Zanimljivo je gledati reakcije Tomaševićevih fanova nakon što su iznimno ozbiljni i ugledni ljudi Vuković i Samodol iznijeli, za neke ljude zastrašujuće činjenice, no za ljude koji pažljivo i bez navijačke strasti “za” i “protiv” promatraju slučaj, očekivanu unutarnju dijagnozu ili ekspertizu društvenog profila skupine Možemo.
Mnogi se sad naslađuju pa i rugaju Samodolu i Vukoviću, što je u biti nepošteno stajalište i izraz jednake zapjenušane strastvenosti, kao i kod možemastih revolucionara. Tomaševiću je i skupini Možemo, usprkos svim mogućim indicijama i čvrstim saznanjima da su obični negativistički aktivisti lišeni sadržaja, trebalo nakon trijumfalnog pohoda kroz izbore iskazati dobru vjeru.
Zato držim da su Vuković i Samodol zaslužili respekt, a ne tipične primjedbe u stilu – kud vas je vrag gonio u to?
Sljedbenici skupine Možemo bijesno odbijaju svako razumsko pitanje, prigovor, svaku izraženu sumnju i čuđenje, jednim dijelom zato jer je teško sam pred sobom ispasti budala zbog gorljivosti i ostrašćenosti s kojima se godinama Zagrebom i društvenim mrežama ritmički udaralo tam-tam, ili dum-dum po tećama i bubnjevima, drugim dijelom zato što treba osobne hrabrosti suprotstaviti se stihiji i stampedu i konačno zato jer jedan dio ljudi realno nije u stanju shvatiti da je preuzimanje upravljanja Zagrebom s takvim kompetencijama kakve prosječno njeguje skupina Možemo jednako nemoralno kao susjeda kome spašavate život nakon srčanog udara odvesti umjesto kardiokirurgu buregdžiji.
Ti ljudi ne mogu, nakon totalne javne razložne i bezrazložne ogađenosti pokojnog Bandića ni pomisliti da je vrlo vjerojatno i on na početku mislio i vjerovao da će biti u svakom pogledu bolji i osobito pravedniji od prethodnika.
Nevolja s neznalicama je to što sve svoje “vrijednosti” zamataju u pravdu, pravednost, poštenje, ljudskost, ljubav, odgovornost, transparentnost i što u nedostatku elementarnih znanja sve te plemenite osobine i ciljeve pripisuju isključivo sebi, pri čemu se golema udaljenost ili suprotnost između konkretnih djela i postupanja i tih plemenitih vrijednosti rješava silovanjem zdravog razuma ljudi, galamom, kampanjama, a gdje je to moguće u epohama društvenog razvoja i zločinom, nasiljem i diktaturom kako bi sebe usprkos vidljivim i egzaktnim nedjelima doveli u ravan proklamirane slike.
Srećom, Hrvatska je dovoljno zrela demokratska zemlja da nasilje više nije moguće, ali, golo fizičko nasilje zamjenjuje se nasiljem nad zdravim razumom. Zvao se netko Možemo u Zagrebu ili mudžahedini, koje pogrdno svijet zove talibanima u Afganistanu, takva platforma može funkcionirati samo dok se ima protiv koga boriti. Ili tući. Takvi su po definiciji negacija, a negacija nikada nigdje nije stvarala, jest razarala. I samo to može.
Zato ovo što su objavili Vuković i Samodol nije iznenađenje, nije ni zastrašujuće. Zastrašujuće je saznanje da su postojale zbiljske društvene slabosti koje su, prvo omogućile nastanak i koncentraciju takve opasne negacije, drugo, zastrašujuća je činjenica da su se i razlozi i nastanak, te razvoj takve skupine ignorirali iz relevantnih društvenih institucija. Sad se stvar svodi na kontrolu šteta koje će sigurno poprimati sve ozbiljnije dimenzije.
Jer, takve skupine, čiji je stvarni prototip Juričan, a ne Tomašević, iako uopće esencijalno nisu različiti, samo su ovome namijenili ulogu tragikomičnog komičara, a drugome starmalog nadri menadžera, nemaju razvijene mehanizme preispitivanja postupaka niti kritičku odgovornost. Nemaju, jer nikada u životu nisu stvarali i rješavali probleme. Oni su po definiciji društvene funkcije problem, a ne rješenja, pri čemu su njima rješenja problemi, a onaj tko ne gleda stvari tako – neprijatelj.
Smiješno mi je kako se ljudi čude Tomaševićevim porukama da je njemu savjest čista, da mu je odlučnost neuništiva. Naravno da mu je savjest čista, jer on niti vidi, niti zna što je u tome što personificira problematično. Njemu je nesavjesno i nemoralno osporavati njihove želje, volju, namjere i postupke. Govorimo o dva potpuno različita vrijednosna stajališta, koje svatko za sebe, na oba stajališta proglašava savjesnim i moralnim. Što je jednima moral, drugima je nemoral.
Sljedbenici skupine urlaju da su Tomašević i skupina pošteni ljudi. Ako njihovo poštenje gledamo kroz prizmu da vjerojatno Tomašević, Benčić, Celakoski ili gospođa Kekin nisu oteli niti jednoj bakici torbicu, novčanik, nisu obijali auta ili otimali firme onda bi to moglo proći da nije tisuću puta većeg nepoštenja. A to je preuzimanje odlučivanja o društvenoj strukturi grada koju čini 800 tisuća živih ljudi, ali i povijest od tisuću godina, te budućnost te zajednice iako nikada u životu nitko u toj skupini nije donosio bitne odluke i upravljao stvaranjem.
To je neusporedivo nepoštenije sa stajališta posljedica za baku kojoj nisu ukrali novčanik i za njenu unučad, čak i za njene peseke, nego džeparenje po tramvajima.
Onaj tko ne razumije tu dimenziju suočavanja s Vukovićevom i Samodolovom potvrdom sumnji i saznanja o skupini Možemo ima mogućnost reći – savjest mi je čista. Jer tu praktične kritičke savjesti nema uopće, pa ne može biti ni prljava. Ni čista, ali ako smo konzistentni na profilu negacije, sve što nije prljavo je čisto.
Jedina dobra posljedica postojanja skupine Možemo, a uvijek u svemu lošemu ima i dobroga, je da će mnogi ljudi valjda shvatiti da rušilaštvo i negacija ne mogu ništa dobroga donijeti.
Da skupini Možemo bude lakše, a Hrvatskoj teže, valja istaknuti da takve skupine nisu samo monopol ljevice u Hrvatskoj, iako su negacije ili revolucionarnost tipične oznake lijevih ideja. Najglasniji samozvani desničari su potpuno isti takvi, samo što se umjesto duginih predstavljaju crnom bojom.
Foto: FaH
