KAZIMIR MIKAŠEK: Povratak Ante Đapića ili gdje je Škoro bio kad je Mata rekao “Sad il’ nikada!”

listopad 6, 2019 maxportal
Share Button

Ante Đapić, politički veteran s nevjerojatno bogatom ali i kontroverznom političkom karijerom već je više od 10 godina u svojevrsnoj političkoj samoizolaciji, osobito kada se radi o političkom djelovanju na nacionalnoj političkoj sceni.



PIŠE : Kazimir Mikašek Kazo

Svoju novu stranku DESNO- Demokratski savez nacionalne obnove, osnovao je 2014. godine i uglavnom je djelovanje svoje stranke usmjerio prema participaciji u lokalnim politikama.

Poznavajući Đapićevu strast prema politici kao zanatu kojega je svjesno odabrao uz sve rizike koje taj zanat nosi, bilo je kristalno jasno da se Đapić nije sakrio u mišju rupu Slavonije i Baranje i da njegov politički instinkt neće ostati zatomljen kada se na nacionalnoj političkoj sceni otvore bitna pitanja od nacionalnih interesa za Republiku Hrvatsku.

Recentno, ono čega se sjećamo i ono što bi trebali komentirati svakako je Đapićev navodni sukob sa inicijativom Željke Markić o njenom drugom pokušaju promjene izbornog zakona.

U tom kontekstu, moramo se prisjetiti i prvog neuspjelog pokušaja Željke Markić da referendumom promjeni izborni zakon koji je završio neslavno kada je SDP u Hrvatskom saboru, uz pomoć HDSSB-ovog „modnog mačka“ Josipa Salapića donio kozmetičke promjene izbornog zakona i tim potezom otklonio bilo kakvo referendumsko izjašnjavanje.

Željka Markić je tada tvrdila da je prikupljeno dovoljno potpisa za taj referendum, ali činjenica je da ti potpisi nisu nikada prebrojani, što svakako ostavlja prostor za sumnju o njenom prešutnom dogovoru s tadašnjim vladajućim elitama na čelu s njihovim matematičarem Arsenom Baukom.

Sukob Željke Markić i Ante Đapića koji joj je ponudio suradnju i pomoć oko pitanja kako promijeniti izborni zakon u Republici Hrvatskoj, nije se vodio oko toga minira li Đapić tu inicijativu, već oko temeljne razlike u pogledu promjena izbornog zakona, promjena koje bi nužno donijele i promjene u samoj biti hrvatskih politika koje su nas do sada nepogrješivo vodile stranputicama povijesnih bespuća.

Ideja Željke Markić da se Hrvatska podijeli u 6 izbornih „regija“, za Antu Đapića je bila apsolutno i legitimno neprihvatljiva, jer u svojoj srži odudara od esencije njegovog viđenja modela nužne promjene izbornog zakona.

Potpuno je pogrešno tvrditi da je Anto Đapić ušao u sukob sa Željkom Markić kako bi joj minirao referendumsku inicijativu o promjeni izbornog zakona. Ali postoje jake indicije da je Željka Markić svojom nemuštom referendumskom inicijativom o promjeni izbornog zakona zapravo silno naštetila referendumskoj inicijativi „Istina o Istanbulskoj“ i mnogi se još i danas pitaju zbog čega se nije išlo na jedan referendum, na referendum o „Istanbulskoj“, koji bi u takvim okolnostima bez ikakve sumnje uspješno i doveo do pada Plenkovićevog istanbulskog projekta.

Ante Đapić u svom prijedlogu promjena izbornih pravila traži od Hrvatskog sabora nužne ustavne promjene kao i nužne promjene postojećega zakonskoga okvira kojim bi se formuliralo i donijelo izmjene cjelovitoga izbornog zakonodavstva za izbor zastupnika u Hrvatski državni sabor. Naglasak Đapićeve inicijative je na novoj definiciju Sabora kao zakonodavnog doma hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana s potpuno jednakim legitimitetom i ostvarivim pravom izbora, bez ikakvih tehničkih ili zakonskih zaprjeka u pristupu izbornom postupku ili u realizaciji izražene volje u izbornom procesu.

To bi nadalje značilo da svaki saborski zastupnik mora biti ovlašteni predstavnik ukupnog hrvatskog naroda, a ne njegovih umjetno stvorenih cjelina, jedinica ili skupina, (kao što je to željela Željka Markić podjelom Hrvatske u 6 izbornih jedinica), a uvjet za to je da ukupan korpus hrvatskog naroda ma gdje on bio odlučuje bez izuzetka o svakome saborskom mandatu.

