Svega par dana je Milanoviću trebalo da ceremoniju ustoličenja pretvori u konkretne politike i pošteno redikulizira funkciju predsjednika Republike.
Nakon silnih i pretežito mu sklonih lamentiranja o njegovom retoričkom umijeću, nagađanja i smiješnih, gotovo tragikomičnih analiza “dubine” njegovih misli, simbolike i umjetničke poruke ustoličenja, nakon bolnih javnih nadosiranja o emocijama, primjerenosti, progresivnosti, skromnosti, o velikoj promjeni koja se kao vidi na Milanoviću, s dvije izjave je Zoran Milanović otkrio, odnosno potvrdio činjenicu koju svi znamo – državu smo srozali na najniže, čak primitivne razine, gdje baš svatko može biti Predsjednik.
Opasna je činjenica, da baš zbog toga, zbog tog golemog nesrazmjera između željenog i nužnog značenja državnosti i same države i redikula koji dograbe najviše funkcije, imamo praksu da nam se redikuli prikazuju uzorima predstavljajući srozanu simboliku i sadržaj funkcija svojom uzoritošću.
Evo primjera: “Simbolično paljenje istospolnih partnera s udomljenim djetetom u Imotskom žalostan je, nehuman i posve neprihvatljiv čin pod krinkom karnevalskih Bakovih svečanosti. Organizatori koji su upriličili taj sramotan događaj, pozivajući se pri tome na tradiciju, zaslužuju najoštriju osudu javnosti jer mržnja prema drukčijima, netolerancija i nehumanost nisu i neće biti hrvatska tradicija. Tražim njihovu javnu ispriku i reakciju nadležnih institucija, pogotovo što su događaj gledala brojna djeca i tako svjedočila širenju mržnje i poticanju nasilja”, napisao je Milanović na Facebooku.”
Iako je Zoran Milanović najavio ozbiljnost, decentnost, radoznalost, isključivo ustavno djelovanje i ustavni patriotizam, kao što je istaknuo da se neće ponašati kao korektor, nego će pokušati biti konstruktivan, a sve začinio karakternošću, očito mu se ne da. Previše je to zahtjeva i preuzetih obveza za njegov istančani ustavno-patriotski patriotizam i obična ljudska pleća. Nije postao Veli Jože ako je predsjednik, jel tako?
A i senzibilitet se ne može odnositi na sva ljudska i društvena načela pa se valja prilagođavati javnoj pretežitosti, pogotovo kada je pokazao mišiće i imenovao Jadranku Žarković Pečenković na koju frču hrvatski gay profesionalci, što je tananim ljudskopravdoljubivim antifa dušicama silno zasmetalo, da je morao odmah uspostaviti malo ravnoteže koreći Imoćane i njihovu surovu antigay narav.
Problem je kada naš predsjednik Republike radi te ravnoteže ispadne redikul, da ne kažem Krnjo. Kaže da je “simboličko paljenje” gay dvojca s omalenim Stazićem u antifašističkoj uniformi žalostan, nehuman i neprihvatljiv čin, te zaziva i pokajanje Imoćana (moš mislit) i javnu osudu, a bome i malo državnog progona. Milanović zaboravlja da se simboliku, a sam potvrđuje da se radi o simbolici, ne može uzimati kao stvaran čin, a mora kao slobodu izražavanja, komentiranja, iznošenja stava i iskazivanja negodovanja ili otpora prema nečemu lošem ili društveno neprihvatljivom.
Milanović je zaboravio na politiku radoznalosti, na afirmaciju različitosti, koju je posebno naglasio pri ustoličenju, zaboravio je i karakter, izuzev ako nije mislio da jedino predsjednik, i to ako se preziva Zoran Milanović, smije imati stav i karakter. Zašto bi inače petljao po karnevalskim stvarima, Krnjama, običajima i dosjetljivošću? Kakav mu je to ustavni patriotizam?
Ne može predsjednik Republike očekivati poštovanje i toleranciju za svoj rukopis ispod državne, a ne uopće njegove, ceremenije, ceremonije, koja simbolizira državu, a država državnost hrvatskog naroda, posve tu simboliku prisvojiti i svesti na svoj profil, a s druge strane Imoćanima prigovarati, pa i prijetiti jer u posve narodnoj fešti bez državne, ili obvezujuće simbolike, izražavaju svoje stavove paleći lutke.
Predsjednik Milanović manirom Milorada Pupovca i raznovrsnih antifa skupina upozorava na poruke mržnje i odgoj okupljene djece pred lutkinim lomačama u Imotskom, a ne pada mu na pamet da su tu ljudi upravo i posve primjerenim karnevalskim odgojnim činom htjeli jednom odgojnom porukom reagirati na daleko ozbiljniji odgojni presedan od spaljivanja Krnje. Patetično pozivanje na djecu u ovom slučaju i na otpor mržnji je sve samo ne karakterno, s golemom intelektualnom zapuštenošću, bez mrvice radoznalosti.
Jer, i dva, sad već slavna gaya, upravo su promovirali sebe, svoje profesionalne političke suborce, svoju vrijednosnu paradigmu i viziju drugačijega društva u Hrvatskoj, zlouporabom pojma dijete. Jasno je od prvog trenutka te nekarnevalske državne akcije s udomiteljstvom djece, da su tu djeca samo medij preko kojega se postižu posve drugi ciljevi u odnosu na priču o dobroti, skrbi i ljubavi.
Razlika između tako izraženog stava, koga je država ozakonila i posve slobodnog neformalnog i posljedično bezopasnog karnevalskog izražavanja mišljenja o gay udomiteljstvu, ili Staziću, je golema i svodi se na razliku između materijaliziranog ozakonjenog pravila s trajnim posljedicama i čina koji traje nekoliko trenutaka, bez ikakvih državnih, zakonskih i materijaliziranih efekata.
Prvo je državna politika za koju nikada nitko nije dobio suglasnost hrvatske većine, a morao je, drugo je vrckava, bez obzira na estetske, pa i moralne ukuse, zgoda skupine slobodnih ljudi, koji za spaljivanje bilo čije lutke nisu trebali većinsku suglasnost, a upravo im država i predsjednik Milanović formalno i moralno to pravo moraju jamčiti. Jer, to se zove sloboda. Komunikacijska, umjetnička, politička. Koja god.
Milanović je javnom intervencijom upravo htio izazvati sve suprotno od onoga što je najavljivao, posve nesvjestan da on preuzimanjem funkcije predsjednika Republike, nije postao društveni kriterij, pogotovo ne Imoćanima što svako dijete u Hrvatskoj i BiH zna, nego prije potencijalni Krnjo.
Zato su njegove riječi o spaljivanju jednog opasnog načela personaliziranoga u lutkama protagonista tragikomična potvrda slutnji da od njega ne treba očekivati ništa drugo pored banalnog antifovanja. Čak i ispod razine Bojana Glavaševića.
Jer, nakon otužnog nadrifilozofskog pokušaja nove definicije antifašizma, gdje je partizanštinu nastojao prevesti u borbu protiv klimatskih promjena, pri čemu su očito sunce, kiša, vjetrovi, snijegovi, mrazovi i vrućine novi fašisti, ova reakcija na imoćansku karnevalsku estetiku Milanovića svrstava u antifa redikule, a ne među ozbiljne političare.
Ljudi bi rekli, magarac u Rim, dva iz Rima.
Marko Ljubić/Foto:pxll /screensoot
