Nakon što je Državno izborno povjerenstvo službeno potvrdilo valjanost potpisa koje im je predao predsjednički kandidat Anto Đapić, osnivač i predsjednik stranke DESNO-demokratskog saveza nacionalne obnove, slobodno možemo tvrditi da je konačno desna politička scena u Hrvatskoj dobila svog autentičnog kandidata.
Anto Đapić, nakon silnog truda i stotinjak snažnih priopćenja za javnost u kojima je komunicirao s javnošću svoje čvrste nacionalne stavove kao plod tridesetogodišnjeg kontinuiteta njegove konzistentne političke misli, a osobito nakon prezentacije svog programa zapisanog u „Vukovarskim tezama“, službeno je postao relevantan politički čimbenik koji će bez ikakve sumnje ovu predsjedničku utrku učiniti zanimljivom i kontroverznom.
Dio desne javnosti, nesklone Đapiću, pogrdno će ga nazvati “grobarom HSP-a”, no činjenice su neumoljive. Dva podatka najbolji su odgovor na takve izjave. Prvo, u vrijeme dok je Đapić bio predsjednik HSP je bio parlamentarna stranka, u najboljoj fazi imao je sedam zastupnika (na izborima 2003.). Drugo, Đapić već deset godina nije na čelu HSP-a, što su napravili njegovi nasljednici.
Najveći dobitak Đapićeve kandidature za predsjednika Republike Hrvatske je činjenica da je prikupljenim potpisima dokazao kako pravaška scena u Hrvatskoj nije mrtva, da je ona Hrvatskoj potrebna, kao što su Hrvatskoj u Domovinskom ratu bili potrebni najhrabriji i najodaniji sinovi HOS-a koji su među prvima bili „Za dom spremni“ položiti vlastite živote na Oltar domovine.
Tko bolje od Ante Đapića može promovirati i biti čuvarom tih povijesnih istina ako ne Anto Đapić s kojim se pred našim očima rađao HOS i rastao HSP bez kojih obrambeni rat i moderna povijest Hrvatske ne bi danas bila ista. Veliko je pitanje kakva bi Hrvatska bila i bi li uopće postojala bez svog desnog krila koje je predsjednik Tuđman racionalno prigrlio integriravši ih u korpus Oružanih snaga kao nezaobilazni subjekt u obrani Hrvatske od fašističke srpske najezde.
I umjesto da Anti Đapiću s takozvane desnice stižu čestitke što je uspio u svojoj kandidaturi, prvi koji ga je brutalno napao je Đapićev dojučerašnji „prijatelj“ Velimir Bujanac prozivajući ga na svom FB profilu kradljivcem kandidacijskih potpisa, Anušićevim mađioničarem i iluzionistom.
Spomenuti voditelj koji zbog svoje navodne domoljubne vjerodostojnosti slovi kao samozvani eksponent i jedini meritorni tumač desnih politika u Hrvatskoj, trebao je u ovoj kampanji barem jednu afirmativnu emisiju pokloniti političkoj misli Ante Đapića, a on je umjesto toga među prvima počeo inicijalno cipelariti svog dojučerašnjeg prijatelja koji se eto, bez njegove dozvole, bez njegove Bujice, bez njegove pomoći usudio skupiti 13 000 potpisa i postati službeno kandidat za predsjednika Republike Hrvatske.
Postavlja se pitanje, koliko bi tek Ante Đapić prikupio potpisa da mu je bivši prijatelj poklonio barem 10% od onoga što je poklonio kandidatu koji nikada u životu, koji nikada u svojoj prošlosti i karijeri nije imao niti će u budućnosti imati blage veze s hrvatskom desnicom i hrvatskom pravaštvom!
Anto Đapić je umjesto bujice pohvala dobio bujicu uvreda, isto onako kako bujicu uvreda potpuno nezasluženo dobiva i Kolinda Grabar Kitarović s iste adrese
Ako se Đapić optužuje da je nečiji politički projekt, čiji je onda projekt pjevač Škoro koji je predstavljen hrvatskoj javnosti kao jedini vjerodostojan kandidat desne političke scene u Hrvatskoj, a da za takve tvrdnje apsolutno ne postoji ni jedan pravovaljani argument. Te tri domoljubne pjesme, „te tri slatke riječi“ iz pjesama „Ne dirajte mi ravnicu“, „Mata“ i „Sude mi“ su postale temelj na kojemu leži Škorina politička agenda, to bi nam trebao biti dokaz njegovog domoljublja, to bi nam trebao biti putokaz na putu prema Pantovčaku i to bi nam trebao biti svjetionik hrvatske budućnosti?