Ukratko, po Đapićevu mišljenju, zastupnike u Hrvatski sabor biraju svi hrvatski državljani, fizički, dopisno ili elektronski u jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici, u kojoj svi hrvatski državljani ostvaruju potpuno jednako političko pravo, uključujući i sve hrvatske državljane iz korpusu nacionalnih manjina u Hrvatskoj!

Hrvatski državljani, stav je Ante Đapića, ne bi imali samo prava, nego bi bili i zakonski obavezni sudjelovati na nacionalnim izborima. Naravno, svaka obveza sudjelovanja na nacionalnim izborima sa sobom nosi i obvezu državnih tijela da svakoj osobi s pravom glasa omoguće pristup glasovanju na najjednostavniji i najjeftiniji način.

Anto Đapić misli da je potrebno zahtjevati od Hrvatskog sabora hitno donošenje akcijskog plana s nužnim zakonskim korekcijama za olakšanje pristupanja u hrvatsko državljanstvo svake Hrvatice i svakog Hrvata svih generacija, bilo ekonomskih iseljenika ili političkih prognanika kroz cijelo 20. stoljeće.

Prema službenim državnim procjenama, više od tri milijuna Hrvata svih generacija diljem svijeta nije ni nakon 30 godina ostvarilo pravo na hrvatsko državljanstvo, a to je morao biti prvi i primarni cilj obnovljene države, paralelno s obranom zemlje od velikosrpske agresije.

Krajnji rok za pristup svih tih ljudi u institut hrvatskog državljanina mora biti najviše 18 mjeseci i za ostvarivanje toga cilja Anto Đapić je spreman pokrenuti cijelu naciju i prisiliti državne institucije da se ovaj prvorazredni nacionalni cilj ostvari bez ikakvog ostatka. Bez pristupa tolikih generacija Hrvata u hrvatski državljanski korpus ne može se ni uspostaviti maksimalna legitimacija hrvatske države, a to je preduvjet za provođenje slobodnih, demokratskih i sve nacionalnih izbora za Hrvatski sabor i predsjednika Republike Hrvatske.

Ne možemo u konačnici govoriti o slobodnoj hrvatskoj nacionalnoj državi, koja počiva na uvažavanju univerzalnih ljudskih prava, ako se upravo naša država ne bude temeljila na vraćanju osnovnog političkog prava pripadnicima svoga hrvatskog naroda, koje su im oduzeli na različite načine kroz režime u 20. stoljeću. Pogubne posljedice djelovanja tih režima nužno je odmah otkloniti i svakom Hrvatu vratiti njegovo temeljno političko i ljudsko pravo – pravo upravljanja svojom nacionalnom državom.

Za Antu Đapića i njegovu stranku DESNO, ova su dva cilja imperativi bez kojih nije uopće moguće uspostaviti željenu hrvatsku nacionalnu državu, osigurati joj snagu i moć, osigurati maksimalnu zaštitu svakoga hrvatskog čovjeka i naroda u cjelini, osigurati preventivno sprječavanje zlih namjera prema hrvatskom narodu i Državi, ali i organizirati silovitu obranu od svih pokušaja multipliciranih i dobro osmišljenih ugroza koje nam prijete. Sve priče o povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske bez ovakvog modela integracije su floskule i besmislice, jer u političkom smislu nema iseljenih i neiseljenih Hrvata.

Postoje samo Hrvati i svi moraju imati isto državno pravo. Bez ovih postupaka i bez ostvarenja jasnih ciljeva ne može se efikasno boriti protiv slabosti i zala s kojima smo danas suočeni. Bez ovakvog maksimalnog proširivanja ocjenjivačke i participativne političke volje pripadnika sveukupnog hrvatskog naroda državni poredak ostaje u postojećim zatvorenim okvirima, a u tim okvirima caruju negativnosti, partitokracija, političko torbarenje, nepotizam, korupcija i vladavina neprincipijelnih koalicija stvorenih na prijevari vlastitog biračkog tijela, s čime smo evidentno suočeni. S ovim sve započinje i završava, bez ovoga se ništa bitno ne može promijeniti.

Ta dva imperativna cilja su preduvjet za stvaranje skladnog državno-nacionalnog poretka za afirmaciju i poticanje razvoja i procvata sposobnosti hrvatskih ljudi u svim sferama političkog, duhovnog i životnog djelovanja.

