Marko Ljubić: Mali koraci velikih ljudi – Društvo novinara Herceg Bosne

studeni 1, 2020 maxportal
Share Button

S obzirom da se u suvremenoj Hrvatskoj s vremenskim odmakom, što su medijske i komunikacijske mogućnosti dostupnije i veće, a karijerne i statusne ambicije protagonista s pristupom medijima, javnosti i prije svega političkim pozornicama i strukturama sve dohvatnije, vrlo često se uz kreiranje aktualnog društvenog položaja i statusa, retuširaju i elementarne povijesne činjenice.



Ukratko, prilagođava se povijest profilima, ljudima i interesima koji su danas pretežiti ili izraženi.

Mi svi, sudionici tih povijesnih događaja, koliko zbog sebe i svoga komfora često prešućujemo povijesnu istinu, što se, koliko nam god to utjecalo na svakodnevni komfor nikako ne bi smjelo činiti, jer sudioništvo u povijesnim događajima uz elemente časti, nosi daleko više imperativ svjedočenja da nečast ne bi prevladala čast, neistina istinu.

Šutnja ili nereagiranje, nečinjenje u takvim okolnostima, pogotovo kada šutnja sudionika omogućuje zaborav ljudi, često važnih, pa i velikih ljudi, a u korist mediokriteta i retuširanja njihove prošlosti i značaja, na žalost postala je opasna bolest suvremenog hrvatskog društva.

U nekoliko situacija sam s vrlo važnim današnjim protagonistima društvenih zbivanja razgovarao o događajima u Hercegovini i BiH uoči početka rata, o vremenu, događajima i ljudima koji su bili sudionici tih događaja, danas svakako po mnogočemu – povijesnih.

Bio je kraj ožujka 1992. godine. Svi mi tada u Hercegovini smo, što osjećali, što znali da je zemlja natopljena benzinom i da će plamičak pasti, da će nas sve zahvatiti požar kakav generacije ne pamte. Odlučili smo biti sudionici i ne povlačiti se izvan dometa. Znali smo što nas čeka. Mi u Hercegovačkom tjedniku smo imali i uvid i iskustvo s brojnih ratišta u Hrvatskoj, svjedočili smo stradanju Ravnog, nismo imali iluzija. A bili smo epicentar svih medijski relevantnih zbivanja, pa je naša odgovornost uvelike nadilazila našu dob, iskustvo, pa i mudrost. No, znali smo da smo na braniku nečega velikog i povijesnog.

U posjetu nam je bio tih dana Ante Toni Topić, hrvatski biznismen iz Sydneya, dugogodišnji predsjednik nogometnog kluba Croatia Sydney, rizničar, odnosno menadžer Australskog nogometnog saveza. Bila je subota, krasno proljetno jutro, sa Širokog Brijega, gdje je Topić bio smješten u Šeherzadi i gost već tada pomalo legendarnog gazde Anđelka, išli smo u Mostar, a prvo suočavanje s onim što nas očekuje Topić je doživio na Žovnici.

Bio je tu policijski punkt s protutenkovskim ježevima. Hrvatski policajci, tada smo ih svali “Ivinim momcima”. Govorim o Ivi Lučiću, tadašnjem šefu regionalne policije i službi sigurnosti, koji je zauzeo točke na prilazima prema Širokom Brijegu i Čitluku, neposredno uz položaje JNA, koja je već bila spremna za rat.

Vozeći se prema mjestu okupljanja u Ljubuškom, u ranim popodnevnim satima, na Kruševu smo pokazali Topiću srpske vojne položaje, samo nekoliko stotina metara iznad magistralne ceste. Vojnici su se jasno mogli razaznati, kao i goleme čelične cijevi usmjerene prema Mostarskom blatu i južnim i zapadnim hrvatskim selima na njegovim rubovima.

S Topićem smo bili, Predrag Barbarić Gago, moja desna ruka i pomoćnik u Hercegovačkom tjedniku, koordnitator HDZ-a za Hercegovinu Zdenko Ćosić, povremeni suradnik Tjednika i ja. Bila je subota, 28.03.1992.godine.

Plan je bio pokazati Topiću naše urede i redakciju u Šantićevoj u Mostaru, provesti ga Mostarom, prošetati starim gradom i naravno, prešutjeti mu koliko je nagomilane smrti na svakom koraku, a posebno na ukopanim topničkim i tenkovskim položajima oko Mostara. Mi smo sve znali, njemu smo krili, pokazali smo mu na izlasku preko Kruševa. U16 sati je bilo predviđeno okupljanje i zajednički ručak novinara i svih suradnika Hercegovačkog tjednika u Ljubuškom.

Uz ručak, nas nekolicina, ja kao inicijator, zatim Rade Dodig, Petar Miloš, Vlado Pavlović, Petar Grubišić, Veso Vegar i Tihomir Begić, znali smo stvarni razlog okupljanja. Nije to bio gril u ljubuškom restoranu na obali bistrog Trebižata, nije ni janjetina, niti prstaci u restoranu preko puta uz sami Bagin most.

Uz objed i druženje, odlučili smo utemeljiti Društvo hrvatskih novinara. Već tada sam dobio potporu naših suradnika iz Hrvatske, stalnih komentatora, prije svih Josipa Jovića, a zatim Zdravka Gracina, Milana Ivkošića i Srećka Jurdane, zatim Fabijana Lovokovića, urednika Spremnosti iz Sydneya te našega stalnog suradnika Srećka Korpara iz SAD-a.

