Samo na prvi pogled je stvar dnevno-političkih i medijskih preferencija Dragana Čovića, političkog lidera hrvatskog naroda u BiH, sumnjičiti, javno i politički dovoditi u različite, u pravilu negativne kontekste iz kojih je nužno zaključiti da je “loš momak”.
To je jedino usporedivo s tumačenjem Milanovićevih javnih reakcija kao izrazom njegovog trenutnog raspoloženja.
Nema u tim procesima ni incidentnosti, ni improvizacije, a slučajnost je isključena.
Inače se neobično puno ozbiljnih političkih procesa u Hrvatskoj personalizira, svodi na crno ili bijelo bez finesa, a zaključci i u komentarima, analizama i pogotovo nakon krajnje selektivnih izvješća ne ostavljaju prostora ljudima izuzev zauzeti negativan stav.
S jedne strane je razumljivo da neinventivni politički mediokriteti bili u vlasti, bili u oporbi stvari pojednostavljuju jer im je lakše komunicirati, a pogotovo je na taj pristup prinuđena oporba, koja, ako nema ideje kako s uporištem nauditi vladajućima, mora zanemarivati cijeli splet okolnosti i činjenica, dohvatiti se jedne i na temelju nje izgrađivati istinu i samo istinu. Najopasniji vid političke manipulacije je kad se od deset nužnih organski uvjetovanih teza izvuče jedna, ostale zanemare ili čak ne znaju, pa se od te jedne stvara zaključak, invalidan naravno kao i proces zaključivanja.
Rijetki će se ljudi pitati je li Dragan Čović slučajno pod većim ili slabije izraženim javnim i političkim udarom gotovo u minutu koordiniranim u svim intervalima u Sarajevu i u Hrvatskoj ili bi se nad tom učestalom i potpuno usklađenom praksom moglo možda i zamisliti i pitati se objektivno – o čemu se tu radi i je li takva savršena koordinacija baš slučajna, je li plod trenutnih reakcija na trenutni događaj, ili se u tolikom nizu ” slučajnosti” možda radi o nekakvoj zakonitosti?
Prilično bi lako bilo osigurati punu hrvatsku suverenost u BiH kad bi, i da je pretežiti ili jedini problem u ostvarivanju toga cilja bio “jugoslavenčina”, “ruski” ili “srpski” čovjek Čović, zatim već standardni “udbaš”, “kosovac”, a nakon svega i
zbog svega lopov, je l’ tako?
Kako ćeš sve navedeno biti a ne biti potpuno loš i zao!?
To je potpuno vjeran slijed javnih i političkih samoprozvanih pravih pravcatih i jedinih zastupnika hrvatstva u Hrvatskoj, koji uz te “nevaljalštine” Dragana Čovića redovito guraju Milorada Dodika i njihovo navodno političko pajdaštvo, pri čemu se obavezno pridodaje “genocidnost Republike Srpske” a kao šlag na sve – Srebrenica.
Zanimljivo da se, kad je BiH u pitanju, toj matrici priklanjaju promotori i zastupnici relativizacije srpske agresije na Hrvatsku i ruku pod ruku upiru u prstom u “genocidnog Dodika” s najtvrđim Hrvatinama, no ovim prvima ne pada na pamet postaviti pitanje srpske odgovornosti za agresiju na Hrvatsku ili opće odgovornosti Beograda. Uz Dodika i Republiku Srpsku se upozorava na Srbiju pod Zagrebom a sve poškropi s malo Pupovca, stvarajući neviđeni paprikaš za koga valja imati medvjeđi želudac i potpuno praznu glavu.
Tako se godinama ponašaju navodni desničari, u prijevodu dodrinaši, ili kako si tepaju – starčevićanci u Hrvatskoj, koje danas personaliziraju Hasanbegović i DP u politici, Željka Markić u kršćanskom civilnom diskursu, Peternel i Bartulica u navodnom akademskom, a u bubnjeve im udaraju sve ljevičarske politike i medijski komentatori od Trkanjca do Ivančića.
Usporedite model, argumente, trenutke i kontekst reakcija tzv. desnice i desnih medijskih bubnjara i ovih s ljevice, vidjet ćete da ni zareza razlike nema.
S druge strane paralelno se u Sarajevu i od Sarajeva, ali i iz Mostara u liku i djelu “nezavisne analitičarke ” Ivane Marić, koju prikazno-informativna i retrospektivna emisija HRT-a “Pogled preko granice” poziva radi “objektivnog prikaza” hrvatskom gledateljstvu emisije, koju milijunima kuna sponzorira Republika Hrvatska, razvija narativ i percepcija opasnog Čovića, koji i ustaje i liježe s idejom kako nauditi “dobroj BiH”, kako još više osiromašiti ljude i prepadati ih zlim nacionalizmima zagovarajući ciljeve “zločinačkog pothvata”, još od Tuđmana, Šuška i Bobana.
E sad se vi tu snađite.