Program kojega će predsjednički kandidat Ante Đapić ispred svoje stranke DESNO snažno promovirati u nadolazećoj kampanji znakovita je poruka i bačena je rukavica svim predsjedničkim kandidatima, poglavito onima koji slove za favorite.

Podjednako su to poruka predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, Zoranu Milanoviću, a osobito Miroslavu Škori i biti će zanimljivo promatrati moguća sučeljavanja kandidata oko tih bitnih pitanja od nacionalnog interesa.

Već danas je stvorena ili se stvara lažna dilema oko toga je li Ante Đapić lansiran kao kandidat koji bi razbio desno biračko tijelo Miroslavu Škori, umjesto da se raspravlja o programima i političkim karijerama.

Postavljaju se logična pitanja, gdje je Miroslav Škoro bio kada je Anto Đapić osnivao i predvodio HOS-ove postrojbe i kada se u sudskom procesu pred Vojnim sudom obranio, da bi nakon toga HOS presudom Vrhovnog suda RH postao integralni dio Hrvatskih oružanih snaga zajedno sa svojim pozdravom „Za dom spremni“?

Škoro nedavno izjavljuje u Aljmašu da je pozdrav „Za dom spremni“ trebalo riješiti prije 25 godina i da danas oko toga ne bi bilo problema!?

Škoro ne primjećuje da je ta dilema riješena upravo odlukom Vrhovnog suda RH u opisanom slučaju!

Gdje je dr. Škoro bio kada se branio Osijek, Vukovar, Škabrnja ili Dubrovnik? Gdje je bio kada je legendarni Mata iz njegove pjesme rekao „sad’ il’ nikada“, a danas se kiti s tim sloganom?

Gdje je on bio kada je Đapić na čelu HSP-a predložio zakon o lustraciji 1999., a danas Škoro nemušto lamentira treba li ili ne treba lustracija? Gdje je bio kada je Đapić bez dlake na jeziku osudio zločinca i diktatora Tita za monstruozne zločine na Bleiburgu?

Škoro tek danas daje obećanje da će jednog dana posjetiti Bleiburg na kojemu nije nikada bio, a onako usput govori o hrvatskim velikanima Titu i Tuđmanu koji su rođeni u Zagorju potpuno ih izjednačavajući što je van svake pameti!? Gdje je Škorin doprinos u svim raspravama i svjetonazorskim bitkama koje su se u Hrvatskoj vodile u zadnjih 5 godina, bilo da se radi o referendumu o braku, referendumima o promjeni izbornog zakona ili o referendumu o Istanbulskoj konvenciji?

Ne postoji niti jedan pisani trag Škorinog političkog angažmana i postavlja se legitimno pitanje, po kojoj to milosti Božjoj Škoro i njegov tim predvođen Bujancem i Radeljićem imaju ekskluzivno pravo na desno biračko tijelo u Hrvatskoj s tezom da im Ante Đapić razbija to biračko tijelo?

Tko kome razbija biračko tijelo? Đapić Škori ili obrnuto? Ili možda Škoro Kolindi Grabar Kitarović razbija biračko tijelo pa je samo zbog toga i izmišljen?

Kako Škoro misli raspisati uspješan referendum o promjeni političkog sustava u Hrvatskoj koji bi mu donio faraonske predsjedničke ovlasti kada nikada do sada nije ni sekunde sudjelovao u bilo kojem referendumu od općeg interesa za Republiku Hrvatsku, kada nikada do sada, ljubomorno čuvajući svoju glazbenu karijeru, nije upro prstom u bilo koju vladajuću nomenklaturu?

Odjednom se sjetio da je on „desničar“, da je on „suverenista“, da je on „mostovac“ i po najnovijem da je „zeleni“? Čini se da je ovdje riječ o nekoj novoj „Škorinoj pomirbi“ u Hrvatskoj koja je izašla iz dima Bujančeve nargile ili iz neke imaginarne svenacionalne lule mira!?

Čak niti ova digresija i mali osvrt na Đapićevog najvećeg konkurenta u utrci za Pantovčak neće baciti sjenu na sjajni politički program Ante Đapića i njegove stranke DESNO kojega će Đapić prezentirati u ovoj predsjedničkoj kampanji izlažući se žestokoj kritici i očekivanim polemikama.

Đapićev program plod je njegovog 30-togodišnjeg političkog promišljanja, to je plod nepromijenjenih zrelih stavova o naciji i državi kao i stavova o položaju i opstojnosti Hrvata u BiH o čemu ću posebno pisati u slijedećem nastavku ove analize.

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Komentari
Share Button