Zoran Milanović je svojom odlukom o uklanjanju bista hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, a ne ureda Zorana Milanovića, što je činjenična razdjelnica koja čini presudan element u poimanju elementarne kulture državnosti, iskazao nedostojnost za obnašanje takve funkcije.
Njegova odluka zorno govori o neviđenoj nekulturi državnosti, ali i totalnom nedostatku kulture uopće. Ured na Pantovčaku je sjedište Republike, nije prostor ili rezidencija za iznajmljivanje, niti stvar senzibiliteta predsjednika Republike, koji se smjenjuju na obavljanju poslova, a to obavljanje poslova predsjednika Republike nužno podrazumijeva poštivanje vizualne simbolike, koja se emitira slikama s Pantovčaka uz aktualnog predsjednika radi raspoznavanja posebnosti nacionalne države i zbog stvaranja i poticanja vizualne identifikacije naroda i države.
Milanović bi, da je izabran na natječaju za šefa neke austrijske, njemačke ili švicarske banke, imao pravo urediti svoj radni stol poštujući i njegove gabarite, a za svaku ideju promjene interijera, pogotovo simboličkih oznaka u kabinetu, morao bi se savjetovati s vrhunskim stručnjacima različitih specijalnosti, koji se zajedno s upravama i uposlenicima skrbe za brendiranje tih banaka.
Potpuno sam siguran da u takvim okolnostima Milanoviću ne bi palo na kraj pameti pokušati recimo u sjedištu uprave Creditanstalta sa zida sklanjati uokvirenu carsku odluku o utemeljenju banke. Ako bi kojim slučajem karakterni Zoran došao na takvu ideju bio bi smijenjen iste sekunde i ispraćen kao divljak.
Biste Strossmayera, Starčevića, Radića, Stepinca i Tuđmana neodvojivi su simboli hrvatskog povijesnog identiteta, ne samo državnog ili državotvornog, nego puno važnije od toga, onog nacionalnog. Čak i s građanske političke paradigme, koju ne samo Milanović, nego i kompletna ljevica s rijetkim izuzecima zastupa, kao i u praktičnom smislu cijeli izmišljeni centar, nije moguće isključivanje nacionalne simbolike predstaviti kao čin emancipacije, jer ništa građansko ni teorijski ni praktično ne bi postojalo bez narodnog, zatim nacionalnog izvorišta.
Špekulacije o tome da je Milanović uklonio biste slavnih Hrvata, kako bi na taj način onemogućio prigovore s ljevice zbog eventualnog nevraćanja Tita, koga je uklonila Kolinda Grabar-Kitarović, uz nekulturu koju smo objasnili, Milanoviću pripisuje i bezkarakternost. Kao i već odavno prepoznatu političku hiperaktivnost s dubokim biljegom banalnog voluntarizma, nepromišljenosti i neodgovornosti.
Neki ljudi sazriju nekada, neki nikada, a posebno je opasno takvim ljudima dati zvučne funkcije pune javne pozvanosti, a bez realnih nadležnosti i – odgovornosti. Ne može se Tita stavljati u usporedni kontekst sa spomenutim velikanima prvenstveno zato što Tito nije bio hrvatska povijesna osoba.
On je bio jugoslavenski državnik i diktator, što bi ga moglo recimo zadržati na nekom hrvatskom nacionalnom prospektu samo zajedno sa turskim sultanima, mađarskim i austrijskim kraljevima i carevima, s mletačkim duždovima, s Mussolinijem i Hitlerom, te svim mogućim povijesnim okupatorima i osvajačima, koji su vladali nad hrvatskim narodom i prostorima.
Koliko god Milanovićevi istomišljenici trubili o antifašizmu, koliko god isprepadali neoprostivo uspješno jedan značajan udio hrvatskog nacionalno svjesnog naroda pričom da je antifašizam nekakva europska stečevina, a Tito slavni antifašist, to su gluposti i prije svega još uvijek pomanjkanja kritične razine držvatvotvorne kulture. J
er, niti je antifašizam europska stečevina, niti ga itko normalan izuzev militantnih neomarksističkih manjinskih struktura uopće spominje u zapadnoj civilizaciji, jer je poznato da je to Staljinov termin s kojim se htio dodvoriti zapadnim nacijama, nakon kraha sramnog sporazuma s Hitlerom, te s tim nazivom maskirati svoj brutalni komunizam. O Titu da i ne govorimo, jer civiliziran svijet, čak i pogotovo, onaj koji ga je uz skupine ljudoždera i ubojica svih vrsta došao ispratiti na pokopu zbog pragmatičnih i geostrateških interesa, zna da je bio globalni zločinac i ubojica.
Zatvarati oči pred tim znači imati teških problema pred i prema hrvatskom narodu i civilizaciji uopće. Nagađati dakle razloge ovoga divljačkog Milanovićevog postupka, nagađati da se htio riješiti Tuđmanove figure, da je ovo ili ono, nebitno je. B
itno je da na samome početku mandata taj čovjek pokazuje težak nedostatak zrelosti i duboko nepoštovanje prema naciji i instituciji, kojom predsjeda. S obzirom na očitu potrebu skretanja pozornosti na sebe, koja je u nesrazmjeru s njegovim operativno-državnim značajem, po svemu sudeći, očekivati je od Milanovića niz sablažnjivih postupaka, do te mjere da me ne bi iznenadilo da se tijekom prve godine njegovog boravka na Pantovčaku pokrene narodni otpor protiv tog divljaštva skrivenog ispod maske bezličnog ustavnog patriotizma.
Jer narod može sve pa i mijenjati Ustav i šupirati divljaka koji ne poštuje narodno gostoprimstvo na poslu i u uredu, koji pripada Hrvatskoj, a ne čovjeku na funkciji predsjednika Republike.
Marko Ljubić/Foto: cropix