Čović je istovremeno, kad ga treba kriminalizirati, i Tuđman, i Šušak, i Boban, on je i Tito, i Milošević, i valjda polu-Putin i Boga pitaj tko već ne, i – svi koji ga nazivaju ili poistovjećuju sa svima navedenima imaju pravo. Svi ti koji ga proglašavaju nevaljalcem tražeći uporište u srodnoj personifikaciji.
I svi brane “jadne” Hrvate u BiH, kojima taj nevaljalac godinama radi o glavi i u crno ih zavija, usprkos očitom silnom nastojanju dobrih ljudi oko Izetbegovića, i što bi Matko Marušić rekao – još boljih oko Komšića, i ovoga službeno državnog Željka, i onoga neslužbenog intelektualnog – Ive.
Brane te nesretne Hrvate i Senada Šelo Šabić, i Dejan Jović, protagonisti IFIMES-a Budimir Lončar i Stipe Mesić, zatim protagonisti Pupovčevog ustavnog patriotizma, zatim Hasanbegović i super tvrdi Hrvati uz pripomoć, kako sam kaže – ustaškog vojskovođe Prkačina, brane ih silni kolokvijalno nazvani platformaši iz Hercegovine i Bosne koji zazivaju pomoć državotvorne braće koncentrirane oko DP i njihovih medijskih trubadura, a sve više i oko Petrova i Grmoje, zatim suverenisti i konzervativci tipa Peternela i Bartulice uz pripadajuću skupinu intelektualaca antijugoslavenske provenijencije, te raznoraznih tipova i samozvanih lumena u Hrvatskoj, do osvjedočenih nositelja i pripadnika lijevo-liberalne i globalističke antife.
A ti Hrvati, uporni, tvrdi i tupi, usprkos svemu i svim tim pozivima i zazivanjima pameti i razuma, usprkos svim tumačenjima američkih namjera i skrivenih batina o kojima svi sve znaju kao da su Amerikanci satelitski svima prišapnuli svoje namjere, ako se ne odreknu toga Čovića – navalili kao mutavi i sve ga više podupiru što je opasniji i lošiji.
Zamislite vi to, nerazumnog li naroda!?
Što nam nakon te činjenice preostaje nego zaključak – ne daj im državu i državnost brate mili kad su tako zatucani! Je l’ tako?
Logika stvari je – ako se mentalno invalidnom čovjeku osigurava državni staratelj, isti model se valja primijeniti i na narod. Jasno, kako bi ga se zaštitilo od sebe samoga, otprilike onako kako su javno iskreno i ljudski svjedočili Bujanec i Dujmović iznoseći ljudima istinu da su Škoru branili od njega samoga.
Tako bi valjda trebalo Hrvate u BiH prije svega zaštititi od Čovića, ali i od Plenkovića, Gordana Grlića Radmana, opasnog Medveda i sličnih opakih tipova.
Dati im, tim Hrvatima, staratelja. Koga?
Pa kako koga, Davutogluove i Erdoganove snage, ne nužno janjičare iako ni to nije isključeno uz tolike janjičarske kandidate među zagrebačkim desničarima i antifa partizanima.
Samo ukloniti Čovića, pa onoga tko dođe nakon njega, pa onoga iza njega, dok Hrvati ne shvate da im je Alija svojim amanetom otvorio perspektivu, gotovo na vratima raja i da će im uvijek pronaći dobrog Bosanca (govorim o izvjesnoj perspektivi u tom razvoju stvari) a ne više Hrvata, ne ni Bošnjaka, a ne daj Bože ni Srbina.
Moram još priupitati – kad se ono i kako dolazi na vrata raja?
Valja i to imati na umu.
To je skrivena, neizgovorena bit svih tih nasrtaja, danas na Čovića, a od 1990.godine na Tuđmana, na baš svakog lidera Hrvata u BiH, civilnog i vojnog i to je jedina zajednička nit. Mnogi će se sjetiti da se nije napadalo Mesića, Josipovića ili Vesnu Pusić. Dobri ljudi.
Ljudi zaboravljaju postaviti pitanje – kako to da posve udruženom političko – medijskom pothvatu sarajevskih unitarista i islamista, zagrebačkih antifa i “ustaša” nikada nije bio dobar ni Tuđman, ni Šušak, ni Boban, ni Kordić, ni jedan predsjednik HDZ-a BiH, baš ni jedan izuzev u ratu pobosančenog Kljujića, danas im ne valjaju Čović, Plenković, Gordan Grlić Radman, s jedinom razlikom u pristupu što samozvane hrvatske ustaše danas napadaju Čovića jer nije Boban ili Tuđman, Plenkovića jer je suprotnost Tuđmanu, pri čemu baš Tuđmana, koji je do jučer a i danas skriveno za te “ustašetine” bio oličenje zla, danas koriste da raspale po Plenkoviću i Čoviću vodajući kao mečku sobom nesretnog Stjepana Tuđmana, izrugujući se njegovom velikom ocu pretvarajući prezime u dinastiju.
