kojega hadezeovca na kugli zemaljskoj.

Tko je odgovorna što danas manjine odlučuju o većini?

Miroslav Škoro je svoju kampanju temeljio na dva stupa. Prvi je brutalno omalovažavanje Andreja Plenkovića i ponižavanje cijelog HDZ-a, a drugi je njegova pjevačka popularnost gdje je ciljano išao na najdublje emocije svojih obožavatelja. Na kraju se i jedno i drugo pokazalo promašenim i kontraproduktivnim, jer rezultati izbora pokazuju trijumfalnu pobjedu HDZ-a, dok je Škoro od svojih 130 000 fanova na FB profilu dobio jedva 10% preferencijskih glasova.

Škoro je očekivao rekordnu berbu preferencijskih glasova i ukupno osvojenih mandata, a na kraju se to svelo na prosječnu priču i banalni vic iz „večernje škole“ što mu je definitivno otupilo oštricu ucjenjivačkih pozicija kojima je htio iz politike ukloniti Andreja Plenkovića.

Rezultati parlamentarnih izbora koji su jedina pravovaljana anketa pokazali su da Domovinski pokret nije postao presudan faktor za sastavljanje vladajuće većine. Premda svi ozbiljni analitičari ocjenjuju da je Domovinski pokret osvajanjem 16 mandata ostvario povijesni rezultat desnice u Hrvatskoj, u izbornom stožeru Domovinskog pokreta nakon objave izbornih rezultata vladala je prava konsternacija kao da su bili na karminama. To neopravdano razočarenje proizašlo je iz činjenice da se nisu ostvarile dvije ključne želje Domovinskog pokreta.

Prva je spoznaja da neće biti presudan faktor u sastavljanju parlamentarne većine, a druga im je želja pala u vodu kada su shvatili da nema ništa od velike koalicije kojom su plašili hrvatski narod, jer je HDZ svojom velikom izbornom pobjedom potpuno anulirao tu agendu koja je trebala biti Škorin ključni dokaz da su HDZ i SDP isti.

Kada jedna stranka ili pokret osvoji 16 mandata na parlamentarnim izborima nakon jedva 6 mjeseci postojanja doista je neobično da iz njihovog stožera umjesto slavlja vidimo totalno razočarenje. Što bi doajen hrvatskog pravaštva Anto Đapić dao da je 2003. godine umjesto 8 osvojio 16 mandata na parlamentarnim izborima? Pa on bi bio kralj i iste sekunde još u izbornoj noći bi HDZ-u ponudio partnerstvo čime bi dokinuo svaku mogućnost pretjeranog utjecaja Milorada Pupovca na hrvatske politike i više nitko ne bi mogao pričati o jačanju političkog srpstva u Hrvatskoj.

Postavlja se pitanje zbog čega se Miroslav Škoro nije sjetio ponuditi partnerstvo HDZ-u čime bi HDZ i DP u startu imali većinu od 82 mandata, a toj većini bi se bez ikakve sumnje priklonilo još barem 4 zastupnika manjinaca čime bi se stvorila najstabilnija vlada u Republici Hrvatskoj do sada. Ukoliko bi HDZ odbio koaliciju s DP-om, tada bi mogli otvoreno razgovarati o Plenkovićevoj vjerodostojnosti. Osobno sam apsolutno uvjeren da bi ogromna većina Škorinih i HDZ-ovih glasača snažno podržali koaliciju HDZ-a i DP-a!

Najava Andreja Plenkovića da će do 76 ruku doći u suradnji s predstavnicima nacionalnih manjina uz još neke pojedince, jer postizborna matematika ne nudi ništa drugo, otvorila je novi front napada na HDZ. Ponovo su HDZ-ovci i njihovi glasači prodane duše te izgleda da taj politikantski kontrapunkt pravovjernih domoljuba neće nikada prestati. A čini se, da su upravo oni glavni krivci što se i ovaj put vladajuća većina morala osloniti na predstavnike nacionalnih manjina, jer su Most i DP bezbroj puta komunicirali da neće s Plenkovićevim HDZ-om.

Današnjim izborom nacionalnih manjina kao lojalnih partnera s kojima je uspješno surađivao i u prethodnom mandatu Plenković je poništio mantru o bilo kakvoj velikoj koaliciji sa SDP-om koja je sugerirana iz Škorinog agitpropovskog šora. Svojom velikom pobjedom HDZ je gotovo uništio tu lažnu socijaldemokraciju u Hrvatskoj i konačno je došlo vrijeme da SDP osim Tita i antifašizma potraži neke nove, istinske socijaldemokratske temelje što će za njih biti mukotrpan hod po trnju u godinama što ih čekaju. HDZ se u proteklom mandatu pokazao kao istinski socijalno osjetljiva stranka kakva SDP nikada nije bila bez obzira što im je socijaldemokracija u naslovu.

Svi pokušaji izjednačavanja HDZ-a sa SDP-om pali su u vodu kao najobičnija propagandistička floskula, jer HDZ i unatoč tome što su im Most i DP zalupili vrata nije ni pomislio na bilo kakvu veliku koaliciju već se oslonio na tradicionalnu lojalnost predstavnika nacionalnih manjina.

Danas, kada nema ni primisli o bilo kakvoj velikoj koaliciji, predstavnici nacionalnih manjina postali su kamen smutnje za pravovjerne domoljube, a kada ne bi bilo Milorada Pupovca kao glavne mete tih prijepora bez ikakve sumnje bio bi izmišljen neki novi neprijatelj broj jedan, jer desnica očito ne može rasti bez pravih ili izmišljenih političkih neprijatelja?

U tom kontekstu Miloradu Pupovcu koji je pročitana knjiga daje se neobjektivno prevelika politička moć , osobito nakon što je velikosrpska politika doživjela povijesni slom u Domovinskom ratu.

Dok god manjine u Hrvatskoj budu ustavna kategorija, dok god budu imali najveća prava zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske događat će se slične anomalije. Promjena Ustava može se dogoditi jedino dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru, a ovi izbori su pokazali da je konzervativna Hrvatska zajednički osvojila više od 90 mandata što je vrlo blizu toj većini.

Andrej Plenković je u svom zadnjem istupu pokazao da razumije predizbornu retoriku ma koliko ona gruba bila i da je spreman na postizborne kompromise sa svima onima kojima je sigurnost i stabilnost Hrvatske na prvom mjestu.

Razumno je očekivati, da će većina domoljuba na desnom političkom spektru u dogledno vrijeme biti spremni na stvaranje zajedništva u različitosti, na podršku većini s punom sviješću da su na ovim izborima postigli povijesni rezultat koji bi trebao biti zalog za strpljivo građenje promjena kojima legitimno programski teže. Mijenjati Hrvatsku može se jedino iz pozicija vladajuće većine u novom ozračju tolerancije u hrvatskom društvu.

Kazimir Mikašek-Kazo

Komentari
Share Button