Inicijativu su poduprli naše kolege i suradnici iz Sarajeva Miljenko Jergović, Jozo Mašić i Zdenko Vranješ  te Sulejman Halilović, dopisnik Televizije Sarajevo iz banjalučke regije, a iz Mostara nam je potporu dao Ermin Krehić, naš stalni suradnik i novinar zagrebačkog Vjesnika.

Na ručku, na terasi restorana, pri blagom proljetnom vremenu iznad lokalne rječice Trebižat koja je žuborila ispod prostrane terase na putu k Neretvi, gdje su se s jedne strane rumenili zemljani teniski tereni, pusti i uredni, sjedili smo: Radoslav Dodig, Petar Miloš, Vlado Pavlović, Veso Vegar, Ivan Ćubela, Tihomir Begić, Petar Grubišić, Zdravko Nikić, Pero Crnogorac, Ljubo Kovač, Mile Erkapić, Zoran Tomić, Predrag Barbarić Gago, Zdenko Ćosić, Frano Vukoja, Ante Toni Topić i ja, Marko Ljubić.

Nedostajao je Radmilo Jasak, dobri duh Tjednika, koji je već tada bio u hrvatskim ratnim postrojbama u koje se uključio od prvoga dana. Komentator Hercegovačkog tjednika Tomislav Pejić poginuo je u prosincu 1991. u borbama kraj Novske.

Ja sam obavijestio nazočne da sam razgovarao s nekima među njima, sa svim kolegama koje sam naveo u prethodnom dijelu teksta, te predložio formiranje Društva hrvatskih novinara Herceg Bosne. Svi su to poduprli pljeskom. Zatim sam predložio da odmah ustanovimo Inicijativni odbor, a za predsjednika Inicijativnog odbora predložio sam Radoslava Dodiga iz Ljubuškog, nacionalno poznatog intelektualca ( u Kviskoteci je nadvisio i Roberta Pauletića i Mirka Miočića), pisca i komentatora Hercegovačkog tjednika. Svi su nazočni pljeskom podržali oba prijedloga.

Na isti način je za potpredsjednika izabran Tihomir Begić, a odlučili smo da članovi Inicijativnog odbora budu svi nazočni. Donijeli smo odluku da novinari i komentatori koji su živjeli i radili u Hrvatskoj i trećim zemljama mogu biti pridruženi članovi, te da ustanovimo i kategoriju počasnog članstva za istaknute hrvatske intelektualce i osobe iz cijeloga svijeta koje su se istakle potporom hrvatskim medijima u iseljeništvu i potporom borbi hrvatskog naroda u borbi za nacionalnu slobodu.

Na kraju se nazočnima obratio Ante Toni Topić, zamolio za čast da bude svojevrsni kum nastanku udruženja i nakon pljeska kojim je pozdravljen, rekao je da će odmah poduprijeti rad udruženja s tisuću australskih dolara i čim se vrati u Australiju organizirati ozbiljniju potporu među hrvatskim poslovnim ljudima.

Inicijativni odbor je privremeno djelovao na poslovnoj adresi Hercegovačkog tjednika u Širokom Brijegu. Kao da smo predskazali da će samo nekoliko dana nakon toga oganj s položaja JNA i srpske vojske oko Mostara spržiti Mostar i da ćemo morati napustiti našu adresu u Šantićevoj, kasnije poznatoj po krvavim borbama za grad, prvo između HVO-a i srpske vojske, zatim između HVO-a i Armije BiH.

Sve nacije svijeta, one najbolje i najizgrađenije marljivo skupljaju podatke o najudaljenijim razdobljima svoje prošlosti i u svoje rodoslovlje ugrađuju s ponosom kamenčiće povijesnog mozaika. Obnova hrvatske državnosti 1990. godine na prostorima današnje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u biti je samo slijed duge višestoljetne povijesti hrvatskog naroda. U toj povijesti bezbrojni su ljudi učinili više ili manje velika djela.

Mnogi su zaboravljeni, mnogi će se ponovo otkriti ispod dubokih slojeva prašine, što zasute po njima namjerno, što neznanjem, što častohlepljem dijela suvremenika, koji svoju veličinu pokazuju zaboravom prethodnih generacija. Svi smo mi prolazni, no neki među nama i ono što su bili i uradili ne bi smjeli zbog budućih generacija biti zaboravljeni. Utoliko više jer mnogih među njima više nema fizički među nama.

Ovaj tekst pišem prvenstveno zbog važne sitnice u etapi ostvarivanja hrvatske slobode i zbog povijesnih činjenica, ali i u osvit Svih Svetih i Dušnog dana, kad se prisjećamo naših korijena i umrlih suputnika, posebno motiviran željom da današnje Hrvate podsjetim na istinske velikane, pokojnog Radoslava Dodiga, Vladu Pavlovića, Petra Miloša, književnike, novinare i erudite, na sjajnog Jozu Mašića, iznimnog Tomislava Pejića, zatim novinare Ivana Ćubelu i Vesu Vegara koji su ostavili značajan osobni biljeg na hrvatskom novinarstvu iz vremena borbe hrvatskog naroda za opstanak i slobodu, a danas ih nema među nama.

I zbog mnogih drugih kojih više nema, ali i zbog živih sudionika, kojima s razlogom pripada čast ostvarivanja barem jednog koračića vizije slobode.

Konačno, to je moja osobna i javna dužnost, jer sam oko Hercegovačkog tjednika okupio te sjajne ljude i pisali smo hrvatsku povijest. To je i moja čast i privilegij. Neka ih hrvatski narod pamti.

Marko Ljubić/ Na fotografiji: Radoslav Dodig i Petar Miloš

 

Komentari
Share Button