Dok je pjevač Škoro iz SAD-a slao poruke i moljakao četnike pjesmom „Ne dirajte mi ravnicu“, Đapić je u njegovom rodnom Višnjevcu i Osijeku osnivao HOS, dijelio prve kontigente darovanog oružja za obranu Hrvatske djelujući osobno, vojno i politički na prvoj crti bojišnice. Koliko je Škoro dolara poslao za naoružanje, koliko je proteza kupio stradalim braniteljima što je obećao u razgovoru s jednom poznatom ratnom izvjestiteljicom?
Dok je Škoro, kao kroničar povijesnih događaja, spjevao pjesmu „Mata“ u kojoj čak spominje i Križni put, Anto Đapić je gazio stazama križnih puteva na hodočašćima sjećanja na žrtve najvećeg genocida nad hrvatskim narodom u povijesti. Đapić nije čekao svoju predsjedničku kandidaturu kako bi obećao „svom narodu“ da će s njima ići na Bleiburg, jer upravo zbog Bleiburga Đapićev HOS i njihov pozdrav Za dom spremni su stvoreni, zbog obrane domovine da se spriječi novi Bleiburg su ratovali i zbog obrane domovine u budućnost će živjeti i postati vječni i besmrtni.
Kakve sveze s tim činjenicama ima pjevač Škoro koji je hrvatskoj javnosti predstavljen kao simbol desne političke scene?
U pjesmi „Sude mi“ zapravo ima najviše istine. Jer pjevaču Škori najviše sude ne što je branio svoje najdraže, nego što nije branio svoje najdraže, ne zato što je bio za dom spreman, nego zato što je uvijek bio za dom nespreman u koaliciji i prijateljstvu s onima koji su promovirali političko srpstvo u Hrvatskoj, a da bi to mogli morali su prvo rasturiti HSP, HOS i Antu Đapića zajedno s njima.
Taj udar na temelje HOS-a i Antu Đapića traju i dan danas, a koliko su ti temelji u kojima je uklesan pozdrav „Za dom spremni“ tvrdi i neosvojivi treba zahvaliti onima koji su te temelje stvarali. Pred savješću pravaške scene danas stoji prava dilema.
Hoće li svoj glas na ovim predsjedničkim izborima dati pravom iluzionisti pjevaču Škori koji apsolutno ne pripada tom korpusu ili će svoj glas dati autentičnom pravašu Anti Đapiću koji može postati njihova transmisija za ponovno uskrsnuće pravaštva u Hrvatskoj, onoga HOS-ovog pravaštva koje je stvaralo Hrvatsku, onoga pravaštva koje je potrebno da se stvaranje Hrvatske dovrši na domoljubnim i nacionalnim vizijama?
Ante Đapić je još prije godinu dana pozivao na domoljubno zajedništvo bez ikakvih liderskih ambicija i pretenzija, a u ovoj utakmici u sutonu svog političkog života dao je cijelog sebe kako bi dokazao da pravaštvo nije mrtvo i spreman je tu svoju borbu s vjetrenjačama pokloniti nekoj novoj generaciji osviještenih nacionalista, suverenista i istinskih hrvatskih domoljuba.
Jedini pošten potez, umjesto nepristojnog cipelarenja, koji još uvijek može povući spomenuti voditelj poznate desničarske emisije biti će ako u svojoj prvoj emisiji, kada službeno počne predsjednička kampanje sučeli pjevača Miroslava Škoru s pravašem Antom Đapićem.
Tim potezom raspršio bi sve dileme o svojoj ulozi u ovim predsjednički izborima i vratio bi svoju poljuljanu vjerodostojnost koju će sigurno nepovratno izgubiti ako njegov jedini kandidat ostane pjevač Škoro, a nikom drugom ne da ni minimalan prostor.
Nakon tog sučeljavanja, na savjesti naroda, na savjesti iskrenih pravaša, bit će odluka kome dati svoj glas!?
Kazimir Mikašek-Kazo