A Tuđmana su nekada napadali jer je bio – Tuđman, danas napadaju baš sve što sliči njegovoj državnoj viziji, njega ne smiju i neće, jer ga brane od njega samoga i njegove ostavštine pozivajući se na samoga Franju Tuđmana. Sad vi budite pametni.
Nije to tako komplicirano, niti su ti lumeni tako ingeniozni. Prozirni su kao čist prozor, samo što ljudi suočeni s dnevnim bombardiranjem informacijama i ponudom gotovih mišljenja, uz svoju dnevnu dinamiku nemaju ni vremena, ni potpunih informacija, ni mogućnosti povezati cijeli taj dugogodišnji niz, ne naročito inteligentnih podvala.
Udar na hrvatske politike prema BiH danas je najpodmuklija detuđmanizacija hrvatske državne politike, najpodmuklija baš zbog toga što se u Zagrebu nositelji toga udara zaklinju javno upravo u Tuđmana i suprotstavljaju mu njegovu ostavštinu i protagoniste njegove vizije tuku njegovom simbolikom, pokušavajući podvesti hrvatsku državnost pod Alijin amanet.
Stipe Mesić i Ivica Račan su bili male bebe prema ovome savezu.
Razlika je u tome što bi u Sarajevu sudili, i sude, Tuđmanu a u Zagrebu ga tzv. desničari javno veličaju rušeći na svakom koraku esenciju njegove političke doktrine i obračunavajući njegovim imenom s ljudima koji su godinama na ciljniku krajnje unitarističke i u velikoj mjeri islamističke politike.
Taj, za naivce, čudni savez deklariranih međusobnih ljutih neprijatelja a saveznika kad su “opasni” Čović i još opasnija hrvatska vlada u pitanju, prodaje se na dnevnoj osnovi, iz istih dućana i od istih trgovaca. Srećom, sve ga manje ljudi kupuje, ali nezanemarivo i dalje kupuje.
Ponovo se taj savez probudio nakon Čovićevog izvrsnog kratkog intervjua središnjem Dnevniku HTV zbog njegovog odgovora na pitanje – je li Dodik ključni destabilizator BiH?
Čović je vrhunski zrelo, točno i precizno odgovorio relativizirajući usmjerenost sve problematike na Dodika, naglašavajući da je to prejednostavan i potpuno pogrešan pristup, jasno dijagnosticirajući secesionističke i unitarističke politike kao temeljni problem, izvodeći iz toga svakome tko misli glavom jasnu poruku o nužnoj suverenosti sva tri naroda, čak i s modelom ostvarivanja te suverenosti, koji je posve utemeljen u svim praktičnim i teorijskim dostignućima demokratskog i slobodnog svijeta.
Reakcija? Dreka.
Urlaju antife, urlaju u Sarajevu, zapomažu i zgražaju se dodrinaši u Hrvatskoj, posebno oni koje je Alija u amanetu ostavio Turskoj. Imaju ljudi kartu za vlak na Drinu, a Čović im “štiti pajdaša” Dodika i ne želi ga optužiti. Nikada se nitko od tih nesretnika nije pitao, pa dobro, hajdemo vidjeti je li Čović ikada optužio Izetbegovića eksplicitno, iako ima tisuće razloga ili bilo koga drugoga u Sarajevu, Beogradu, Banja Luci, ili čak u Zagrebu?
Nije. Je li to kukavičluk ili nebriga za svoj narod? Upravo suprotno.
To je mudrost, izraz samopouzdanja, jasne vizije koja se vidjela u ideji o dvije izborne jedinice u Federaciji, ali, to je i siguran znak potpunog oslonca na Zagreb. Razumni i samouvjereni ljudi se ne boje razgovarati sa suparnicima, ni s neprijateljima, a samo budale ruše mostove razgovora, nakon čega onda netko drugi u njihove ime, i u ime njihovog naroda razgovara. To nikada nikome nije donijelo ništa dobro, to je politička desubjektivizacija naroda.
Dakle, vika na Čovića, kako ovaj put, tako i kroz sve ove godine, samo je odjek vike još iz 1990.godine i operacije “dogovora u Karađorđevu”. Ta vika na Čovića neće prestati dok se ne riješi trajno, ozbiljno, funkcionalno i potpuno održivo stanje suverenosti hrvatskog naroda u BiH. Isti će krugovi napadati njega i svakoga hrvatskog lidera u BiH, kako se god zvao, a najviše one koji znaju što hoće i koji znaju kako to postići.
Budemo li u poziciji da nam ponuđeni veleposlanici predsjednika Republike, Ranko Ostojić, Zmajlović ili Ivo Goldstein, savjetnici kao Jovanović, ili državotvorni Hrvati kao Hasanbegović, Bartulica, Peternel ili Bujanec osiguravaju međunarodnu potporu za suverenost hrvatskog naroda u BiH, dodrinaši će sjesti na vlak za Split pa plivati ako znaju prema Italiji, s antifama na leđima i s građaniziranim Bošnjacima muslimanima iza leđa.
Marko Ljubić/Foto: Avaz.ba
